‘Presveta Bogorodice i Majko naša, milosti puna, daj Majko da po tvom zagovoru oživi Crkva i Domovina, daj da se skupi sve što je rasuto, da se osvijesti sve što je zaboravljeno, da iz vjerne i teške prošlosti izraste vjerna i svjetlija budućnost. Izručujemo ti i posvećujemo Crkvu i narod Hrvata u Domovini i po svijetu raseljen. Ti znadeš najbolje sve naše nevolje. Umnoži nam vjeru, učvrsti nadu, ojačaj našu ljubav da prolazimo zemljom čineći dobro, da ustrajemo u pradjedovskoj vjernosti Petrovu nasljedniku u zajedništvu Katoličke Crkve. Najvjernija Odvjetnice Hrvatske, velika zagovornice sinova ljudskih, to te molimo. Amen!’

Remetska Gospa / Foto: svetište Remete

Dio je ovo molitve velikog zavjeta zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića koju i danas mole karmelićani u samostanu Majke Božje Remetske.

Svetište Remete

Čovjek molitve, vjere, pouzdanja i ljubavi, kardinal Franjo Kuharić rođen je 15. travnja 1919. u malom mjestu Pribiću kraj Krašića. Bio je trinaesto, najmlađe dijete Ivana i Ane rođene Blažić. Živjeti u velikoj obitelji, u kojoj je svaki novi život prihvaćen kao prelijepi Božji dar, bila je radost. Roditelji, ratari, davali su im sve što im je bilo potrebno, učeći ih skromnosti. Odgajali su ih u radosti zajedništva u dubokoj kršćanskoj vjeri. O tome je kardinal jednom prigodom posvjedočio:

“Mi smo svaki dan kao obitelj molili. Nije se moglo zamisliti da bi u nedjelju i jedan član obitelji ostao bez mise. Nedjelja nas je okupljala u počinku, nedjeljom se nije  radilo, središte je nedjeljnog počinka i života bila najprije misa, a onda se išlo u posjete ili primalo posjete. Živjelo se zaista ljudske i kršćanske odnose. Odgajali smo se i radom, bilo da smo išli na pašu ili radili na njivi, u vinogradu, na sjenokoši. Bez rada čovjek se teško odgoji biti odgovoran u svojim dužnostima. Mi smo od malena učili raditi. I ono benediktinsko načelo ‘Moli i radi’, nije bilo samo u benediktinskim samostanima, to je bilo i u obitelji.”

Bistrička Gospa – dar kardinala Franje Kuharića obitelji Razum / Foto: Marija Kirinić

U ozračju obitelji u kojoj se molilo i radilo rodilo se i njegovo duhovno zvanje. Sjemenište i klasičnu gimnaziju završio je Franjo Kuharić na Šalati u Zagrebu, a studij teologije na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Za svećenika je zaređen 15. srpnja 1945. po rukama nadbiskupa Alojzija Stepinca. Prvo je bio kapelan u župi Radoboj kraj Krapine, a do 1957. upravljao je župama Rakov Potok, Sv. Martin pod Okićem i Sv. Marija Okićka.

Obitelj, ta mala kućna Crkva, čitavog je života ostala duboko u srcu Franje Kuharića. Obitelj je posjećivao, obitelji se vraćao, za obitelj je uvijek pronalazio vremena, o čemu svjedoči kardinalov nećak Josip Kuharić.

Kuća obitelji Razum u kojoj je stanovao župnik Franjo Kuharić / Foto: Marija Kirinić

„Moj prvi kontakt sa stricem bio je dok je on bio župnik u Rakovom Potoku i Svetom Martinu pod Okićem. Ja sam tada bio osam dana kod njega dok je on tamo bio župnik. Stanovao je kod obitelji Razum u Konjščici, odmah tu kod Svetog Martina. Ja sam mu tada ministrirao na misama koje je imao u crkvi i u jednoj kapeli. Tada je imao bicikl, mislim da je bio talijanski bicikl “Bianchi”, koji je dobio kad je Jugoslavija prekinula diplomatske odnose s Vatikanom pa mu je jedan tajnik ambasade u Beogradu darovao taj bicikl kad je odlazio. S tim biciklom on je obilazio te dvije župe i još jednu filijalu. Mene je vozio na tom biciklu na štangi i na kraju me naučio voziti bicikl.”

