Godine 1973., međunarodno istaknuti psihijatar, Karl Menninger, predvidio je da će doći vrijeme kada ljudi više neće vjerovati da postoji nešto poput grijeha. Rastom humanizma i padom religije, ljudi bi svoj nemoral opravdavali okrivljavanjem svoje biologije, svog odgoja, svojih suradnika ili čak okoline. Stoga ne bi bilo potrebe za oprostom jer bi ono što je prije bilo poznato kao grijeh bilo racionalizirano. (Whatever Became of Sin, hrv. Štogod postalo od grijeha).

Evanđelje dovoljno jasno govori o stvarnosti grijeha. Čitamo o ženi na zdencu kojoj je rečeno: “Idi i ne griješi više” (Ivan 8,3-11). Matej u glavi 1,21 kaže da će “roditi sina; i nadjenut će mu ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih” (Mt 1,21). “Ne trebaju zdravi liječnika”, rekao je Krist, “nego bolesni. Nisam došao zvati pravednike, nego grešnike” (Mk 2,17).

Oprostiti čovjeku za njegova djela nešto je što samo Krist može postići. Psihologija je bespomoćna kada treba oprati tuđu krivnju.

Teško je opravdati Judu prema modernim izgovorima. Bio je u dobrom društvu. Hodao je u Isusovom društvu i nije imao nikakav vidljiv razlog, genetski, biološki ili neki drugi, da ga izda. Njegova tragedija bila je u tome što nije tražio oprost, nego je očajavao i počinio samoubojstvo.

Neispovjeđeni grijeh ostavlja na njoj trag koji neće nestati bez ispovijedi.

Potrebna je poniznost da bi osoba priznala svoje grijehe. Blaise Pascal je istaknuo da postoje samo dvije vrste ljudi: “pravednici koji misle da su grješnici i grješnici koji misle da su pravednici”. Pravednik nema iluzija o sebi. On zna da je grješnik, dok grješnik, zaslijepljen svojom ohološću, misli da je bez grijeha. “Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen” (Ivan 8,7), rekao je Krist. Ove riječi impliciraju da smo svi grješnici.

Platon je izjavio da: “Lako možemo oprostiti djetetu koje se boji mraka; prava tragedija života je kada se ljudi boje svjetla”. Snagom svjetla znanja čovjek postaje svjestan svojih grijeha. U tom slučaju, on također postaje podoban za oprost.

Augustin kaže da “pokajničke suze čiste ljagu grijeha”.

Sekularisti koji ne vjeruju da postoji grijeh, logično, ne vjeruju da postoji potreba za oprostom. Ljudi, unatoč tome, pate kada se prema njima loše postupa. Skloni su zamjerati. Humanistički psiholozi ne shvaćaju oprost na način na koji je Krist upotrijebio taj izraz. Krist je oprostio grješniku, a ne onome protiv koga se ogriješilo. Sekularni psiholozi vjeruju da žrtva treba prevladati svoj bijes zbog zlostavljanja kako više ne bi osjećala ljutnju na osobu koja joj je učinila nešto loše. U tom smislu žrtva oprašta u smislu prevladavanja svojih negativnih osjećaja. Takav “oprost”, međutim, ne oslobađa počinitelja njegovog zlostavljanja.

Foto/ Unsplash

Oprostiti čovjeku za njegova djela nešto je što samo Krist može postići. Psihologija je bespomoćna kada treba oprati tuđu krivnju. Sveta Margareta Marija Alacoque rekla je svom ispovjedniku da je razgovarala s Gospodinom Isusom. Njezin skeptični ispovjednik zamolio ju je da sljedeći put kad razgovara s Gospodinom upita koji je grijeh nedavno ispovjedila. Svetica je postavila pitanje Kristu. Njegov odgovor je bio: “Ne sjećam se”. Kristov način opraštanja jedinstven je jer On doista tjera grijehe tako da pokajnik može nastaviti svoj život slobodan od ljage grijeha koja bi ga inače ometala.

Danski filozof Soren Kierkegaard shvatio je veličanstvenu prirodu pravog oprosta kada je rekao: “Bog stvara ni iz čega. Divno kažeš. Da, doduše, ali on čini ono što je još divnije: od grješnika stvara svece”. Sveti Augustin bi se složio s tom izjavom.

Skeptični ispovjednik zamolio ju je da sljedeći put kad razgovara s Gospodinom upita koji je grijeh nedavno ispovjedila. Svetica je postavila pitanje Kristu. Njegov odgovor je bio: “Ne sjećam se”.

U drami Paula Claudela, Satenska papuča, žena preljubnica koja ne prizna svoj grijeh osuđena je na šepanje. Neispovjeđeni grijeh ostavlja na njoj trag koji neće nestati bez ispovijedi. Moramo priznati svoje grijehe tako da, kada se vratimo u stanje milosti, budemo u boljoj poziciji pomoći drugima i da ne nastavimo patiti od neriješene krivnje. Augustin kaže da “pokajničke suze čiste ljagu grijeha”.

Priznanje nečijih grijeha je kao oslobađanje zatvorenika. Doista, stanje grijeha je kao biti zarobljenik, ali radosno iznenađenje je da osoba koja je oslobođena nije nitko drugi do on sam.

Sekularisti koji ne razumiju istinski oprost također ne razumiju prirodu krivnje. Prava krivnja ne proizlazi iz skrupula ili pretjerane savjesti, već iz nečijeg suučesništva u nedjelu. Oprost oslobađa osobu od negativnih posljedica krivnje. Također obnavlja ispravan odnos osobe s Bogom.

Dr. Menninger je bio i pažljiv i dalekovidan u pogledu pojma grijeha. Bez sumnje, međutim, on nije zamišljao da jednom kada je grešnost grijeha odbijena, ona je ubrzo postala odobrena i ubrzo nakon toga je zahtijevala nadmoć nad vrlinom. Vrlo je tužno stanje stvari u današnjem društvu kada se dobri kršćani ismijavaju ili, u nekim slučajevima, gube posao jednostavno zato što se protive prihvaćanju i promicanju grijeha. Ako grijesi nisu oprošteni, oni se gnoje i uzrokuju nered. Stoga je s valjanim razlogom da su oprost i pomirenje povezani kao sakrament.

Priznanje nečijih grijeha je kao oslobađanje zatvorenika. Doista, stanje grijeha je kao biti zarobljenik. Ali radosno iznenađenje je da osoba koja je oslobođena nije nitko drugi do on sam.