„Ja volim svoj narod, ja ga ne mogu ne voljeti kao što ne mogu ne voljeti svoju obitelj. Jer sam jednostavno član i baštinik njegove povijesti, kulture, jezika, patnji i nada. Ja volim svoj narod. Želim mu dobro, slobodu, mir, želim mu svaki moralni i materijalni napredak. Ali ne isključujem te želje i drugom narodu. Zato sam znao reći, ono što kao Hrvat želim hrvatskom narodu, želim i onom narodu koji nas napada, da živi u miru, slobodi, sigurnosti, svaki svoj na svome. To je rodoljublje koje isključuje svaku mržnju, svaki egoizam u odnosu prema drugima.”

Nacionalni euharistijski kongres u Mariji Bistrici / Foto: Glas Koncila

Nadbiskup Franjo Kuharić, dobri pastir svojeg naroda, revnovao je za vjersku slobodu i hrvatsko nacionalno dostojanstvo. Predvodeći jubilarne crkvene proslave poučavao je istinu o hrvatskom narodu koji iza sebe ima trinaest stoljetnu kršćansku povijest predvođenu velikanima: Višeslavom, Trpimirom, Tomislavom, Petrom Krešimirom, Zvonimirom, mučenicima Krbave, Like i Sigeta, Zrinjskim i Frankopanima, junacima i žrtvama minulih vjekova, križnih putova prošloga stoljeća sve do kardinala Stepinca. Ta se istina kroz školski obrazovni sustav nije mogla doznati. Narod mu je povjerovao i zavolio ga. Bio je duša višegodišnje crkvene proslave “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” koja je kulminirala Nacionalnim euharistijskim kongresom 1984. godine na Mariji Bistrici. Monisnjor Lovro Cindori bio je dugogodišnjim župnikom u ovom nacionalnom Marijanskom svetištu.

Bistričko svetište / Foto: Marija Kirinić

“Vratio bih se na 15. kolovoza 1971. godine kad je održan Mariološki i Marijanski kongres u Mariji Bistrici što je bio znanstveni dio i hodočasnički dio pod jednim prekrasnim naslovom „Mundi melioris origo” što znači „Početak boljega svijeta”. Tada se Hrvatska otvorila svijetu. Sveti otac nije mogao tada doći premda je bio pozvan jer su ondašnje vlasti uvijek govorile da će Papa doći onda kad se ispune uvjeti. Ti se uvjeti nisu dugo – dugo vremena mogli ostvariti i komunistička vlast nije dala da nam Papa dođe. Taj početak boljega svijeta učinio je da su bila u našoj Domovini tada velika hodočašća koja su se kretala i svijetom a i našim svetištima. Sve je to predvodio kardinal Kuharić pa sam mu ja jednom prigodom rekao: ‘Kardinale divno vas je vidjeti kada predvodite ta hodočašća. Za vama zapravo ide milijunski narod Hrvata.’ On mi je na to rekao: ‘Malo si pretjerao, ali moram priznati da na svim hodočašćima od Marije Bistirce do Herceg Novoga i Boke Kotorske, kuda smo se kretali uvijek u velikim brojevima, da je to bio jedan veliki znak pobožnosti hrvatskog naroda koji nije zapustio Mariju, Crkvu svoju, koji je izdržao teške borbe. Ja sam zato radostan što su ta hodočašća tako lijepa i velika bila.’ Rado je dolazio po rasporedu kako su se kretala naša hodočašća u Mariji Bistrici, rado je i propovijedao. Bio je Duhom poslan jer je tako divno govorio da je uvijek izmamio u ljudima ono pouzdanje i onu sreću što ga imamo. Tako su sve te godine prolazile i tada se mogao i pripremiti Euharistijski kongres 1984. pod divnim naslovom prve Crkve i prvih kršćana ‘Dođi gospodine Isuse!’ Taj vapaj je prostrujio kroz cijelu našu Hrvatsku.”

Kardinal u Mariji Bistrici / Foto: Glas Koncila

Propovijedati istinu o povijesnoj laži o kardinalu Stepincu, koja se nigdje drugdje nije čula, u vrijeme komunističkog režima bila je velika hrabrost, a Kardinal Kuharić bio je neustrašiv. Jednom je prigodom rekao da je uvijek u dijalog s ljudima koji su bili protivni Crkvi išao iskreno, ispovijedajući ono što je vjerovao. Njegove su misli objavljene u knjizi „Poruke sa Stepinčeva groba”.

