Ljudi su u nedoumici spram Isusa. Pitanje, tko je zapravo Isus, visi negdje u zraku. Nemoguće mu se oteti, pogotovo ne nakon susreta s tom neobičnom osobom. Kad je uskrisio mladića iz Naina, jedinca majke sirote udovice, opći je zaključak kako je veliki prorok ustao te kako je Bog pohodio svoj narod.

Tu kao da odzvanja ono iz Zaharijinih usta nakon Ivanova rođenja, s početka Evanđelja, gdje Zaharija, presretan zbog rođenja sina u starosti, pjeva kako je „Bog pohodio narod svoj“. Ivan iz tamnice pita, je li Isus onaj koji ima doći, ili da čekaju nekoga snažnijega, moćnijega koji će Ivana izbaviti iz tamnice? Isus ne odgovara, nego smjera na svoja djela koja čini. Ako ona nisu vjerodajni znak, onda on nema što poručiti ni Ivanu.

Ako ona nisu vjerodajni znak, onda on nema što poručiti ni Ivanu.

U farizejevoj kući pitaju se, tko bi to mogao opraštati grijehe osim Boga jedinoga. A Isus oprašta grijehe, dakle ili je Bog ili se ‘igra’ Boga, pravi nečim velikim. Nakon što je utišao oluju na moru, svi se u čudu pitaju: “Tko je zapravo ovaj?” (8,25). Opsjednuti ga prepoznaju, nečiste sile vide u Isusu nadmoćnijega, a doskora će i sam svoje učenike suočiti s tim pitanjem: “A vi, što vi velite, tko sam ja?“ (9,20).

Isus postaje u stanovitom smislu i politički zanimljiv. Dosada su se njime bavili farizeji i pismoznanci, teolozi i ‘pravovjernici’ u narodu. Hrlila su mu mnoštva bolesnika, svih potrebitih da prime milost, iskuse ozdravljenje. Čuvari vjere još uvijek misle da se mogu obračunati s Isusom svojim vlastitim snagama i utjecajem u narodu. Ne treba im politička pomoć sa strane, makar prema Markovu Evanđelju na jednom mjestu zaključuju farizeji s ‘herodovcima’ kako treba Isusa ubiti (usp. Mk 3,6).

Pitanje, tko je zapravo Isus, visi negdje u zraku. Nemoguće mu se oteti, pogotovo ne nakon susreta s tom neobičnom osobom.

Ovdje imamo izvješće o Herodu Četverovlasniku te njegovim dvojbama, ali ujedno i njegovu psihičkom stanju nakon Ivanove nasilne smrti. Ivan mu je predbacio skandalozno ponašanje, preljub, incest, nemoralan život i zato je Ivan svršio tragično u tamnici. Nemiran je i praznovjeran Herod zbog glasina koje kruže, kako je u Isusu uskrsnuo Ivan, mučenik. Muče ga noćne more i prljava savjest. Dakle, prema svemu sudeći, i on misli kako je Bog na Ivanovoj strani, a protiv vlastodršca.

Heroda muči i Ilija koji je bio u sukobu i ratu s kraljem. U općem uvjerenju Ilija je trebao doći i najaviti skorašnji sud i smak svijeta te konačni Božji dolazak na zemlju. Bilo je razloga usporediti Isusa s Ilijom, pogotovo nakon što je uskrisio udovičina sina, o čemu se pripovijeda u Knjizi o Kraljevima za Iliju (usp. 1 Kr 17,17-24). Ilija bijaše istodobno i smrtni neprijatelj kralju Ahabu i bezbožnoj kraljici poganki Jezabeli. Johannes redivivus – Elias redivivus! – dalo bi se reći u mnoštvu za Isusa.

Ljudi koji su se susreli s Isusom bijahu uvjereni kako je upravo (na)došlo krajnje, presudno vrijeme, poistovjećuju Isusa s Ilijom. A kako je Herod ovisio o rimskoj vlasti i milosti, bojao se za svoj položaj, bude li došlo do prevrata. I na kraju ipak ostaje velika nedoumica i otvoreno pitanje: “Tko je zapravo ovaj Isus?”

