Homiliju bl. Alojzija Stepinca prigodom zavjetnog hodočašća na Mariju Bistricu prenosimo sa stranica Zagrebačke nadbiskupije.

Dragi hodočasnici, dragi Zagrepčani i svi vjernici pridruženi ovom našem zajedničkom hodočašću, hvaljen Isus i Marija!
Danas smo dobili ovdje jedan ekumenski sadržaj. Poglavar pravoslavnog samostana u Ohridu, u Makedoniji, koji je ujedno i čuvar velikog makedonskog marijanskog svetišta, sudjeluje danas s nama u ovoj našoj molitvi pa ga pozdravljamo.

Draga moja braćo i sestre!
Već 250 godina hodočaste vjernici grada Zagreba u ovo svetište. Izvršuju zavjet otaca. Kad bismo nanizali 250 procesija hodočasnika, imali bismo nepregledan niz molitelja koji hoda kroz 250 godina iz Zagreba u Mariju Bistricu i vraća se iz Marije Bistrice u Zagreb.
Jučer nam je u svetištu Imena Marijina u Čučerju rekao župnik kako je godine 1934., tek tri tjedna nakon svog posvećenja, blažene uspomene zagrebački nadbiskup, tada koadjutor, Alojzije Stepinac poveo iz Čučerja oko 5000 pješaka u svetište Majke Božje. A koliki prije toga, a koliki poslije toga!
Jedan nepregledan niz u toj rijeci procesija! U srcima molitelja prelijevala se iz pokoljenja u pokoljenje pjesma, možda novim melodijama, novim izričajima, ali uvijek s istom vjerom, s istom ljubavlju prema blagoslovljenoj Djevici i Majci našega Boga i Spasitelja Isusa Krista.

Vrijeme prolazi, ali vjera traje. Prilike se mijenjaju, ali molitva živi. Sistemi dolaze i prolaze, ali nada ne umire. Pokoljenja izviru iz te rijeke povijesti da bi opet u nju utonula, ali Crkva nastavlja svoj hod noseći u vidljivosti svoga zajedništva, hijerarhijski uređenoga, sve ono što je od Gospodina primila. Nosi to u svom srcu. Naviješta na krovovima i u skrovištima. Nije uvijek njezin put obasjan suncem povoljnih prilika. Ima teških uspona i mračnih klanaca na svom putu. Ništa čudno. Ne iznenađuje nas. Crkva je uključena u sudbinu Isusa Krista i njegova je sudbina uključena u nju. Ta sudbina u vremenu i u povijesti jest križ, umiranje. Ali na tom hodočasničkom putu Crkva uvijek pjeva Marijin: „Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju… Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je Ime njegovo!“(Lk 1, 46, 47, 49).
Stoga i današnji naš susret povodom 250. jubilarnog hodočašća vjernika grada Zagreba neka bude ispunjen radošću. Neka bude ispunjen mirom duše i dostojanstvom vjerničkog ponosa i molitve.

Da bismo razumjeli današnji događaj, moramo se vratiti u povijest ovog svetišta Majke Božje Bistričke. Na poticaj zagrebačkog biskupa pavlina Martina Borkovića bistrički župnik Ivan Mollitoris trebao je tražiti gdje se nalazi onaj jednostavni crni lik Majke Božje koji je bio u Mariji Bistrici i kojemu je još Martin Borković kao dječak pješice hodočastio. Pred opasnostima od Turaka koji su stalno prijetile našoj domovini kip je bio sakriven da bi bio sačuvan od obeščašćenja ili možda od uništenja. Netko ga je zazidao u zid crkve. Na poticaj zagrebačkog biskupa trebalo je potražiti taj kip da bi ponovno bio znak i središte koje će privlačiti vjernike hrvatskog naroda u ovo svetište.