„Kad je vihor rata vitlao našom domovinom, što je mogao činiti zagrebački nadbiskup drugo svojim autoritetom i svojim sredstvima nego pomagati i štititi sve koji su pomoći i zaštite trebali. U toj misiji ostajao je slobodan pred svakim i nikada nije pred moćnima zanijekao svoje savjesti ni svoje dužnosti. Nadbiskup Stepinac pripada povijesti i ona će o njemu donijeti, također, svoj sud. Kad govorimo o sudu povijesti, onda obično pod tim sudom razumijevamo objektivno, mirno, nepristrano i pošteno otkrivanje činjenica i vaganje njihovih sadržaja i vrijednosti; pod sudom povijesti razumijevamo prosuđivanje osoba, njihovih djela i povijesnih uvjeta njihova života, ali prosuđivanje bez strasti, Sud povijesti traži istinu i zanima ga samo istina. Dakako, i sud povijesti može biti nepotpun jer u njemu izriču sud samo ljudi, a ljudi su uvijek ograničeni u svojim mogućnostima da do kraja i do dna istraže samo jedan ljudski život.
Stoga s pravom očekujemo od svih koji studiraju povijest i donose povijesne sudove da se osoba kardinala Stepinca i njegov život tretiraju znanstveno, tj. mirno i pošteno. Na takav sud ima pravo svaki čovjek, svaka ljudska zajednica, svaka povijesna činjenica. To je zahtjev univerzalnog načela istine i pravednosti i taj se zahtjev temelji na objektivnom dostojanstvu svakog čovjeka.” iz knjige „Poruke sa Stepinčeva groba” str. 19/20

Premda je proglašen državnim neprijateljem broj 1, komunističke vlasti nadbiskupa Franju Kuharića nisu uhitile, pojašnjava Glavni urednik Glasa koncila monsinjor Ivan Miklenić.

Ivan Miklenić / Foto: Glas Koncila

„Kardinal Kuharić prvo je bio čovjek koji je imao poseban osjećaj za istinu. On je svjedok Stepinčevog vremena, Stepinčevog života i svetosti. Zato je on znao da je strašna nepravda učinjena Stepincu. I odlučio je progovoriti. Progovorio je u liturgiji, isključivo u svećeničkom ruhu, u zagrebačkoj katedrali i svake godine otkako je on bio zagrebački nadbiskup te su propovijedi odjekivale. Ljudi koji su dolazili nisu mogli stati u katedralu. Uvijek su oko tog vremena bile silne napetosti i pokušaji od strane državne vlasti da se to spriječi i da se utječe na to da to ne bude. Međutim, kardinal Kuharić, jer je znao da govori istinu, da služi istini, jer je ljubio ono sveto u Alojziju Stepincu, osjećao je potrebu da progovori. I on je progovarao. Za ilustraciju toga vremena, da je Glas Koncila objavio kojim slučajem tu propovijed koju je javno usred zagreba u zagrebačkoj katedrali izrekao kardinal Franjo Kuharić bio bi zaplijenjen istoga časa. To je pokazatelj koliko je režimu bilo stalo da te poruke ne dođu daleko, da se ne prošire.

