Povodom 35 godina karijere kantautor, tekstopisac i glazbenik s osvojena 43 Porina Zlatan Stipišić Gibonni dao je intervju za emisiju „Vidljivi tragovi“. Donosimo prvi dio toga razgovora:

Iza vas su dva rasprodana koncerta u prepunoj Areni Zagreb povodom obilježavanja 35 godina na glazbenoj sceni. Jesu li se slegli dojmovi? Kako se osjećate nakon toliko koncerata i godina aktivnog glazbenog angažmana?

Osjećam zahvalnost što su ljudi uopće došli. I ovo je jedno mlado zanimanje. Ti akteri koji su ‘udrili’ temelje ovom zanimanju, još su više-manje živi. Ne svi, ali neki jesu. Ništa se ne zna ni do kad traješ, ni kad se ide na bolovanje, ni imaš li pravo na njega i kad ideš u penziju. Tu stojiš i traješ do kad te netko hoće. U trenutku kad sam se formirao kao osoba, nismo to znali. Moj prvi album kada je izašao, bilo je to davno, moj najstariji kolega bio je Željko Bebek i imao je 39 godina. Mislili smo da je on legenda, tko će doživjeti 39, možda dođemo do 30-e, pa ćemo se onda poslije zaposliti. Nitko nije znao da će to ovoliko trajati. Niti pravila postoje. To je još uvijek toliko novo da svatko piše svoja pravila, a ja u svemu tome kako nisam očekivao da će to toliko potrajati. Ne zato što sam sumnjao u sebe, nego su svi moji uzori bili mlađi nego ja danas.

Nemam što drugo osjećati nego zahvalnost. I samo čekam dan kada ću se probuditi i onda me neće više trebati. Bogu hvala to još nije došlo. Neće me u tome razumjeti pekar, kruh se peče otkad je svijeta i vijeka, ali me mogu razumjeti oni koji su bili vlasnici videoteka. Videokazeta se pojavila 1989. i trajala do ’96. I oni nisu znali do kada će. Neki su mislili da će zauvijek. Moje zanimanje je mlado i postoji po mom mišljenju od 1974. Prije su bili povoji, imali smo pjevača, ali to se uglavnom naslanjalo na šlager glazbu koja je bila tu da se ljudi osjećaju ugodno dok se udaju. Kad se pojavila neka autorska pjesma bila je to 1971.-72., pa ’74.,’76. kad se dobilo na važnosti.

Spominjali ste neke uzore?

Uzor mi je bio otac kao osoba, čovjek i radne navike. Imao sam jednog velikog prijatelja, jedan od najizvođenijih svih vremena s ovih prostora. Rekao mi je: ‘Gibo, nemoj nikad reći da si puno radio, pričaj ljudima da si imao sreće.’ Ne vole ljudi čuti da je uspjeh rezultat rada. To je skroz suprotno od odgoja mog oca koji je smatrao da je talent od Boga, ali što ćeš s njim napraviti, to je na tebi. Znam puno ljudi koji su bili iznimno talentirani, ali su ostali u svojim sobama. Zašto je to? Bude tu i splet okolnosti, možda nemaš neku podršku od najbližih, što je jako važno.

Neki možda nisu imali sreće, a neki nisu ni radili. U skladu s tim što ste rekli, brojni sportaši koje sam intervjuirala, primjerice Mario Ančić, kazali su da je 5% talent a 95% rad. Slažete li se?

To je u njegovom zanimanju još izraženije. U našem zanimanju imaš nekih ljudi što ih je Bog obilato nagradio savršenim glasnicama. I to je sve. A onda imaju ove druge koji misle za njega, dovoze-odvoze, kupe, tješe, dadiljaju. Tu ne vidim neki rad nego neku Božju blagonaklonost prema nekim grlima. Imaš ljude koji su baš radili, radnike.

A Vi ste među njima?