Bilo je to vrijeme u kojem je Crkva bila progonjena. Kardinalov brat bio je odvjetnik u Vinkovcima. No gospodin Josip Kuharić svjedoči kako ga nije bilo strah što mu je stric bio svećenik, a zatim zagrebački nadbiskup.

“Mi smo išli u crkvu u Vinkovcima. Otac je išao svaki dan u crkvu, a ja sam išao nedjeljom. Tako da je to bilo uobičajeno. Nije nas bio nikakav strah jer je otac bio privatnik i nisu mu mogli ništa natovariti kao da je radio u nekom poduzeću pa bi ga šikanirali. Vlasti nam nisu izravno prijetile ali smo djelomično bili pod nadzorom. Imali smo jednog čovjeka u policiji koji nam je rekao: ‘Pazite što govorite na telefon i pazite tko vam dolazi!’ Međutim, stric je često navraćao u Vinkovce, naročito kad bi išao u Suboticu ili Đakovo kod biskupa Ćirila Kosa, onda je znao i s njim doći kod nas i biti kod nas na ručku ili večeri.”

Gospodin Josip Kuharić jedan je od nećaka kojih je kardinal Kuharić imao više. Prisjetio se kardinalovih susreta sa svojom obitelji.

“Za vrijeme mog studija u Zagrebu od 1954. do 1959. dolazio sam k njemu u Samobor, osobito kad nisam mogao otići kući u Vinkovce za Uskrs ili neki blagdan. Tada bih bio kod njega. Kasnije sam dolazio k njemu u Nadbiskupski dvor kad je bio nadbiskup. Najbliža Pribiću bila je Ljerka Kuharić koja je bila zubarica u Krašiću. Kontaktirao je i druge moje bratiće. Moj stric Matija imao je u Zagrebu djecu, dva blizanca Zvonka i Vladu, a Zvonkova je supruga bila i još uvijek jest apotekarica Kuharić, tako da je i njih posjećivao u Zagrebu. Kad je putovao u Ameriku, kamo je otišao moj bratić Zdravko koji je bio dvije godine stariji od mene, i njega je tamo posjetio. Svake godine u siječnju, kad je bio smrtni dan njegova tate, mojega djeda, dolazio bi u Pribić i slavio misu. Nakon mise u kući familije Kuharić bio je ručak i ujedno smo tada posjetili i groblje, tako da imam i njegove fotografije kad smo na tom groblju  bili 2001. godine. Ja sam ga kontaktirao i izrazio želju da kad bude dolazio u siječnju u Pribić da ga ja vozim iz Zagreba. Naime, jednom mi je prigodom rekao da je on sada neodgovorni kardinal, nema auto ni šofera, pa da ga mogu voziti.

Tako sam ja njega u siječnju 2001. vozio u Pribić gdje je imao misu za svoje roditelje i brata, moga oca, koji je umro 1973. U povratku smo pošli malo u Samobor gdje je svojevremeno bio župnik. Poslije smo došli u Nadbiskupski dvor i napravio sam par fotografija gdje sjedi uz stol za svojim kompjuterom na koji je pisao svoje propovijedi koje je Radio Sljeme ili neki radio prenosio tako da imam uspomenu njega kako sjedi za kompjuterom. To je bilo možda godinu dana prije njegove smrti. On me i vjenčao u crkvi Presvetog Srca Isusovog u Palmotićevoj ulici u Zagrebu. Nadalje, on je došao u Vinkovce i tu krstio moga trećeg sina Marka. Tako da su mi ostale uz njega brojne uspomene. On je uvijek bio dobro raspoložen premda, dok sam bio student, žalio mi se da je morao ići na razgovor na Udbu, ali on je to podnosio vrlo strpljivo i staloženo. Tako da mi je ostala ta njegova blagost, strpljivost i osobni kontakt u dragoj uspomeni.”

Lijepo je imati braće i sestara jer nisi sam. Obitelj se kasnije rasprši, ode svatko na svoju stranu, ali uvijek smo se susretali radosno!”

– rekao je jednom o svojoj obitelji kardinal Franjo Kuharić. Obitelj mu je posebno bila na srcu. Što mu je obitelj značila, pojašnjava kardinalova nećakinja Ljerka Obrovac.