Dne 15. srpnja 1684. župnik je otkrio kip u zidu ove crkve. Sada započinje ponovno okupljanje u ovom svetištu i procesije hodočasnika opet se utječu zagovoru Majke Božje Bistričke. Bog je potvrdio ovo sveto mjesto i svojim znakom. Htio je pokazati da će se ovdje događati Božja milost, da će se dijeliti darovi Božje ljubavi svima koji se uteknu zagovoru Majke, koji srcu Majke povjere patnje duše i boli tijela i tjeskobe života.
Već drugi dan 16. srpnja 1684. donosi majka Magdalena Paulec u svetište svoju djevojčicu Katarinu koja je bila tri i po godine paralizirana, uzeta. Župnik Mollitoris ju je potaknuo neka dijete zagovori Majci Božjoj. Majka puna vjere, jer da bi se izmolilo čudo treba mnogo vjere, donosi svoje dijete i povjerava ga zagovoru Majke Božje. U tom trenutku bilo je u crkvi oko sto svjedoka, sto vjernika, kada je mala rekla majci: „Mama, pusti me, ja mogu sama hoditi“. I nakon tri i po godine uzetosti mala je pošla oko oltara. To je bio Božji znak.

Tim znakom započelo je hodočašćenje u svetište Majke Božje Bistričke. Bistrički župnici bilježili su u knjigu spomenicu povijest svetišta tolika čudesna uslišanja koja su se brojila iz godine u godinu, tako da ih je preko tisuću zabilježeno u razdoblju od preko devedeset godina.
Kad je Svetište nakon našašća kipa opet počelo okupljati vjernike hodočasnike, onda se za to svetište počeo zanimati i Hrvatski sabor. Dne 20. listopada 1710. odlučuje Hrvatski sabor da podigne u svetištu posebno lijep oltar i da to bude dar svih vjernika hrvatskog naroda ovom svetištu.
Kad je Papa Ivan Pavao II. posjetio svoju dragu Poljsku, rekao je za svetište u Czestochowi, na Jasnoj Gori, da tu kuca srce Poljske. I mi možemo reći da u svetištu Majke Božje Bistričke kuca srce vjerne Hrvatske!

Draga braćo i sestre, povod za zavjet gradskog poglavarstva da se hodočasti svake godine u drugu nedjelju mjeseca srpnja u svetište Majke Božje Bistričke, da Crkva hrvatskog slavnog grada Zagreba pođe kao hodočasnica u susret Majci i Zaštitnici i Zagovornici bila je posveta obnovljene crkve i novog oltara, koju je izvršio zagrebački biskup Juraj Branjug dne 13. srpnja 1731. Povodom te posvete crkve koja mijenja naslov od crkve sv. Petra i Pavla u crkvu Blažene Djevice Marije, poglavarstvo grada Zagreba stvara hodočasnički zavjet da se iz pokoljenja u pokoljenje zavjet izvršuje, da se štovanje nastavlja, da pobožnost živi, da se učvršćuje vjera, nada i ljubav.

Povod koji je sigurno utjecao na sam zavjet bio je i događaj u samom gradu Zagrebu. U noći između 30. i 31. svibnja zadesila je Zagreb teška nesreća, požar je uništio gotovo cijeli Gornji grad Grič; vjetrom je prebačen i na sam Kaptol. Gorjela je u franjevačka crkva i dio franjevačkog samostana i još neke kuće na Kaptolu. Tu se opet dogodio jedan znak, povijesno utvrđen, da je na Gornjem gradu u kuli koju danas zovemo Kamenita vrata izvađena iz pepela treći dan neoštećena slika Majke Božje koju i danas gledamo okrunjenu u prolazu Kamenitih vrata i koja tamo opet privlači srca i duše prolaznika i kojoj Zagrepčani donose svoje zagovore, svoje zavjete i svoju molitvu. Tako se usporedo sa 250. obljetnicom zavjeta grada Zagreba poklapa i Svetište Majke Božje Kamenitih vrata.
U tom nizu od dva i po stoljeća iz godine u godinu i mi smo ovdje okupljeni oko iste Majke, oko istog Srca.

