Prezir prema grijehu nije potpuno pokajanje; ili ako jest, takvo je pokajanje plodonosno samo ako ga prati pouzdanje u Božje milosrđe.

Kad je Juda počeo razmišljati o grijehu koji je počinio, bio je užasnut. Torbica srebrnjaka koju je nosio ga je “opržila”, tako da je nije mogao nositi ni prstima. Iscrpno je lutao neko vrijeme usnulim gradom, a onda je otišao pronaći velikog svećenika. “Sagriješio sam”, povikao je, “izdavši nevinu krv.” Užasavao se svog grijeha. Kao u slučaju Davida, “njegov je grijeh uvijek bio pred njim”. Kako to da je njegovo pokajanje bilo neuspješno?

Nada je poput male sestre siromaha kojoj ne smeta rukovanje s bolesnim čovjekom. Upravo kad je srce bolesno od grijeha i sramote, nada cvjeta. “Ustat ću i poći svome ocu.”

Petar je također sagriješio, sagriješio je žalosno; ali Petar, čim je shvatio što je učinio, nije sumnjao da će mu njegov Učitelj oprostiti. Bilo je dovoljno vidjeti Ga na trenutak u Kajfinoj dvorani. Isus nije ništa rekao Petru, niti Petar Njemu; ali Petrov pogled izgovarao je vapaj za milost, a Isusov pogled bio je pun oprosta; i Petar je bio spašen, piše Raoul Plus s portala Catholic Exchange.

Što je nedostajalo Judi? Prezir prema njegovom grijehu? Ne. Nedostajalo mu je znanje o ljubavi njegova Učitelja. Juda nije vjerovao u ljubav. Sva razlika između velikog grešnika i velikog sveca može biti jednostavan čin povjerenja.

Kretanje prema Bogu

Prečesto instinktivno kretanje grešnika nije prema Bogu, nego od Njega. Bog je tako čist, a mi smo krivi. Bojimo se Božjeg nezadovoljstva i zamišljamo na glup način da će nas Bog lakše pronaći ako se “pravimo mrtvi” i skrivamo od Njega. Potrebna je velika vjera i duboka poniznost, intimno poznavanje vlastitih resursa i beskrajne Božje dobrote da bismo nadvladali ovaj dvostruki strah koji nas paralizira.

Kao što nam Bog nježno oprašta naše grijehe čim se za njih pokajemo, tako želi da ih i mi sebi oprostimo, a ne da provodimo vrijeme u poniženju i paralizirajućim brigama.

Zapravo, ono što je potrebno onim dušama koje su trenutno pale i svakodnevno doživljavaju vlastitu slabost, jest povjerenje. I u tome je malo onih koji znaju udariti točno pravu notu. Jer ako je pretjerano pouzdanje iskušenje poznato grešnicima — “Nikad se ne bojte; Bog će ti uvijek oprostiti” — pretjerano nepovjerenje česta je pogreška onih duša koje, unatoč svojoj slabosti, žele služiti Bogu: “Kako da ti Bog oprosti takvu nepromišljenost!”

Takvim bojažljivim dušama mogle bi pomoći sljedeće riječi Juliana od Norwicha:

Bog želi da u svemu vidimo Njegovu ljubav. Ovdje smo tako slijepi. Neki od nas spremni su vjerovati da je Bog svemoćan i mudar; ali da je On sav ljubav oni ne shvaćaju. To je ono što sprječava mnoge koji ljube Boga da napreduju. Čovjek počinje prezirati grijeh i ispravljati se; ali još uvijek postoji paralizirajući strah; za neke je to pomisao na grijehe iz prošlog života; za druge će to biti pogreške koje svakodnevno čine dok krše svoje dobre odluke. Taj se strah ponekad uzima za poniznost; u stvarnosti je to inercija i budalasta sljepoća. Kao što nam Bog nježno oprašta naše grijehe čim se za njih pokajemo, tako želi da ih i mi sebi oprostimo, a ne da provodimo vrijeme u poniženju i paralizirajućim brigama.

Kad hodočasnik prođe blatnjavim putem, prije nego što prijeđe prag crkve, brižljivo obriše noge. Ali kad je jednom u crkvi, više ne misli na svoje noge. On nema oči i misli ni za što drugo osim za oltar gdje je Isus Krist istinski prisutan.