“Značila je sve. Koliko puta je rekao da je obitelj mala Crkva. I ako u obitelji sve funkcionira, onda i društvo funkcionira. Ako obitelj zataji, onda zataji i cijeli poredak. Kad je znao doći k nama, on se s našom djecom igrao. Nije puno govorio o Bogu, ali svojim je prisutnošču uprisutnjivao Isusa. Volio je da djeca budu vesela i da odrastaju u obitelji u kojoj sve štima.”

Rekao je da u obitelji u kojoj je sve u redu, sve funkcionira, tu su i djeca radosna, tu je i napredak.”

Kardinal i biskup Ćiril Kos u Vinkovcima u domu obitelji Josipa Kuharića prije odlaska u Tordince 1999. godine / Foto: Josip Kuharić

Odluku za svećenički poziv Franjo Kuharić donio je želeći se povjeriti Isusu Kristu i služiti Crkvi za spasenje duša. Bila su to teška vremena. Nakon što je ubijen župnik župe svetog Martina pod Okićem te napadnut župnik okićke župe Sveta Marija, Franji Kuhariću povjerene su na upravu obje ove župe. Samo je Božjom zaštitom izbjegao organiziranim atentatima u Rakovom Potoku 1947. i Jakovlju 1948. godine. Čitav mu je život bio vrlo težak i mukotrpan, navodi kardinalova nećakinja.

“Obilazio je župe biciklom, poznatim svojim ‘‘bianchijem’, a kasnije i motorom kad je bio župnik u Samoboru. Mnogo je teških stvari proživio, saslušanja i progona. Trebao je u Rakovom potoku biti ubijen. To su bila takva vremena. On je često ponavljao rečenicu kardinala Stepinca koji ih je zaredio za svećenike ‘Šaljem vas u krvavu kupelj’. To je on tako prihvatio i takav je bio cijeli njegov život, od početka do kraja. Bio je požrtvovan i obazriv. Kad je znao dolaziti k nama, mi smo bili u državnoj službi, rekao je: “Ako bi vama smetalo da ja dolazim, ako bi vam to pravilo kakve probleme, ja se više neću navraćati k vama.” Svim srcem je želio pripadati Bogu i služiti dušama. Govorio bi: “Svaka je duša Bogu neizmjerno važna.” Samo jedan primjer – kad je bio župnik u Svetom Martinu, nekoliko je puta išao jednom bolesniku, a on bi ga uvijek tjerao. Ali on bi opet dolazio, dok ga na koncu čovjek nije pozvao u kuću i ispripovjedio mu čitav svoj život i na kraju mu je rekao. ‘A sad bi se mogao i ispovjediti.’ A stric mu kaže: ‘Upravo ste to učinili.’ Čovjek je bio presretan. Rekao je kako se đavao bori za dušu. Ne reći svećeniku svoj život, svoje grijehe, a Isus ga čeka raširenih ruku i čovjek bude sretan za cijelu vječnost.

To je iz dana u dan život s Bogom. To znači, nemaš onih skrivenih kutaka. Sav se predati Bogu, slušati Njegov glas, izvršavati svoje svakodnevne dužnosti s radošću, da ne povrijediš onoga s kojim živiš, to je recept. Predan Bogu i bližnjemu. Kad je Bog na prvom mjestu, onda je sve ostalo na svom mjestu. Mislim da bi to bila jedna od glavnih njegovih poruka. Konačno, njegovo geslo je bilo ‘Bog je ljubav’.

Kaže se da ako više napreduješ u ljubavi prema bližnjemu, više ljubiš Boga. Jer bližnji je taj koga vidiš, a Boga ne vidiš. Mislim da bi i danas to ponovio. Kad je trebao 1964. postati biskup, prihvatio je to kao veliku odgovornost. Nije mu bio važan ornat.

Nadbiskup Franjo Kuharić / Foto: Glas Koncila

Kad je 1983. imenovan kardinalom, rekao je: ‘Sveti Otac ljubi Hrvate i želi da imaju kardinala.’ Čovjek predan Crkvi i dosljedan u ljubavi prema bližnjemu ali i prema neprijatelju. Mnogo puta je citirana njegova rečenica iz Marije Bistrice za vrijeme rata: ‘Ako tvoj neprijatelj sruši tvoju kuću, ti njegovu nemoj. Ako ubije tvog oca ili majku, ti njegovu poštedi. Znao je da to vrijedi i za vrijeme mira i za vrijeme rata.’