Želio je Isusa vidjeti, ali mu se to prema Lukinu Evanđelju nije posrećilo sve do Velikoga petka, kad mu ga je svezana, u lancima i okovima, poslao Pilat te kad je htio od Isusa imati neki vidljivi znak ili čudo. Želi od Isusa hokus-pokus. Isus mu ni riječi ne odgovara. To želi taj brutalni nasilnik. Pitanje pak ne prestaje kružiti cijelom Galilejom glede Isusove osobe.

Njegov je otac Herod Veliki na vijest o rođenju kralja Mesije dao poubijati djecu u Betlehemu. Ovomu to nije ni na kraj pameti, progoniti Isusa ili ga dati uhapsiti. On se ne osjeća u svojoj vlasti ugrožen. Ono što ovoga zlosilnika zbunjuje jest neobičnost pojave. Njega progoni Ivanov duh i lik. Ako je s Isusom nastupilo odlučno vrijeme, ako je vrijeme nadošlo, tada bi bio normalan zaključak – kao u slučaju proroka Jone i Ninivljana: proglasiti post, obratiti se, činiti pokoru. Za takvo što bi Herod imao dosta razloga, upravo zbog nedjela i zlodjela što ih je počinio. Ali takvim se mislima on ne bavi, u njega nema ni primisli o tome.

Sve u svemu, okolnosti su bile takve da je Herod morao reagirati, i to na jedini ispravan način, čineći pokoru i udarajući putem obraćenja. Morao se zapitati pred sobom i svojim Bogom, gdje je, što mu je činiti, i što je i tko je zapravo on kao (ne)čovjek. Ići na koljena, baciti se u prah i pepeo, moliti, tražiti primjerene riječi za sva zla koja je učinio, potresti se u duši, izići iz groba u kojemu se sav njegov život nalazio. Promijeniti stil i način vladanja i života. Izlaz je ili abdicirati, odreći se vlasti, ili kao onaj kralj iz Ninive, na propovijed Joninu, proglasiti u svemu kraljevstvu post i odricanje, za sve. I za ljude i za životinje.

Morao se zapitati pred sobom i svojim Bogom, gdje je, što mu je činiti, i što je i tko je zapravo on kao (ne)čovjek.

Ali od svega toga nema ni traga u Heroda. On se vraća svomu uhodanom stilu života. ‘Ivanu sam odrubio glavu!’ – jednostavni je zaključak. Ni s Isusom ne će biti bolje. Ni njega se ne treba bojati. Sve su to, tako misli Herod u sebi, za mene epizodni, sporedni likovi. ‘Pa ja kao kralj odlučujem o životu i smrti!’ – tako on u vjerojatno sebi umuje.

Jedno pak ispušta taj Herod iz vidika. Naime, tajanstvenost Isusove osobe. Isus se ne boji poći u smrt, ne boji se smrtne presude. O njoj Isus govori javno i izravno, ali isto tako govori i o uskrsnuću od mrtvih. Uskrisio je mladića iz Naina, isto tako i Jairovu kćerkicu. On se ne straši boli, patnje, smrti, nema ljudskoga straha, ne strepi niti preže pred carevima ni kraljevima.

Herod pak želi vidjeti Isusa.

Imat će tu priliku, ali mu Isus ne će uzvratiti ni riječi. Obući će Herod Isusa u luđačku haljinu, narugati mu se. Zbijat će s njim lakrdiju, u svome praznovjerju, zajedno sa svojom dvorskom svitom, ali će na kraju ostati u povijesti kao jedna velika tamna, mračna pojava, mrlja, povijesna makulatura, dok će Isus zablistati punim sjajem nakon uskrsnuća.

Isus se ne boji poći u smrt, ne boji se smrtne presude. O njoj Isus govori javno i izravno, ali isto tako govori i o uskrsnuću od mrtvih.

Šteta po sve političare i obnašatelje vlasti i moći što ne spoznaju krhkost i nepostojanost vlasti koju obnašaju. Svi su oni do sljedećeg opoziva ili izbora, a što onda?