Nedvojbeno je Bog pravda; On posjeduje beskrajno tu osobinu koja Ga navodi da traži od Njegovog slobodnog stvorenja danak Njegove počasti, i da Ga kazni u slučaju pobune srazmjerno Njegovom grijehu. Ali ako je Bog pravda, On je i milosrđe, a milosrđe je također beskonačno. U Bogu su ova dva atributa identificirana u jednoj vrhovnoj stvarnosti. Bolje je reći: “Bog je pravda, Bog je milosrđe” nego “Bog ima pravdu, Bog ima milosrđe”. Budući da smo sposobni u našim umovima suprotstaviti jedan od ovih atributa drugom – i to s pravom, do određene točke – može se primijetiti da, iako se ne mogu razdvojiti u Bogu, jedan se može očitovati jasnije od drugog u određenim slučajevima.

Milosrđe Božje

Dakle, tijekom čovjekova života na zemlji prevladava Božje milosrđe. Bog može čekati; On ima cijelu vječnost. Čeka svoje vrijeme, nadajući se povratku zalutalih ovaca. Ako grešnik ustraje u svome lutanju i ako njegova zloća trijumfira nad Božjim milosrđem, tada pravda mora intervenirati kako bi uspostavila ravnotežu. Bog neće biti vječno ismijan. Već je puno dopustiti čovjeku da se odupre Njegovoj milosti. Ali sada se ovo stvorenje namjerno okrenulo od svog posljednjeg kraja i osudilo sebe na vječnu kaznu. Nije Bog taj koji ga proklinje; čovjek je taj koji sebe proklinje. Samo je čovjek odgovoran za svoju vječnu bijedu.

Tri su teološke kreposti. Vjera i milosrđe su dvije starije sestre, a između njih je mlada, nada. Dvije starije sestre hodaju ispred, zauzete sadašnjim vremenom. Nada je zaokupljena je budućnošću.

Čak je i sama prijetnja pakla velika milost. Za one koji su, opčinjeni mamcem grijeha, zaboravili kako voljeti Boga, strah od vječne kazne mogao bi biti sredstvo spasonosnog pokajanja.

Ali ako izgubljeni sin, koliko god zao bio, koliko god se dugo udaljavao od svog oca, ipak pristane zatražiti oprost, Bog ga više ne može kazniti. Péguy je sa svojstvenom originalnošću i snagom opisao zahtjeve Božje pravde i trijumf Njegovog milosrđa čim grešnik zatraži sažaljenje. Bog će nam, kaže, suditi kao što je otac sudio izgubljenom sinu.

Péguyeva omiljena ideja je da pouzdanje u Boga nema dovoljno istaknuto mjesto u našoj molitvi pokajanja:

Zašto drhtati pri pomisli na Boga? Mislimo li da On provodi svoje vrijeme postavljajući nam zamke i uživajući u pogledu na naše padove? Zašto se iscrpljujemo tjeskobom? Ovi grijesi koji nam uzrokuju toliko brige, pa, nismo ih trebali počiniti; ali sada je prekasno; jučer je gotovo, mislimo na sutra. Kad hodočasnik prođe blatnjavim putem, prije nego što prijeđe prag crkve, brižljivo obriše noge. Ali kad je jednom u crkvi, više ne misli na svoje noge. On nema oči i misli ni za što drugo osim za oltar gdje je Isus Krist istinski prisutan. Istina je da smo grešnici; ali kad bismo izostavili sve grešnike, malo bi kršćana ostalo. Tri su teološke kreposti. Vjera i milosrđe su dvije starije sestre, a između njih je mlada, nada. Dvije starije sestre hodaju ispred, zauzete sadašnjim vremenom. Nada je zaokupljena je budućnošću.

Nada čini čuda; stvara nove duše od starih. “Ustat ću i poći svome ocu.” Nada se ne sramoti da pođe u potragu za čovjekom čak ni u sramoti grijeha. Nijedna vrlina nije aktivnija u srcu čovjeka. Nada je poput male sestre siromaha kojoj ne smeta rukovanje s bolesnim čovjekom. Upravo kad je srce bolesno od grijeha i sramote, nada cvjeta. “Ustat ću i poći svome ocu.”

Kako to da ovo vrelo nade neprestano teče, i teče uvijek mlado, uvijek čisto, uvijek svježe? Odakle ovo dijete crpi toliko svježe vode? Stvara li ga kako želi? Ne: njezinu tajnu nije teško razumjeti. Kad bi htjela da joj bistra voda stvara bistre izvore, nikada ne bi našla dovoljno u cijelom stvorenju. Ali od mutne vode ona pravi svoje izvore čiste vode, i stoga je nikada neće nestati.

Ovu teologiju nade, popularnu, ali u isto vrijeme i uzvišenu, treba posebno u današnje vrijeme svima približiti.