Ne znam jesam li ja među njima. Oliver je bio radnik, iako za sebe to nije nikad volio reći. Bio je inteligentan da zna da se ne hvali radom jer zna da to nikad nije bilo popularno na ovim prostorima. Imali smo to zajedničko. Dresiran sam od Nijemaca, iako sam Mediteranac, a on je Velalučanin, Splićanin, Mediteranac, isto dresiran od Nijemaca jer je godinama svirao tamo. Kako se uvijek zna da muzičari kasne, onda nama organizator kaže da je proba u 4 sata, a treba početi oko 5 sati. Onda Oliver i ja dođemo u 3.45 sati. Red, rad. Oni te nauče. Otišao sam odavde ’88. i tamo sam svirao s njima. Onda uđeš u taj svijet i vidiš da i to daje rezultate, a ne samo naša domišljatost, dovitljivost, duh. Rad i red ima smisla.

Da morate izdvojiti jednu pjesmu koja vas najbolje opisuje koja bi to pjesma bila?

Ne znam Vam to reći. Mislim za sebe da sam možda osoba, jednostavan u smislu za komunikaciju, platim parking palcem kao i svi ljudi. Ne volim o sebi razmišljati i pričati. Jedan taj svijet u meni iz kojega pišem, nije to jedan osjećaj, puno je stvari: osjećaš sjetu, čežnju, radost, tugu, razočarenje, budeš očaran. To je lepeza osjećaja. Ne mogu moje pjesme biti u jednom raspoloženju, kad moj život nije u jednom raspoloženju.

Vaše pjesme su pune kršćanskih elemenata. Gdje pronalazite nadahnuće?

Ja o sebi ne mislim, ali sebe propitujem. Kada pričamo o kršćanstvu, mislim da bi to stvarno trebalo biti temelj. Ako se čovjek ne propituje, znači da misli za sebe da je savršen. Često ljudi kažu ‘ja bih napravio sve isto’. Ja stvarno taj osjećaj nemam, da bih sve napravio isto. Napravim na godišnjoj bazi tko zna koliko budalaština koje ne bih isto i krivih rečenica. I nekad što sam prešutio, pregrizao jezik, a bolje bi bilo da nisam, nego da sam iskrcao što mi je na srcu, jer su neki ljudi zaslužili, nisu ni svi krasni, ali ne bih sve isto. Mislim da se čovjek mora preispitivati. To je jedan od najvažnijih temelja našeg vjerovanja.

Prije ovoga razgovora čuli ste da vjeroučitelji koriste Vaše pjesme kao motivaciju na satu vjeronauka. Čuli ste, također, da je p. Luka Rađa nakon dugo vremena izišao iz kome slušajući Vaše pjesme. Kako se osjećate kad nešto takvo čujete?

Iskreno, kao da o nekom drugom pričamo. To je toliko lipo da se ne mogu s time nositi. Čuo sam, ljudi su mi nekad znali reći koliko im je nešto moje značilo. Znam da ima ljudi koji vole moje pjesme, ali kad mi kažu da ih je nešto spasilo ili im pomoglo da donesu neku životnu odluku. Jednostavno ne mogu toliku važnost preuzeti na sebe. Ne vidim sebe toliko bitnim. Možda se ne želim tako vidjeti.

To je u biti ispravan stav kršćanina pred Bogom, stav poniznosti da sve dobro dolazi od Boga.

To mi zvuči nadrealno. Imao sam i loših reakcija. Upoznao sam jednoga čovjeka pored Zadra, bio je pomorac, imao je fantastičnu plaću na stranoj nekoj kompaniji. Na radiju je slušao večer za pomorce i čuo je jednu moju pjesmu. Uhvatila ga je tolika nostalgija da se odlučio čovjek iskrcati. I sad je bez posla. Praktički sam mu upropastio život. Ne znam se s tim informacijama nositi, praktički imam osjećaj kao da mi treba neki oklop. Je li moguće da te u nekom trenutku na takvu odluku to toliko može potaknuti?

Možda mu nije upropašten život?

Možda se jadan spasio, možda bi negdje u nekoj luci izgubio glavu. To sam sebe tješim, ne njega.