U razdoblju najžešćih progona svećenika, da bi mogao ostati među svojim vjernicima, župnik Franjo Kuharić noću je spavao u privatnim kućama. Konačno se nastanio kod obitelji Razum gdje je ostao do 1955. godine. Svjedok tog vremena je Mijo Razum u kući čijih roditelja u Konjščici je Franjo Kuharić živio.

“On je kod nas živio osam godina. Moj je tata bio jako strog, odgajao nas je strogo i pobožno. Ujutro, prije nego li smo išli u štalu, ja koji sam još bio mali, kao i moja starija braća, pomolili smo se i ponovili vjeronauk, deset Božjih i pet crkvenih zapovjedi. Kad smo to izmolili, onda smo išli u štalu raditi. Roditelji su imali veliko razumijevanje prema svećeniku koji je stalno imao glavu u torbi. Otac mu je ponudio, ako želi, da može kod nas jesti i spavati. On je to prihvatio. U vrijeme kad je Franjo Kuharić došao stanovati kod nas imao sam sedamnaest godina.”

Župnici su ubijeni na ovom području. Što se tiče straha, jer je župnik živio u njihovoj kući, gospodin Razum ističe:

“Ne znam što bih vam rekao. Moj tata je pripremao građu za mlin. Vlasti su nam uzele i odvezle osamnaest kola željeza i druge potrebne građe za mlin. U Okiću su onda sve to podijelili ljudima. Uzeli su nam dvadeset rali zemlje i to su prodali. Kad se moj tata došao žaliti u općinu da je dobio veliki porez, rekli su mu: ‘Kad moreš popa hraniti, moreš i porez platiti!’ Tata se okrenuo i otišao kući. Takvo je to vrijeme bilo.”

U domu Mije Razuma / Foto: Marija Kirinić

Kardinal Kuharić zapisan je kao krizmani kum gospodina Razuma. “Na krizmu sam išao u Zagreb no nije mi on vezao vrpcu na krizmi nego njegov brat Matija koji je tada živio u Zagrebu. Ponosan sam jer je bio i u mojim svatovima. Kad je drugima u kuće dolazio u svatove kako ne bi došao k nama kad je u našoj kući stanovao. Muha se čula kad je on govorio i držao zdravice. Jako smo držali do onoga što nam je govorio. Nakon što je postao zagrebačkim nadbiskupom, puno puta je došao k nama i nije nas zaboravio zato što je postao nadbiskup. Bio je uvijek ponizan. Posljednji put sam ga susreo na njegovom imendanu u Nadbiskupskom dvoru.

Došao sam s košarom, rogožarom, i donio mu grožđa. Bilo mi je neugodno jer sam došao kao siromah s košaricom, a prisutni, bili su to mladi – njegovi nećaci, su mi se nasmijali ali ne i on, on je bio drugačiji i nije se smijao, bio je pametniji od drugih. U svojem dnevnom boravku čuvam i darove koje sam dobio od njega: Slika Majke Božje Bistričke, džepni sat i sunčane naočale.

Bio je darežljiv. Bili smo ponosni, pogotovo ja koji sam njegovo kumče. Imam kuma biskupa, i nadbiskupa, i kardinala poslije. I danas mogu s ponosom reći kakvog sam kuma imao.”

Franjo Kuharić mirno je primao sve životne nedaće kao dar Božji. Nije se uplitao u politiku već je propovijedao evanđelje. Govorio je o najvažnijim istinama čovjekova postojanja, o Bogu Stvoritelju i Otkupitelju, o milosrdnom Ocu, o besmrtnosti duše i uskrsnuću. Kako je sam jednom prigodom rekao, to je bila njegova služba i za nju je bio spreman podnijeti i trpljenje. Nije se bojao razgovarati s ljudima koji su bili protiv Crkve. Uvijek je s njima razgovarao iskreno, ispovijedajući ono što je vjerovao.

“Jednom zapovjedniku milicije, kad mi je rekao da ne smijem imati vjeronauk, rekao sam: ‘Ako vi gradite socijalizam, hoćete li trebati poštenih ljudi u socijalizmu? Ako ti moji učenici budu živjeli ono što ih ja učim, oni će biti čestiti građani. I što biste vi imali protiv toga?’ On je kazao da je njemu rečeno da mi to zabrani usmeno. Rekao sam mu da po Ustavu i Zakonu imam pravo i da mi to da pismeno jer se ne pokoravam usmenim porukama. I onda smo se rastali, ja sam otišao k djeci na vjeronauk, a on je ostao u svojem uredu. Poslije me više nikad nije pozivao na red jer držim vjeronauk.”

