Kršćanstvo je izbilo u poganski svijet sa zapanjujućom porukom — Bog je želio osobni odnos sa svakim muškarcem i ženom u stvaranju. Prijateljstvo s Kristom podarilo je dostojanstvo cijelom čovječanstvu – robovima, ženama, bolesnima i nemoćnima- činjenica koja se odražavala u umjetnosti koju su kršćani stvarali u katakombama i ranim crkvama, piše Elizabeth Lev s portala Catholic Exchange.

Caravaggio je iskoristio svoje umijeće proizvevši jednu od najuvjerljivijih scena obraćenja u povijesti umjetnosti. U Pozivu svetog Mateja bogati poreznik sjedi za stolom sa svojim kolegama i broji dnevni prihod.

Protestantski reformatori tvrdili su da su osobnu prirodu odnosa s Gospodinom uzurpirali posrednici, osobito svećenstvo, ali i sveci. Katolici su, s druge strane, razumjeli da su sveti muškarci i žene, bili mučenici ili ispovjednici, uživali posebno prijateljstvo s Kristom, prijateljstvo koje nije samo poučavalo, već i nadahnjivalo, i da su svi Isusovi učenici pripadali jednom tijelu, dijeleći međusobno darove.

Caravaggiova vizija obraćenja

Prvi i najvažniji korak za procvat ovog prijateljstva bilo je obraćenje. Okrenuti se od smetnji ovoga svijeta, dati prednost odnosu s Kristom nad bilo kojim drugim, suobličiti svoj život s Isusom činilo se neodoljivim, osobito u doba postreformacijske nesigurnosti. Kako taj prvi strašni korak nasljedovanja Krista učiniti privlačnim ili, još bolje, zadivljujućim?

Pitajte Caravaggia.

Nakon desetljeća slikanja mrtvih priroda u sjenama Rima, Caravaggio je doživio veliki uspjeh 1599., kada je dobio narudžbu da naslika dva platna života svetog Mateja za francusku crkvu svetog Luja u Rimu. Ulozi su bili veliki. Francuski kralj, Henry IV., upravo se vratio na katolicizam godinu dana prije, a crkva je bila zadužena za propovijedanje misa pretvorbe hodočasnicima tijekom 1600. godine. Nadalje, Caravaggio nije radio freske, preferirani medij za zidno slikarstvo, već bi radio na manje prestižnom ulju na platnu.

Caravaggio je iskoristio svoje umijeće proizvevši jednu od najuvjerljivijih scena obraćenja u povijesti umjetnosti. U Pozivu svetog Mateja bogati poreznik sjedi za stolom sa svojim kolegama i broji dnevni prihod.

Začudo, oni ne nose zastore i haljine poznate biblijskom slikarstvu, već umjesto toga nose suvremenu odjeću. Caravaggio je upotrijebio svoje vještine mrtve prirode kako bi napravio svjetlucavu svilu, raskošni baršun i luksuzni brokat. Tanak rapir leži u koricama jednog čovjeka. Čini se da ovi ljudi imaju sve što čovjek može poželjeti: novac, status, udobnost.

Prizor prekidaju dva muškarca odjevena u jednostavne vunene haljine, više sukladne ikonografiji novozavjetnih prizora. Oni su bosi, a mlađi od njih dvojice, Isus, okreće se prema stolu i pokazuje prstom koji podsjeća na Michelangelova Adama u Sikstinskoj kapeli Stvaranje čovjeka.

“Hajde za mnom”, kaže mu Isus (Mt 9,9). Učinak ovih riječi pogađa nekoliko muškaraca poput munje. Jedan se mladić trzne uvis; čini se da drugi mladić uživa u viziji.

Međutim, Matej ustukne u šoku. Prst mu se okreće prema sebi kao da pita: “Tko, ja?” Na prvi pogled, Matej ne izgleda kao da želi ostaviti svoje stvari, svoj život, no Caravaggio je otkrio novu tehniku ​​koja otkriva ostatak priče – svjetlo.

Poziv sv.Mateju/Foto: Wikimedia Commons

Dok je ideja o Gospodinu koji čeka na grješnike da dovrše svoje poslove prije obraćenja privlačna, posebno za doba poput današnjeg, katolička reforma ipak nije obraćenje vidjela na ovaj način.

Snažni snop svjetla koji izlazi iza Isusove glave, prostora oltara u kapeli, pogađa svetog Mateja u lice. To je nadnaravno, jer prozor iza njegove glave ne daje svjetlost. Ovo svjetlo, jasnoća vizije u kojoj Matej pred sobom vidi Isusa, Put i Istinu, poput glumca u priči aktivno vuče sveca njegovom obraćenju i njegovu pozivu. Caravaggio je kasnije dodao drugu figuru, svetog Petra, mali podsjetnik na važnost Učiteljstva u povezivanju čovjeka s Kristom.

Caravaggiovo djelo učinilo je da obraćenje izgleda kao ljubav na prvi pogled, prvi strah od promjene odmah je zamijenjen uvjerljivim svjetlom istine.

Iako suvremenici to nikad ne predlažu, moderno je doba počelo izbjegavati tradicionalnu identifikaciju svetog Mateja, radije ga videći u dječaku pognute glave na suprotnom kraju stola. Nitko od Caravaggiovih vršnjaka ili kritičara nije predložio takvu ideju, i ona se ne protivi bilo kakvoj metodologiji povijesti umjetnosti, ali je ovo tumačenje dobilo zamah, čini se čak i od samog pape Franje.

Ovo alternativno objašnjenje lijepo ilustrira razliku između modernog doba i doba katoličke obnove. Mladić kojeg favoriziraju kritičari dvadeset prvog stoljeća zaokupljen je ovdje i sada brojanjem novca pred sobom. Svjetlo mu pada na glavu kao da ga nježno tapka kako bi skrenuo pogled sa svjetovnih užitaka. U ovom tumačenju, Isus bi stajao ispred navodnog Mateja, strpljivo čekajući da dječak završi svoj posao i odluči mu se pridružiti.

Gledajući izbliza Isusove noge, gledatelj može vidjeti da je Krist u pokretu; začas će On već proći, zajedno s osobnim pozivom na obraćenje.

Dok je ova ideja o Gospodinu koji čeka na grešnike da dovrše svoje poslove prije obraćenja privlačna, posebno za doba poput današnjeg, katolička reforma nije obraćenje vidjela na ovaj način.

U prethodnom poglavlju u Mateju, Isus je naglasio hitnost obraćenja kada je rekao mladiću koji je oklijevao oko Njegovog poziva: “Hajde za mnom i pusti mrtve da pokapaju svoje mrtve” (Mt 8,22). Gledajući izbliza Isusove noge, gledatelj može vidjeti da je Krist u pokretu; začas će On već proći, zajedno s osobnim pozivom na obraćenje.

Neposrednost je bila modus operandi Caravaggia, kao što je to bila mantra postreformacijske ere. Hodočasnici koji su hodali dugim putem kako bi vidjeli ovo djelo već su bili spremni u svojim srcima pronaći Krista ako on prođe, baš kao što je Matej podignuo pogled sa stola, tražeći nešto više, baš kao što je Isus prošao.

Ovaj je članak prilagođen iz poglavlja knjige Elizabeth Lev Kako je katolička umjetnost spasila vjeru: Trijumf ljepote i istine u protureformacijskoj umjetnosti, dostupno na Sophia Institute Press.