Prije 39 godina držao je ovdje propovijed blage uspomene nadbiskup Alojzije Stepinac. Iz te propovijedi uzimamo ovo: „Kad se gradila željeznička pruga kod svetog Gotharda, morali su dinamitom razbiti na jednom opasnom mjestu ogromnu pećinu, tako da su se radnici na jednom užetu spuštali s visine dolje da obave taj posao. Opet je stajao na redu čitav niz dinamitnih patrona spreman da bude zapaljen. Jedan radnik je bio spušten dolje da ga zapali. I već je gorila vrpca i radnik dao znak da ga dignu u vis. Ali eto nesreće, jer je vijak zatajio i uže se nije micalo s mjesta. Dolje je visio čovjek između neba i zemlje, a za par sekundi imala je uslijediti strašna eksplozija. U smrtnoj stisci poviče radnik: „Sveta Marijo pomozi!“ U taj čas grozna eksplozija zaori zrakom, pa duga jeka brdom i dolinom, a prašina, dim i kamenje padalo je na zemlju. I kad se dim slegao, na najveće čudo sviju ugledaju prestravljeni radnici svoga druga, gdje visi na užetu u zraku bez najmanje ozljede. Povuku ponovo uže i za čas je bio gore i sruši se na zemlju, da odahne od užasa koji je malo prije proživio. Majka Božja ga je spasila.“

Nadbiskup nastavlja: „A ne živimo li danas i mi svi, čitav svijet između neba i zemlje u neprestanim pogibeljima, ne znajući što nam nosi sutrašnji dan. Neka dakle i naša svakidašnja molitva bude u svim pogibeljima duše i tijela: „Majko Božja Bistrička pomoćnice naša, pomozi nam i spasi nas.“
Neka to bude danas i naša molitva jer zaista živimo u ozbiljnim i teškim vremenima suvremenog svijeta. I danas, nakon tolikih desetljeća, možemo reći da čovječanstvo visi između neba i zemlje i da mu prijeti strašna eksplozija jer u dušama plamte vatre grijeha. U dušama plamte vatrene mržnje. U ljudskim mislima nastaje mrak od tolikih zabluda i laži. Čovječanstvo je sve više podijeljeno, sve više nemirno i tjeskobno. Što nam preostaje nego po srcu Majke ponovno povjeriti sebe, svoje obitelji, svoj narod, svoju Crkvu i čitav svijet, da nas ona povjeri zaštiti, ljubavi i milosrđu Božjem spasiteljskom Srcu Isusa Krista. Kako je važno štovanje Majke Božje za nas koji živimo u teškim vremenima, potvrđuje riječ blagopokojnog Pape Pavla VI., potvrđuje riječ današnjeg Pape Ivana Pavla II.

Papa Pavao VI., u razgovoru s francuskim filozofom i akademikom Jeanom Guittonom rekao je ovo razmišljanje o Mariji: „Meni se čini da razumijevanje modernog čovjeka, njegovih strahova, njegovih zamršenih kompleksa i njegovih grijeha pridonosi boljem razumijevanju Marije. U njoj je ostvarena božanska namjera da se od čovjeka načini odraz, slika, to jest… prilika Božja.“
„Zato ukazuje Crkva u času kad se svijet strmoglavljuje u besmislenost, u očaj, možda u propast, ponovno na Majku Božju koja sada blista u svom nebeskom sjaju. Na sve gušći mrak ona odgovara blistavom svjetlošću, na zastrašujuću klonulost zanosnom utjehom! Kakve li suprotnosti! Kakve li duhovne drame!“