Kardinal s obitelji Mije Razuma iz Konjšćice / Foto: M. Razum

Bilo je to vrijeme u kojem je trebalo biti jasan i bez straha, a kad čovjek izgubi strah, onda se u uvjetima neslobode, kako je govorio, u sebi osjeća slobodnim. Bio je svjedokom preseljenja Alojzija Stepinca iz Lepoglave u Krašić. Posvjedočio je o tome kako je uhićeni i osuđeni kardinal Stepinac bio nadahnuće svećenicima i vjernicima koje je hrabrio svojom vedrinom i optimizmom. U jesen 1957. iz župe svetog Martina pod Okićem Franjo Kuharić premješten je u Samobor.

U Samoboru je ostao do imenovanja za pomoćnog zagrebačkog biskupa. Bilo je to vrijeme održavanja Drugoga vatikanskog sabora u Rimu čiji je bio aktivni sudionik. Odmah je imenovan odgovornim urednikom katoličkog dvotjednika Glasa Koncila. Tog vremena prisjeća se današnji glavni urednik mons. Ivan Miklenić.

Foto: Glas Koncila

“Kardinal Kuharić, kad je postao pomoćni zagrebački biskup 1964. godine, svjesno je, u dogovoru nadbiskupa Šepera i tadašnjeg uredništva postavljen za odgovornog urednika Glasa Koncila jer je postojao strah da bi Glas Koncila mogao doći na udar, mogao bi imati problema od vlasti pa je zbog toga bilo važno da odgovorni urednik bude osoba od što većega autoriteta. I doista, to se pokazalo providnosnim potezom jer je Glas Koncila više puta pisao stvari koje nisu bile baš vlastima najdraže, pa bi on bio pozivan na Vjersku komisiju. I tada pomoćni biskup Kuharić zdušno je sa srcem branio Glas Koncila. Uspio je uvijek smiriti tenzije da nije došlo do drugačijih primjena pravnog nasilja prema Glasu Koncila. On je bio ujedno i odgovorni urednik Maloga Koncila i morao je i zbog pisanja Maloga Koncila ići opravdavati se na Vjersku Komisiju, što pokazuje koliko je doista vlast bila rigidna, koliko se bojala svega.

On je bio odgovorni urednik kad se dogodila prva zapljena Glasa Koncila 1970. godine. Glas Koncila je u veljači objavio prijevod teksta koji je L’Osservatore Romano objavio uz desetu obljetnicu smrti kardinala Alojzija Stepinca. U redakciji su tada smatrali, s obzirom da su već bili uspostavljeni diplomatski odnosi između Svete Stolice i tadašnje Jugoslavije, da ako nešto poluslužbeni list partnerske zemlje piše, da to može proći i ovdje. Međutim, nije prošao tekst koji afirmira veličinu, pobožnost, vjeru, čovjekoljublje, humanitarnost i karitativnost nadbiskupa Stepinca. Nije prolazio jer je u to vrijeme slika kardinala Stepinca u javnosti morala biti isključivo negativna.

I opet je Kuharić morao intervenirati i braniti Glas Koncila. Kompromis je bio nađen tako da je dogovoreno da se iz Glasa Koncila ukloni ta stranica, da se fizički ispara, a sve ostalo može ići u prodaju jer bi bio veliki gubitak da cijela naklada zbog toga nije išla u prodaju. Autoritet biskupa bio je vrlo značajan jer nakon traumatičnih iskustava s kardinalom Stepincem vlasti nisu željele imati opet situaciju da bi privodile novog biskupa pa je zbog toga Glas Koncila bio zaštićen. Njegova je služba prestala imenovanjem zagrebačkim nadbiskupom, što je bilo razumljivo. Ali može se reći da se već pomalo počelo otopljavati i normalizirati stanje jer je to bilo već razdoblje nakon Hrvatskoga proljeća i onih traumatičnih događanja koja su strašno pogodila hrvatski narod jer su mnogi hrvatski intelektualci bili zbrisani, ali je nakon toga ipak nastalo jedno zatišje posebno prema Crkvi. Zato je Crkva tada počela svoju veliku devetnicu Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata koja opet ima svoju iznimno važnu povijesnu ulogu.”