Kardinal u zagrebačkoj katedrali 1993. / Foto: N. I. Koprivec

Te poruke kardinala Kuharića nikad nisu bile protiv nekoga nego su uvijek afirmirale vjeru, ljubav, mir i suživot i otkrivale veličinu Alojzija Stepinca kao pastira, kao čovjeka, kao patnika, kao onoga koji oprašta, koji ima razumijevanja. Isto tako, određeni citati koje je kardinal Kuharić iznosio, vjerujem da su pogađali tadašnji režim jer su govorili istinu o tadašnjem trenutku i zato je to bilo tako bolno. Kardinal Kuharić doista je bio tretiran kao neprijatelj broj jedan u partijskim kuloarima. Međutim, njegovo vrijeme, 1970. je on postao zagrebačkim nadbiskupom, nije više bilo tako revolucionarno kao prije. Zemlja Jugoslavija je morala biti malo uljuđenija, jer se pred svijetom prikazivala kao demokratska i zato doslovno vlast se nije usudila uhititi Kuharića i direktno se suprotstaviti. Bili su godišnji susreti za novogodišnja primanja koja je također kardinal Kuharić koristio da kaže vlastima puno toga što u drugim prilikama ne bi mogao reći. On se pozivao na Ustav, ostajući u okvirima zakonodavstva, a znamo da je zakonodavstvo u komunizmu samo privid dok je važno samo ono što partija kaže. Ali je on u tim svojim govorima otvarao pitanja i širio teme koje vlasti nisu željele ali nisu ga mogli zaustaviti. I u tim osobnim razgovorima on je ostao principijelan, miran, fin kao što je uvijek bio kao miran čovjek, koji je to što je rekao zastupao i u razgovoru u četiri oka. Još je jedna važna stvar – i u Glasu Koncila i kardinal Kuharić shvatili su da se manipulira sa Crkvom i s Glasom Koncila i žešćim istupima kardinala Kuharića kao dokazom da je u Jugoslaviji dobro, da u Jugoslaviji nema diktature, da je tu velika sloboda i demokracija. E ako se to upotrebljava onda je to razlog da se bude oštriji, otvoreniji, da se bude hrabriji i kardinal Kuharić je, znajući za to, to zastupao i širio je prostor slobode.”

Iste godine kad je imenovan zagrebačkim nadbiskupom Franjo Kuharić izabran je za predsjednika Biskupske konferencije Jugoslavije s mandatom na pet godina. Na tu je službu bio biran još tri puta uzastopce. 1983. godine papa Ivan Pavao II. uvrstio ga je u Kardinalski zbor. Bio je član Kongregacije za kler, Kongregacije za bogoštovlje i Rimske komisije sv. Ćirila i Metoda. Još 1989. ustanovio je središnji odbor Caritasa Biskupske konferencije Jugoslavije koji postaje Hrvatski Caritas 1993. O tome svjedoči monsinjor Juraj Jerneić, ravnatelj Doma za umirovljene svećenike na Kaptolu u Zagrebu.

Kardinal s djecom u Caritasu / Foto: Glas Koncila

“Kao prijatelj Caritasa, pogotovo u ona vremena kad se Caritas oživljavao, jer je bio zabranjen nakon Drugog svjetskog rata, u Kuharićevo vrijeme on je iz svoje darežljivosti svaki kvadrat Nadbiskupskog dvora i Duhovnog stola dao neka se upotrijebi da Caritas može zaživjeti. Tako da ta njegova karitativna ljubav i njegov glas i stas bili su posebni.”

Kada je Sveta Stolica 1993. godine osnovala Hrvatsku biskupsku konferenciju kardinal Franjo Kuharić bio je njezin prvi predsjednik i tu je službu obavljao sve do odlaska u mirovinu. Bio je počasni doktor Katoličkog Bogoslovnog Fakulteta. Kao osoba zaslužna za razvoj i napredak znanosti i umjetnosti bio je počasni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Unatoč svim dužnostima crkvenog dostojanstvenika ostao je ponizan i velik u ljubavi o čemu svjedoči otac Mato Miloš, karmelićanin.

Kardinal nakon svećeničkog ređenja 1993. / Foto: N. I. Koprivec

“On je ljubitelj hrvatskog naroda, on je duša hrvatskog naroda. On je s tim narodom povezan, to je to što veže njega i blaženog Alojzija Stepinca. Nitko me ne može nadmašiti u ljubavi prema mome hrvatskom narodu. On nije samo ljubio hrvatski narod u Hrvatskoj. On se strašno zalagao za Hrvate izvan Hrvatske i po cijelom svijetu. Ja sam porijeklom iz Bačke, iz Subotičke biskupije. Tamo je naš prvotni samostan, više od sto godina star. On je rado dolazio u Bačku među Hrvate. On bi tu dolazio i ne najavljeno. Kad bi prolazio prema Subotici došao bi u Sombor, zaustavio se, ušao u samostan, malo nas pozdravio, okrijepio se. On se nije onda žurio. On je volio zajednicu, volio redovnike. To smo osjetili tu u Remetama i u Somboru. Kako je on došao on je sjeo. Njegov vozač je znao reći: “Uzoriti trebamo ići!” A on bi mu rekao: ‘Čekaj još malo!’ Mi nismo znali da će on doći. Znao je doći i oko podne kad je objed. Nismo mi kuhali neka jela, redovito što jedemo. On se s tim zadovoljio, sjeo za stol i objedovao s nama.