Papa Ivan Pavao II. piše o Majci Božjoj u svojoj velikoj enciklici „Otkupitelj čovjeka“: „… Njezin je vlastiti Sin izričito želio proširiti materinstvo svoje Majke — načinom olako prihvatljivim za sve duše i za sva srca – kad joj je s križa povjerio svog ljubljenog učenika kao sina (usp. Iv 19,26)… Tako je ona od samih početaka, upravo od trenutka Blagovijesti, ucijepljena u povijest Spasenja i u poslanje Crkve. Stoga se svi mi, koji predstavljamo suvremeni naraštaj Kristovih učenika, želimo na poseban način s njom povezati…
„Ako, naime, u ovom teškom i odgovornom razdoblju povijesti Crkve i čovječanstva opažamo kako je osobito potrebno obratiti se Kristu, koji je snagom otajstva Otkupljenja Gospodar svoje Crkve i Gospodar povijesti, uvjereni smo da nas nitko ne bi znao uvesti u božanske i ljudske dubine toga otajstva kao što to zna Marija. Nikoga, naime, kao Mariju nije sam Bog uveo u to otajstvo. U tom se sastoji izuzetno obilježje milosti božanskog materinstva. Nije samo jedinstveno i neponovljivo dostojanstvo toga materinstva u povijesti ljudskog roda, nego je zbog toga istog materinstva jedinstveno — po svojoj dubini i djelokrugu — i Marijino sudjelovanje u Božjem naumu spasenja čovjeka po otajstvu Otkupljenja“ (br. 22).

Braćo i sestre, koliko puta su hodočasnici prošlih vjekova i današnjih vremena otpjevali u ovom svetištu „Umnoži našu vjeru, učvrsti ufanje, obrati, mila Majčice, sve izgubljene!“
To neka bude danas i naša molitva da sačuvamo vjeru. I Apostoli su molili Isusa: „Umnoži nam vjeru!“ (Lk 17,5). Apostol naroda Pavao, taj čudesni svjedok za Isusa Krista, raspetoga i uskrsnuloga, zahvaljuje Bogu na koncu svoga života pišući Timoteju: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao“ (2Tim 4,7).
Velike su napasti na vjeru u ovom svijetu ateizacije i materijalizma. Napasti dolaze i od nekih zabluda u sumnji koje se siju u samoj Crkvi. Sačuvajmo vjeru. Molimo da sačuvamo vjeru u cijelo vjerovanje jedne svete apostolske rimokatoličke Crkve. Sačuvajmo ono što Crkva vjeruje o blagoslovljenoj Majci našega Spasitelja.

Prije 1550 godina, na Efeškom saboru, biskupi su utvrđujući veliku i temeljnu istinu vjere da je Isus Krist Bog, da je Isus Krist božanska osoba, da se utjelovio uzevši ljudsku narav u krilu Djevice, dali Mariji naslov Bogorodica. Taj je naslov često spominjao blagopokojni Nadbiskup: Presveta Bogorodica. Taj naslov sadrži sve odlike, sve dostojanstvo kojima je Bog svemogući Stvoritelj, Duh Sveti Posvetitelj obogatio dušu Bezgrešne Djevice Marije. Stoga mi vjerujemo u njezino Bogomaterinstvo i ne možemo dopustiti da bilo tko sumnja i sije sumnje u tu temeljnu istinu na koju je položena Crkva u dvadeset vjekova svoje povijesti.

Mi vjerujemo u djevičansko materinstvo Majke Božje. To je izuzeto materinstvo. Tu je Bog na djelu; htio je da u Mariji započne novi svijet, Božji svijet u koji će prelaziti sinovi i kćeri ovog grešnog svijeta preporađanjem u nadi i Duhu Svetom. Zato je to izuzeto materinstvo spojeno s djevičanstvom. Mi vjerujemo vjeru Crkve da je Marija Djevica u začeću Sina Božjega, Djevica u njegovu rođenju, Djevica zauvijek. To s Crkvom vjeruju svi veliki naučitelji Crkve, svi veliki katolički teolozi suvremene Crkve. To samo stavljaju u sumnji neki manje poznati mislioci koji su zapravo u krizi vjere, ali molimo i za njih da i oni sačuvaju vjeru.