Preslušavajući vaš posljednji album „U po ure“ i pjesmu „Kiša“ primijetili smo kako ste ostvarili suradnju sa zborom župe sv. Petra u Zambiji. Kako je došlo do te suradnje i možete li nam reći nešto više o tome?

Ne znam Vam nijanse, ali znam da centralna Afrika ima drugi zvuk koji mi je privlačan. Pjevaju s takvim veseljem koji mi nemamo. To je sama radost. Imamo spoj profesionalaca iz Etiopije, par glasova iz Ruande.

Koliku je ulogu vaš otac Ljubo Stipišić Delmata imao u vašoj osobnoj i glazbenoj formaciji? Na koji su način njegovo životno svjedočanstvo i glazbeni izričaj utjecali na vas?

Puno. Istina je slojevita. Od oca sam naučio da tradicionalno i konzervativno nije isto. Tradicija je poštovanje onoga što su ljudi generacijama prije tebe uspjeli stvoriti i preživjelo je zub vremena. Pričali mi od pršutu, paškom siru ili višeglasnom pjevanju, sve to treba poštivati. Smatram da je naše višeglasno pjevanje najbolje na svijetu uz gospel koji je kategorija za sebe. Treba poštivati tradiciju koju su generacije prije tebe stvorile. Konzervativno je nešto zatvoreno. Ljudi kod nas znaju biti toliko plitki. Imaš konzervativno i tradicionalno, to nema isto značenje. Kao što nije isto reći normalno i uobičajeno. Kod nas je uobičajeno krasti po firmama ili da ti poslodavac nije dao plaću šest mjeseci, ali nije normalno. Ljudi nekad ne znaju što govore. Prvi sam ja za jedan oštar sud. Čovjek bi stvarno sebe trebao propitivati prije nego što krene s tim ocjenama.

Odrastati uz takvog jednog velikog glazbenika bio Vam je vjetar u leđa ili mali teret na leđima?

Jedno i drugo. Naučiš puno od nekoga tko puno zna. Otac nikada nije sjeo sa mnom uz klavir i rekao mi: ‘To se tako radi.’ Mi smo to uz razgovor. Kad rasteš u nutrini, narast će ti i rad. Ne pričam sada samo o umjetnosti. Svatko tko je u svom poslu dobar, a znam puno zanatlija, je i duhovan. Takav nije samo dobar u tom svom poslu. Od takvoga naučim napisati pjesmu. Otvori mi ladicu iz koje iziđe ljepota. Vjerujem u ljude koji s ljubavlju prođu taj svoj dan.

U svojoj obitelji imate dva svećenika?

Da, s bakine strane. Oba su bila jako inspirativni. Nisam odrastao uz svoje djedove, jedan je umro prije mog rođenja, a drugog nisam, nažalost, upoznao, iako mislim o njemu sve najbolje. Tako se dogodilo, splet okolnosti. Ta neka muška figura starog dobrog čovjeka koji te bezuvjetno voli. Vole te i roditelji bezuvjetno, ali oni su te dužni ispravljati. Oni koji su generacija ispred njih nisu ništa dužni, oni te samo razmaze. On (svećenik) mi je bio ta figura i svome sinu sam dao ime po njemu. Njegov život i neke njegove odluke su mi nadahnuće. Bio je na Golom otoku, ne po ratničkoj nego po klero liniji. Tamo svašta prođeš, znaju ljudi iz opće kulture kako izgleda pendrek po leđima ili po glavi. On je odlučio, tijekom svoga robijanja, najokrutnijeg preobratiti na ljubav i pronaći u njemu milost. Mogao je ispuniti svoje vrijeme gorčinom, željom za osvetom a on je u sebi našao milost za najgorega i uspio ga smekšati.

To je Božje djelo.