Kardinal nakon svećeničkog ređenja 1993. / Foto: N. I. Koprivec

To je ta jednostavnost, poniznost, ona iskrena poniznost. Ja jesam crkveni dostojanstvenik ali sada ja sam brat kao i vi. Ja sam s vama.

Kada je jedne godine bio u Subotici na proslavi posvete katedralne crkve, dan prije svete Terezije obavio je sve i na svetu Tereziju prije podne vraćao se za Zagreb. Mi smo u Somboru imali svečanu misu u 10 sati. I kad je bila misa gotova, ja onako malo vjernicima govorim, kad vidim ulazi kardinal u našu crkvu u Somboru. Kažem ja vjernicima: ‘Dragi vjernici, sada pozdravimo najvećega gosta koji nam je došao, kardinala Franju Kuharića.’ Sav narod se okrenuo, zapljeskao. To je pozdrav bio. Ja sam sišao dolje s ambona, poveo ga na oltar. On je tu još održao jedan lijepi govor. Narod nije htio ići doma. On je uživao biti u Bačkoj. Zatim i po selima, ako su se slavili kakvi jubileji župa, rado se odazivao. Jer to je hrvatski narod. I tamo je nas bodrio. To je još bilo komunističko doba kad se sve to zatiralo.

‘Nemojte zaboraviti da ste katolička crkva i nemojte zaboraviti da ste hrvatski narod ne izdižući se mrzeći druge narode.’

I mi iz zahvalnosti, kad su bile svečanosti u katedrali, povodom recimo kreiranja za kardinala, uvijek smo organizirali autobuse da idemo na kreaciju kardinala u Zagreb. To je bilo veselje, a on je isto to prepoznao, tu ljubav, i sokolio nas uvijek u tome.”

Veliku je ljubav kardinal Franjo Kuharić njegovao prema hrvatskim iseljenicima. Posebnost njegove pastirske službe bili su brojni pastirski posjeti Hrvatima izvan domovine po svim državama i kontinentima. Tih posjeta prisjeća se biskup u miru Juraj Jezerinac.

biskup u miru Juraj Jezerinac / Foto: S. Nedić

„Kardinal Kuharić nije nikada dijelio Hrvate na one koji žive u Domovini i na iseljene. I jedni i drugi bili su mu jednako na srcu. Kad je dolazio prvi put u Kanadu, u Toronto, kardinal je zaplakao za vrijeme svete Mise gledajući pred sobom u crkvi veliko mnoštvo Hrvata koji su napustili Hrvatsku.

U moje vrijeme kardinal je dolazio dva puta u Kanadu. Njegov dolazak bio je radost za sve nas, kako za svećenike tako i za vjernički narod. Znali smo da nam kardinal Kuharić dolazi poput dobrog oca, da nas okupi, ujedini, i potakne na sve što je lijepo, dobro i plemenito. Obraćajući se vjernicima uvijek je isticao, gotovo u svakoj propovijedi, međusobnu povezanost i povezanost s Domovinom, uspoređujući je s majkom.

Nama svećenicima je govorio da se što više povežemo s mjesnom Crkvom, koja nas je primila poput dobre majke, prepoznajući u nama svoju djecu, ali jednako tako da sačuvamo i svoju specifičnost. To se pokazalo ispravnim tako da smo svojim bogatstvom vjere i kulture obogatili kulturni mozaik Kanade.
Koliko su ti posjeti značili Hrvatima u Kanadi?
Svaki dolazak kardinala Kuharića bio je pravo osvježenje za sve vjernike. Prilazio je našim vjernicima s ljubavlju, kao da ih odavno poznaje, razgovarajući o običnim stvarima koje ih muče. Nastojao je u njima probuditi nadu, da unatoč teškoća koje ih prate, imaju povjerenje u Boga Isusa Krista. Kardinal bi prigodom svakog dolaska u Kanadu, odnosno našim župama, poticao Hrvate da ostanu uvijek vjerni vjeri svojih roditelja, ukoliko su živi da ih ne zaborave, posebno one koji žive u Domovini, da ne zaborave svoje porijeklo koje je katoličko i hrvatsko.”