Mi vjerujemo u drugu veliku stvarnost i danas obnavljamo tu svoju vjeru: vjerujemo u Euharistiju. Vjerujemo da je u Presvetom Oltarskom Sakramentu pod prilikama kruha i vina stvarno prisutan Isus Krist Uskrsnuli na čudesan način ali sa živom ljubavlju, sa živim Srcem: sa svojom žrtvom koja otkupljuje, sa svojom gozbom koja hrani za Život vječni.

Sinoć, za vrijeme adoracije pred Presvetim, rekao sam da su marijanska svetišta uvijek i euharistijska svetišta jer se u Marijinim svetištima uvijek događa središnji događaj Crkve, a to je misa. U Marijinim svetištima događa se pomirenje duša u sakramentu pomirenja da bi se pristupalo gozbi Tijela Gospodnjega. Zato Marija uvijek vodi k Isusu. To je njezino poslanje, njezina služba, njezin misterij da nam daruje Isusa i da nas vodi k Isusu.
Mi obnavljamo vjeru u tu Presvetu Tajnu i uključujemo se ovih dana u Međunarodni euharistijski kongres u Lurdu u svetištu Majke Božje gdje će nas zastupati stotine naših hodočasnika i svećenika i neki biskupi. Među njima je i hodočašće iz Zagreba, 150 mladih.
Draga braćo i sestre, mi obnavljamo ovdje i svoju odanost Petrovom nasljedniku, Rimskom biskupu, Papi. Mi znamo što Petar znači za Crkvu. Mi znamo što je Petru povjerio Isus Krist. Mi znamo da je njegova služba da bude predvodnik velikog zajedništva Crkve u istini i ljubavi, ali zato je Duhom Svetim vođen i zaštićen da tu istinu čuva i naviješta.

Stoga mi vjerujemo vjeru koju nam Papa i danas predlaže: predlaže mladima, predlaže obiteljima, predlaže svećenicima, časnim sestrama, predlaže cijeloj Crkvi. Mi tu vjeru otaca i djedova i danas vjerujemo. Neka nas nitko ne poučava kako treba Papu slušati, kako treba cijeniti njegovu riječ i slijediti njegove upute. Mi znamo što nam Papa znači i mi stojimo s njim kako jučer, tako danas i tako sutra.
„Umnoži nam nadu, učvrsti nam nadu!“ Papa Pavao VI. je rekao: „Dužnost je nas koji vjerujemo, nadamo se i ljubimo da ustrajno nosimo, prema svojim sposobnostima, slijepom čovjeku svjetlo, čovjeku gladnom kruh, čovjeku ojađenom mir, čovjeku umornom podršku, čovjeku očajnom nadu, djetetu radost dobrote, mladom energiju za dobro. Moramo biti učitelji nade!“ (Iz govora Pape Pavla VI. talijanskim biskupima 22. 11. 1968.)

Ta nada izvire iz naše vjere, iz našeg povjerenja da je Isus Krist Spasitelj s nama i da mi hodamo kroz sve životne putove, kako god bili često puta strmi, mučni i tjeskobni, pod materinskom zaštitom Presvete Bogorodice. Ta nada neka bude svjetlo u srcu našem i za braću našu: nada da je život ljudski vrijednost, da je život ljudski vječnost i da je konačna pobjeda Božja uskrsnuće i život vječni. Čuvajmo tu nadu, tu Božju nadu ulivenu u naša srca, i molimo da nam bude učvršćena.