Franjo Kuharić bio je nadbiskupom jedne od najvećih nadbiskupija u svijetu. Osnovao je čak 60 novih župa. U svojoj nadbiskupskoj službi prepuštao se Božjoj providnosti i utjecao u zagovor Blažene Djevice Marije, o čemu svjedoči otac Mato Miloš, karmelićanin.

otac Mato Miloš karmelićanin / Foto: Marija Kirinić

“Moja povezanost s kardinalom Kuharićem je u tome što sam ja 1972. zaređen za đakona po njegovim rukama, a zatim sam 1973., opet po njegovim rukama, zaređen za svećenika. I onda sam imenovan kapelanom pet godina ovdje u Remetama. Puno sam toga s njim doživljavao jer sam onda po službi bio i ceremonijar pa sam onda s njim komunicirao prije mise što ćemo i kako ćemo. Ono što bih mogao naglasiti jest to da je on doista bio pastir zagrebačke Crkve i uopće Crkve u Hrvata i veliki štovatelj Majke Božje. Poznato je da je remetsko svetište svetište molitve, sabranosti, kontemplacije, mira, rekli bismo čak i lječilište duša jer se Remetska Gospa naziva Nebeska ljekarnica, osim onog svečanog naziva Najvjernija odvjetnica Hrvatske.

Nadbiskup Kuharić je, kad god bi mogao, pješice išao s Kaptola preko Mirogoja putovima blaženog Alojzija Stepinca do Remeta. Tiho bi došao u našu crkvu, obavio pobožnosti i molitve, a onda bi zatražio ispovijed kod našeg oca Ante Stantića. I opet se pješice vratio na Kaptol. On nije tu došao da bi se najavio ‘Čujte, ja ću doći!’ Ne, on je tiho došao. To je njegovo hodočašće. Idem Majci! Za moju zagrebačku Crkvu i uopće za naš hrvatski narod. On bi tu molio, hodao oko oltara. Ako bi slučajno bila i sveta misa, on bi tu tiho sjedio u klupi i sve pratio, da nikoga ne bi uznemirio svojom prisutnošću. On je bio jedna tiha prisutnost ovdje u ovom tihom svetištu.

Nikad se umarao nije da je na Veliku Gospu prije podne slavio svečanu Svetu misu u Mariji Bistrici gdje je i homiliju izrekao, ostao tamo na objedu, potom se vratio na Kaptol da bi došao ovdje u pola šest poslije podne i u osamnaest sati predvodio svečanu svetu misu ovdje na otvorenom u našem vrtu. Tu bi ponovo izrekao drugu homiliju. Dakle, nije on ponavljao ono s Marije Bistrice. Uvijek se pripremao Marija Bistrica – Remete. Tko nije mogao ići do Marije Bistrice toga dana, mogao je iz Zagreba doći u Remete. Tu se okupljalo do petnaest tisuća vjernika samo na toj misi. Tu bi ostao na večeri i, kad bi se gosti malo najeli, održao bi ponovo govor kojega su ljudi tako slušali da nikome nije palo na pamet da bi nešto drugo pričao nego su doista ‘gutali’ njegove riječi koje je govorio. Tako da je do kraja bio s narodom.”

Kad mi pristupamo obiteljskom shvaćanju kao zajedništvu muža i žene, muško i žensko stvori ih, rečeno je na prvoj stranici Svetoga Pisma, onda imamo jedan sasvim drugi pojam da je obitelj zaista zajedništvo, ali zajedništvo osoba koje su upućene jedna na drugu i koje ulaze u zajedništvo života da žive jedan život njih dvoje i da to žive s punom odgovornošću poštovanja jednoga prema drugome jer su muž i žena u obiteljskom zajedništvu jednakoga dostojanstva. I da ostvare to svoje zajedništvo na ljubavi.” kardinal Franjo Kuharić

Ljubav, podršku i povjerenje koje je dobio u svojoj obitelji nadbiskup Franjo Kuharić gajio je prema svećenicima u biskupiji. Svećenici su ga doživljavali kao dobrog oca koji je za njih uvijek imao riječ ohrabrenja, prisjeća se otac Mato Miloš.