biskup u miru Juraj Jezerinac / Foto: S. Nedić

Je li Kardinal Kuharić imao problema s ondašnjim vlastima zbog tih pohoda?
“Kardinalov put uvijek je organizirao monsinjor Vladimir Stanković. U vrijeme mojeg boravka u Kanadi nije mi poznato da bi imao problema, barem ne većih. Naime, znalo se da je kardinalov posjet Kanadi, isključivo i jedino pastoralni. I uvijek je takav bio, a to je briga za njihov vjernički pa i ljudski život.

Kardinal je često poticao naše ljude da ostanu čestiti kao vjernici i kao ljudi, marljivi i vrijedni, jer će na taj način najbolje predstaviti svoju Domovinu rođenja i biti najbolji njezini veleposlanici.”

Ti posjeti kardinala Kuharića Hrvatima izvan Domovine urodili su pravim blagoslovom u vrijeme Domovinskog rata jer je iseljena Hrvatska pomagala Domovini koja je krvarila. I vi ste svjedokom te ljubavi iseljenih Hrvata prema Domovini?
“Gotovo da i nije bilo susreta s Hrvatima, a da kardinal Kuharić nije budio u njima ljubav prema Domovini. ‘Ako je čovjekoljublje i bogoljublje jedinstvena ljubav onda se nužno u ta dva usmjerenja ljubavi uključuje i rodoljublje. A to znači ljubav prema svojem narodu: željeti mu slobodu, sigurnost i napredak. Stoga biti istinski rodoljub znači željeti dobro svome narodu, ali ne na račun drugoga. Ne može se voljeti svoj narod, a mrziti drugoga’, rekao je kardinal.

Znao im je reći da su mnogi naši ljudi otišli najviše zbog ekonomskih razloga, ali taj njihov odlazak ne bi smio biti razlogom da se zaboravi na svoju Domovinu. ‘Majka, kakva god bila, uvijek je naša. Ako je bolesna treba joj pomoći, ako je ranjena, nju se ne smije napustiti već pomoći joj u nevolji.’

I kad je bila izvršena agresija na Domovinu naši su joj ljudi nastojali uzvratiti konkretnom ljubavlju. Dapače, bilo je ljudi koji su se zadužili u banci, uloživši vlastitu kuću kao garanciju da će vratiti novac. Jedan mi je čovjek rekao da mu nije žao što je dao toliku pomoć u novcu, jer dok drugi brane Domovinu i u opasnosti su da poginu, on je ipak na sigurnom mjestu. I tako je ljubav prema Domovini veoma često bila i zadivljujuća.”

Foto: Glas Koncila

U svojem četvrtstoljetnom nadbiskupovanju Franjo Kuharić doživio je ostvarenje višestoljetnoga sna hrvatskoga naroda – uspostavu neovisne i međunarodno priznate države Hrvatske. Na nezaboravni prvi Dan Državnosti, 30. svibnja 1990. godine, kardinal je slavio Svetu misu za Domovinu u Katedrali.

Foto: Glas Koncila

Radost nije dugo trajala. Ubrzo su se na Domovinu spustili teški krvavi dani. U to vrijeme njegovim osobnim tajnikom postaje mons. Ivan Godina. Vjerujem da danas obojica gledaju Boga licem u lice. Sjećanja monsinjora Godine na kardinala Kuharića zabilježili smo 2006. godine.

