Katolička Crkva 24. srpnja slavi život svetog Charbela Makhloufa, maronitskog katoličkog svećenika, redovnika i pustinjaka poznatog po činjenju čuda i za života i nakon smrti. Prigodom njegove beatifikacije 1965. godine, istočnokatoličkog pustinjaka papa Pavao VI. opisao je kao "novog, istaknutog člana monaške svetosti, koji svojim primjerom i svojim zagovorom obogaćuje cijeli kršćanski narod".
Rođen u skromnim okolnostima u Libanonu 1828. godine, Yussef Antoun Makhlouf bio je najmlađi od petero djece. Njegov otac Antoun odveden je iz obitelji i otjeran na težak rad, a preminuo je kad je Yussef imao samo tri godine, prenosi Catholic News Agency.
Yussef je studirao u župnoj školi i čuvao krave svoje obitelji. Zaokupljen molitvom i samoćom od ranog djetinjstva, mnogo je vremena provodio na poljima i pašnjacima u blizini svog sela, razmišljajući o Bogu usred nadahnjujućih pogleda na libanonske doline i planine.
Njegov ujak i skrbnik Tanious želio je da dječak nastavi raditi s njim, dok je njegova majka željela da se oženi mladom ženom. Međutim, Yussef je imao druge planove i napustio je dom 1851., nikoga ne obavijestivši.
Yussef će postati “brat Charbel”, nakon što je pješice hodočastio do svog novog samostanskog doma. U tome je slijedio primjer svojih stričeva s majčine strane, koji su već tada živjeli kao redovnici samotnjaci u samotištu sv. Pavla u Kadiškoj dolini.
Svećeničkom ređenju nisu smjeli prisustvovati članovi obitelji
Charbel je svoje redovničke zavjete položio u studenom 1853., tijekom svečane ceremonije zatvorene za javnost i zabranjene čak i za njegovu obitelj. Nakon toga je zaređen za svećenika te se vratio u samostan sv. Marona.
Svećenik-redovnik je u samostanu živio i služio 19 godina, pokazujući veliku predanost molitvenom životu, ručnom radu i kontemplativnoj šutnji.
Charbelovi poglavari promatrali su Božju “nadnaravnu moć” na djelu u njegovom životu, pa je postao poznat kao čudotvorac čak i među nekim muslimanima. Godine 1875. dobio je dopuštenje da živi kao redovnik samotnjak u obližnjem samotištu, posvećenom svetima Petru i Pavlu.
Strogi asketizam i duboko jedinstvo s Bogom nastavili su obilježavati redovnikov život sljedeće 23 godine. Duboko odan Božjoj euharistijskoj prisutnosti, doživio je moždani udar dok je slavio liturgiju 16. prosinca 1898., a preminuo je na Badnjak iste godine.
Grobnica sv. Charbela je mjesto hodočašća i brojnih uslišanja od trenutka Charbelove smrti.
Vjeruje se da su se njegovim zagovorom kod Boga dogodile stotine čudesa, kako u Libanonu tako i diljem svijeta. Kanonizirao ga je 1977. papa Pavao VI., koji je libanonskog maronitskog sveca ranije pozdravio kao “divljenja vrijedan cvijet svetosti koji cvate na stablu drevnih monaških tradicija Istoka”.