“Kada nas je zaredio, a bilo nas je jako puno, svima nam je dao veliku sliku Alojzija Stepinca i napisao posvetu da idemo putem ovog svetog pastira. Ja tu sliku držim na počasnom mjestu u svojoj sobi. Ona me podsjeća na to na što nas je on poticao i hrabrio. To je još bilo komunističko doba, protiv Crkve i hrvatskog naroda se radilo, zatiralo se sve. ‘Nemojte se bojati!’ Kad je on bio zaređen za svećenika, onda im je blaženi Alojzije kao nadbiskup rekao ‘Šaljem vas u kupelj krvi!’ I to je nama isto ponavljao: ‘Nemamo mi više sada mučeništva krvnoga, ali ovo je perfidno uništavanje Crkve. Nemojte se dati zavarati! Budite vjerni pastiri Božjega naroda!’

Remetsko svetište / Foto: karmelićani Remete

“Počele su pripreme za Trinaest stoljeća jubileja kršćanstva u Hrvata. U katedrali je počelo trinaest godina pripreme. Ja sam bio kapelan poslan odavde. U sakristiji sam se oblačio kad tamo pet – šest svećenika i on – nadbiskup. I gledamo, vrijeme je a nema svećenika. Nešto malo svijeta je bilo u crkvi. A on lijepo kaže: ‘Idemo, koliko nas je da je, započnimo, s malim gorušičinim zrnom naprijed!’ I išli smo, obavili tu prvu misu. I to je počelo rasti i rasti da bi onim velikim Euharistijskim kongresom zabilježili trinaest stoljeća. On se nije bojao, nema svećenika, idemo u ime Isusovo. Isus je taj koji vodi, On će nas dovesti do toga. I uspjeh je bio trinaest godina duhovne priprave. Ta njegova jakost, nemoj potonuti, nemoj odmah jadikovat ‘gdje su, šta su, kažnjavat ćemo ih’ – ne! Idemo, tri – tri. Bog je s nama. Bog je onaj koji stvara jubileje, a mi smo samo oruđe u njegovim rukama. To mi je prekrasno.”

Što će nositi u srcu do kraja života kao uspomenu na susrete s kardinalom Franjom Kuharićem mons. Ivan Miklenić?

U srcu ću posebno nositi njegovu očinsku toplinu. Među nama je dosta velika razlika u godinama. Imao sam priliku češće s njime putovati. I bio je dragi, dragi otac, skoro djed kako bih rekao, koji je bio vrlo srdačan, vrlo jednostavan, vrlo pristupačan. Volio je šalu, volio je anegdote, volio je viceve. Bio je jedan topao čovjek kojega je uvijek bila radost susresti.”

Kardinal na ručku nakon svećeničkog ređenja 1993. / Foto: N. I. Koprivec

I na kraju dugogodišnji župnik u svetištu Majke Božje Bistričke mons. Lovro Cindori otkriva:

Kardinal Kuharić je za nas svećenike, redovnike i redovnice molio, za nas je postio, na mjesto nas je pokoru činio i mnogo nam je opraštao. Kao dobri otac dobroga srca svojoj djeci koja su lutala mnogo nam je opraštao.”

Kardinal predslavi vječne zavjete s. Ivane u Karmelu – Brezovici

Ja sam često u svojim propovijedima spominjao tu njegovu poniznost, dobrotu i ljubav. Neka mu je hvala što nas je sve zagovarao, što je mjesto nas molio i što nam je opraštao.”

Više godina osobnim tajnikom kardinala Franje Kuharića bio je mons. Ivan Godina. Vjerujem da danas obojica gledaju Boga licem u lice. Što je kardinalu značila obitelj, mons. Godina je za naš radio posvjedočio povodom četvrte obljetnice kardinalove smrti 2006. godine.

“Uvijek se prisjećao svojih mladih dana, pričajući stvarno s oduševljenjem kako je on proživio svoju mladost. Sjećao se zajedničke obiteljske molitve. Prisjećajući se kako je nekad bilo, kako je odrastao u tom ozračju vjere, s tugom je znao reći da današnjoj generaciji nedostaje to iskustvo življene vjere u obitelji.

Rado se vraćao na svoje izvore, u svoj rodni kraj, jer je osjećao da su tu bili postavljeni temelji, da je tu Bog počeo pripremati izabranu posudu za Njegovo djelo, za Njegovo poslanje. Blagopokojni kardinal je dopuštao kroz cijeli svoj život da Bog tu posudu uvijek iznova ispunjava snagom svoga Duha i zato možemo reći da se Bog proslavio po njegovu životu.

Čitavu emisiju možete poslušati ovdje:

Snježana Kirinić Grubić