“Kardinala Franju Kuharića upoznao sam još za vrijeme studentskih dana kao svoga nadbiskupa. I za vrijeme mog studija u Rimu on svaki puta kad je došao službeno u pohode Svetom Ocu i Vatikanu svaki puta je pohodio i svoje studente pripravnike za svećeništvo. I tako već tada sam ga susretao i on je nas susretao kao prijatelje. I mnogi od studenata iz raznih dijelova svijeta koji su ga vidjeli, kad je došao nama u pohode, rekli su nam da bi i oni htjeli imati takvog nadbiskupa koji im je blizu, koji ih razumije, koji s njima razgovara, koji ih uvijek pohodi. Svakako sam ga bolje upoznao iz bližeg kad sam se vratio u Domovinu u pastoral kao župnik. I imenovanje za njegovog osobnog tajnika zadesilo me u Petrinji tamo krajem 1990. godine. To je već bilo vrijeme prvih pobuna, početak rata, prvih balvana, prepreka preko ceste. I tih dana, prije njegovog odlaska u Australiju, u pohode iseljenim Hrvatima našim vjernicima Hrvatima u Australiji, on je razgovarao sa mnom i rekao je da bi htio da se preselim iz Petrinje u Nadbiskupski dvor i da budem njegov tajnik. I on je otputovao, a ja sam u međuvremenu selio stvari. I moj prvi susret službeni kao tajnika bio je njegov doček kada se vratio iz Australije. Zajedno smo krenuli autom po njega, na aerodrom Pleso s našim dugogodišnjim vozačem biskupa i nadbiskupa, gospodinom Stjepanom Kranjčecom. Čim je došao interesirao se jesam li se uspješno preselio, jesam li se smjestio, kako je novi župnik. To je bio njegov način. Uvijek se interesirao za ljude jesu li dobro i kako se osjećaju. Na početku se javila bojazan od odgovornosti kako će biti s čovjekom poput kardinala Franje Kuharića koji je vodio Crkvu u onim vremenima, kako ću se ja uklopiti u taj ambijent. No, ono što me uvijek iznova hrabrilo jest bio svaki susret s njime. Upravo mi je kao takav ostao do danas u sjećanju kao blago nasmiješeni lik kojeg sam svakog jutra i svakog dana kroz sedam godina susretao tamo u Nadbiskupskom dvoru. Mislim da ga tako blagog, nasmiješenog, skromnog, dobroćudnog pamte mnogi koji su ga susretali.

Kardinal u Glini / Foto: J. Jerneić

Za vrijeme nametnutog rata i agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu mnoštvo je stranih državnih, crkvenih delegacija dolazilo u Zagreb u Nadbiskupski dvor. To su bili biskupi Europe, Amerike i čak dalekog Japana. I njima je kardinal uspijevao približiti i pojasniti našu tešku ratnu situaciju i odlazio s njima čak u ratom stradala i porušena područja, na prvu liniju, dokle se moglo iz sigurnosnih razloga. Kolikim je on predstavnicima stranih država i mirovnih delegacija strpljivo tumačio našu povijest i sadašnjost. Bio sam svjedok toga. Obrazlagao je pravo na slobodu i samostalnost svakog naroda. A koliko je ekumenskih susreta bilo u tom vremenu između katoličkih i pravoslavnih predstavnika kako bi se postigao pravedan mir. Koliko je intervjua dao u tim vremenima stranim i domaćim novinarima. Koliko susreta s izbjeglima, prognanima, ranjenima. Koliko je pohodio župa i mjesta za vrijeme samog ratnog vihora. Sjećam se išli smo u Nuštar, u Vinkovce, u Voćin i samu Petrinju koja je još bila dostupna u prvim godinama rata. Čak je išao i u druge krajeve, dolje do Otočca, Gospića pa sve do Dubrovnika. Svuda gdje se susretao s ljudima unosio je nadu, utjehu, ohrabrenje te liječio rane u srcu i poticao na ljubav prema svakom čovjeku kako ni naše rodoljublje ne bi bilo otrovano mržnjom i osvetom. Na to je uvijek iznova pozivao da se ne smijemo dati unatoč teškoća, unatoč toga što smo pritisnuti, ne smijemo se dati otrovati mržnjom i osvetom.

Kardinal u Glini / Foto: J. Jerneić

Unatoč svih tih obaveza koje je imao on je svakoga saslušao. Koliko je pisama dolazilo. On je svako pismo upućeno njemu pročitao i u najkraćem vremenu na njega je odgovorio. Možemo jednom riječju reći imao je razumijevanja i srca za čovjeka. Svakoga čovjeka gledao je i susretao Božjim očima. I zato možemo zaključiti da ga je vjernički puk rado slušao, premda je on dulje propovijedao, jer je u srca ljudi unosio Božje svjetlo, Božju ljubav.