„Obrati, mila Majčice, sve izgubljene!“ Prije četrdeset godina, na ovom mjestu, uputio je istu molitvu blagopokojni Nadbiskup Majci Božjoj. On je postavio i dijagnozu kakve su to rane naše, kakve opasnosti, što to rastvara život osobe, život obitelji, što rastvara zdravlje naroda i Crkve. Stoga je rekao: „… Grijeh je jedino pravo zlo i za narode i za pojedince. Što on znači u životu jednoga naroda najbolje nas je poučio sam Bog, kad govori u svetom Pismu: „Pravda uzdiže narode, grijeh pak čini narode nesretnicima!“ (Prov 14,24). Neka dakle našu narodnu sramotu, bogumrsku kletvu, zamjeni poštovanje svetoga imena Božjega. Neka našu narodnu sramotu bijelu kugu, zamijeni svetost obiteljskog života, neka našu narodnu sramotu, razdor, mržnju i svađu zamijeni iskrena bratska ljubav. Neka našu narodnu sramotu pijanstvo zamijeni trijezan društveni život“ (propovijed na Mariji Bistrici, 17. srpnja 1941.).

Bog nam potvrđuje da je grijeh nesreća, da je grijeh izvor svih nevolja. Zato čitamo već davno kod proroka Izaije riječi upućene starozavjetnom Izabranom narodu koji je padao u idolopoklonstvo, počeo se klanjati lažnim bogovima i kidati Savez s vjernim Bogom: „Ne, nije ruka Gospodnja prekratka da spasi, niti mu je uho otvrdlo da ne bi čuo, nego su opačine jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša.“ I sada prorok predbacuje onim ljudima: „Jer ruke su vaše u krvi ogrezle, a vaši prsti u zločinima. Usne vam izgovaraju laž, a jezik podlost mrmlja. Nitko s pravom tužbu ne podiže, niti koga sude po istini. U ništavilo se uzdaju, laž kazuju. Začinju zloću, rađaju bezakonje“ (Iz 59,1-4). To je bila dijagnoza Izaijina u ono vrijeme za onaj svijet.

Ne dopustimo, braćo i sestre, da bi se nama mogla predbaciti ta riječ. Zato molimo obraćenje; molimo skrušenje srca u svima nama, u malenima i u odraslima. Molimo pokajničku milost da se kajemo za sve grijehe koji se događaju i u našem narodu i u nama da nam se Duh Sveti smiluje, da nas rasvijetli, a nas potakne na nove putove u istini i ljubavi.
To danas molimo Majku Božju, Zagovornicu našu.

Zato završavamo molitvom upućenom njoj:

Bezgrešna Majko Božja i Majko Crkve! Posvećujemo Ti sebe osobno, svoje obitelji, našu Nadbiskupiju i cijelu Crkvu. Tvojoj osobitoj zaštiti izručujemo svoj narod, svoj grad Zagreb i svoju domovinu.
Milosrdna Zagovornice, izmoli svijetu novi očiti dolazak Duha Svetoga, da vihor milosti prostruji kroz sve savjesti i da se Zemljom razlije posvećenje i dobrota. Ljudi su izmučeni mržnjama, nepravdama, grijesima. Velika posrednice milosti, izmoli cijelom čovječanstvu svjetlo Duha Svetoga da ga On izvede na prave putove pravednosti i slobode u miru i ljubavi.
Čvrsto odlučujemo da ćemo živjeti svoj krsni zavjet ljubavi i kajemo se za sve grijehe kojima smo uvrijedili Boga, ranili Crkvu Božju, nanijeli nepravdu bližnjima i ponizili svoje ljudsko dostojanstvo…
Ponizna Djevice i Kraljice svijeta i Kraljice Hrvata, uzmi u svoje ruke i u svoje Srce naš život i sudbinu našu, našu sadašnjost i našu budućnost, sudbinu svih ljudi, Tvoje djece i naše braće! Vodi nas k Srcu Tvoga Sina i Spasitelja našega Isusa Krista da u njemu nađemo oproštenje i mir, a poslije zemaljskog putovanja da uđemo u vječnu radost Presvetog Trojstva. Amen.