Je li tako? A ja se na dnevnoj bazi koliko puta naljutim. Kapitalizam nije samo društveno uređenje, nego režim, zato što traži od čovjeka da nemaš nekad s ljudima, s kojima se susrećeš u poslu, milost. Nažalost, milost će ljudi protumačiti kao slabost. Tako da se tu čovjek lomi. Poslodavac sam, imam ljude koji za mene rade, koji su mi odani i ja njima. Imam situacije kada imam 95 zaštitara, to je kao vojska kada radiš koncert. To je paradoks: moraš isfiltrirati najbolje ljude u struci, a nekada takav čovjek nije najbolji čovjek iznutra. Treba li pružiti ruku najboljem čovjeku ili najboljem suradniku? Kroz filter vremena treba naći ljude koji su izvanredni stručnjaci i kvalitetni ljudi, to je najveći blagoslov. Kad slušam ove ljude koji pričaju o ekonomiji, ništa se ne slažem. Kad ti netko kaže malo poduzeće. To je tajna toga, da znaš dušu svakog čovjeka i njegove probleme, da mu je žena na porodu, da ga treba pustiti doma jer treba prebaciti dijete i pomaziti ga i prihvatiti da toga čovjeka neće biti na radnom mjestu toliko vremena. U malome možeš naći tu humanost, da možeš i dobro raditi i ostati dobar čovjek. Tko misli da je lako, neka samo proba.

Vaša supruga Sanja najveća Vam je podrška?

Sanja je rock ‘n’ roll, žena prava. Imao sam sreću. Imaš emisije ‘Ljubav je na selu’ pa se upoznaju na silu. Od 4. razreda osnovne držim je na oku i ona mene. Skoro kao na selu. Iako u gradu, ulaz do ulaza. Imao sam život bez nje, ona bez mene, ali kad smo se napokon našli već smo sve znali bez prikazivanja sebe u boljem svjetlu.

Više od dvadeset godina ste u braku i imate troje djece. Što Vam znači obitelj?

Da ste me ovo pitali 2003. g prije pojave društvenih mreža, bio bih jako iskren. Sada sam vrlo odmjeren jer sam zgrožen koliko ljudi ne razumiju i komentiraju. Ljudi mi kažu ‘što te briga’. Iskreno ne mogu se nositi s time. Svaka emocija koju emitiraš ne rasprši se nego nađe slično. Oduševljen sam količinom ljubavi i zgrožen količinom mržnje. Nikad nisam govorio o svom privatnom životu, a pojavom društvenih mreža još ću manje. Komentari koje znam pročitati, to je demonski. Rekli su mi ‘ne čitaj’, ali ne mogu. Oduvijek smo znali da ih ima, ali ne toliko. Meni kad doma sve štima, a okolo ne štima ništa, opet sam nekako svoj i u tom cijelom kaosu nađem glavu i rep. Kad mi nešto doma ne štima, a da je cijeli svijet perfektan, odmah sam cijeli izluđen čim izađem iz zgrade i nisam svoj. Za moju ravnotežu meni je to jako važno. To mi je najvažnije. Sloboda mišljenja nam je dala da ljudi iznose mišljenja a da ne misle. Kad se borim za slobodu mišljenja trebam prije promisliti prije nego nekome nešto kažem.

Maloprije ste spomenuli jednu moju pjesmu, o kojoj bi nešto rekao pošto je ovo emisija koju uglavnom gledaju ljudi koji vjeruju. Moja baka Zlata, umrla je kad je meni bilo 15 godina, s njom sam odrastao i po njoj dobio ime, znala je meni često reći: ‘O’ Bože, da su mi tvoje godine a ova pamet!’. Napišem pjesmu: „Ja te ne mogu nać takvu kakvu te znam. To šta oćeš od mene, ja ne razumin….Oh, Bože, da mi te prominit. Ili tebe ili sebe, isto je…“ Moji ljudi, vjernici kažu da sam se obratio Bogu i da želim Boga prominit. To je nemati vjere u sebe. Ne u mene, u njih. Kako možeš posumnjati? Gdje ti je ljubav, gdje ti je milost, gdje ti je Bog u tebi?

S Gibonnijem je razgovarala Silvana Burilović Crnov, urednica i voditeljica emisije “Vidljivi tragovi”.