Mnogi su i mene pitali u tim vremenima pa kako kardinal sve to stigne. Odakle mu snaga za tolike susrete i napore. Ali vidio sam ga uvijek ujutro rano, prije svete mise, i onda na večer nakon svih obaveza on je bio povučen u samoću, u tišinu. Bio je čovjek molitve. Tu u tišini svoga srca on je razmišljao, meditirao o Božjoj riječi, bio je u molitvi na koljenima pred svojim Bogom.”

Juraj Jezerinac, danas biskup u miru, vratio se iz Kanade i 1991. postao pomoćnim zagrebačkim biskupom. Prisjeća se suradnje s kardinalom Franjom Kuharićem.
„Prihvatio me kao svoga mlađeg brata i suradnika. I kad je počeo rat, koji nam je bio nametnut, kardinal Kuharić ostat će zauvijek zapamćen po svojim propovijedima, odnosno svojim porukama, posebno na Veliku Gospu 1991. godine apelirajući na savjest hrvatskoga naroda, da se ne uzvraća zlo zlom. Tada je rekao: „Ako protivnik sruši moju kuću, ja ću njegovu čuvati. Ako ubije mog oca, ja ću štititi njegova oca, ako sruši moju crkvu, ja njegovu neću ni dirnuti. To sam naviještao i to naviještamo stalno”, rekao je kardinal.”

Kardinal je u vrijeme rata uvidio važnost dušobrižništva za vojsku. Postali ste prvim vojnim ordinarijem. Na koji način vam je povjerio tu biskupsku službu?
„Kad je počela agresija na Hrvatsku bilo je razgovora kako duhovno pomoći našim braniteljima. Bilo je tih dana već svećenika koji su samoinicijativno slavili svete Mise po ratištu. Pravi službeni poticaj dao je doktor Franjo Tuđman, tadašnji predsjednik i vrhovni zapovjednik vojske. On je poslao pismo kardinalu Kuhariću, u kojem ga moli, da se imenuje svećenika koji bi bio duhovni koordinator dušobrižništva. Ja sam već 1991. godine bio zadužen od strane biskupa da budem koordinatorom duhovne skrbi među vojnicima, jer je u tim trenucima bila potrebna Božja riječ, euharistija, sveta ispovijed, razgovori. To je služba svakog svećenika, u svakoj situaciji, pa i u ratno doba.”
Jeste li se kao vojni ordinarij susretali s kardinalom i kakvi su bili ti susreti?
„Susreti s kardinalom Kuharićem bili su uvijek radosni i prijateljski. Bili smo svjesni svoga poslanja u Crkvi, svaki na svoj način. Kad god smo se susreli uvijek me pitao kako naši vojnici. Često sam posjećivao ranjenike po bolnicama. Ja bih mu pričao o tim susretima, kao i divnim svjedočanstvima njihove vjere. On bi uvijek rado slušao i sa zanimanjem pratio.”

U ratom okupiranoj domovini koja je krvarila kardinal Franjo Kuharić bio je promicatelj pomirenja i opraštanja. 1994. kao prvi hrvatski crkveni dostojanstvenik ugostio je papu Ivana Pavla II. na hrvatskom tlu prigodom njegovog prvog dolaska u Hrvatsku. O tome svjedoči monsinjor Lovro Cindori.

„Najprije se u Rimu sastao naš kardinal Kuharić sa papom Ivanom Pavlom II. Bila je u tijeku sjednica kardinalskog zbora. I kad je kardinalski zbor završio sesiju (sjednicu) tada su kardinali postavili pitanje tko će pozdraviti i zahvaliti papi. I pala je kocka na kardinala Kuharića. On će, kao kardinal iz Hrvatske, u ime svih kardinala koji su bili na susretu pozdraviti papu. I kad je došao k papi, onda mu je papa zahvalio i rekao ‘Govorili ste srcem’ a kardinal je odgovorio ‘Govorio sam srcu!’ To je odjeknulo, svi su mu kardinali čestitali velikim pljeskom, a mi koji smo to pratili radovali smo se nad tako divnim riječima što je papa govorio kardinalu i kardinal papi.

Kardinal Franjo Kuharić (desno) sa sv. Ivanom Pavlom II / Foto: Glas Koncila

Nakon tog događaja papa dolazi u Hrvatsku i kardinal Franjo Kuharić ga pozdravlja u zagrebačkoj katedrali.
„Tada ga je pozdravio lijepim riječima. Bili smo tamo prisutni. Ali u jednom trenutku srce ga je ganulo, suzu je spustio, malo je na časak prestao, a u katedrali je primio veliko priznanje i veliko bodrenje tisuća ljudi koji su ga pljeskom pozdravili i onda je dalje nastavio.”

„Sveti Oče, dolazeći s uzletišta, osjetili ste toplinu srca i duše hrvatskih vjernika i hrvatskog naroda koji u svojem glavnom gradu Zagrebu vas očekuje s tolikim osjećajima ljubavi, zahvalnosti i očima zalivenim suzama. U ime prisutnih kardinala,biskupa, svećenika, redovnika i redovnica, te mladih pripravnica i pripravnika za sveti duhovni poziv kao i u svoje ime, u ime ovog Božjeg naroda, najsrdačnije vas pozdravljam u zagrebačkoj katedrali posvećenoj Uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo. Srce nam je prepuno zahvalnosti Trojedinom Bogu za ovaj dan koji je blagoslovljen vašim dolaskom k nama.” kardinal Franjo Kuharić pozdravlja sv. Ivana Pavla II. u zagrebačkoj katedrali na susretu s Bogu posvećenim osobama

Kardinal Franjo Kuharić, sveti Ivan Pavao II. i predsjednik Franjo Tuđman / Foto: Glas Koncila

Franjo Kuharić volio je svoj hrvatski narod a narod je tu ljubav osjetio i uzvratio mu. Kako je susretao ljude prisjećaju se otac Mato Miloš karmelićanin i novinarka i publicistkinja Vesna Jurić Rukavina.

„Jedanput sam ga susreo. On je bio, zatim njegova pratnja, još pokojni monsinjor Stanković i netko od siromaha ga je napao, arogantno je nastupio, da je on siromašan i nema što jesti a vi tu jedete svega. Kardinal je ostao potpuno miran. Kad se to stišalo, on je dalje otišao svojim poslom a naredio svojim pratiocima ‘Idite, odnesite tom čovjeku ili novca ili nešto da pojede.’ Dakle, kod napada on je bio miran. To je znak! I kad primam hvale, ja sam to i kad primam udarce, ja sam to.

Neću nikad zaboravit, bila je proslava svetog Jeronima u župi na Maksimiru u Zagrebu i bio je on pozvan da vodi večernju svetu misu Pontifikal kao kardinal. Mi svećenici okupili smo se i župnik kaže njemu kad se obukao ‘Uzoriti, idemo sada u procesiji iz sakristije van pa onda na glavna vrata.’ on kaže: ‘Ne bumo išli!’ A župnik opet njemu kaže ‘Uzoriti, naj narod uživa!’ On se od srca nasmijao i rekao: ‘E pa onda – naj narod uživa. Idemo!’

Kardinal s novinarkom, urednicom i publicistkinjom Vesnom Jurić Rukavina za vrijeme emisije Bog je ljubav 2000 .g. uživo iz njegovog doma na Kaptolu / Foto: K. Rukavina

„Njegove oči su bile iskrene. I svaki čovjek to osjeti. Koliko god je bilo situacija koje su bile teške, čovjek ipak svojim pogledom sve kaže. I u najtežim situacijama u kojima sam ja bila pored njega, posebice kad je posjećivao ranjene, vidjelo se da je našem uzoritom jako teško. Ali kroz oči, samo kroz pogled, nekad nije mogao ni komunicirati s ranjenicima jer su bili u izuzetno teškim stanjima, oni bi dobili ljubav i više puta sam govorila da su ti branitelji bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest znali reći: ‘Ovo je neki jako dobar, svet čovjek.’

Čitavu emisiju možete poslušati ovdje:

Snježana Kirinić Grubić