Cilj okruglog stola je skrenuti pažnju na činjenicu da u Hrvatskoj trgovine prema Zakonu koji je sada na snazi mogu raditi svih 365 dana u godini, 24 sata na dan te da takvo stanje nije u skladu s ustavnim vrednotama koje radnicima garantiraju pravo na tjedni odmor i koje Hrvatsku definiraju kao socijalnu državu.
Okrugli stol “Slobodna nedjelja i dostojanstveno radno vrijeme” održan je u utorak 7. ožujka 2023. u Hrvatskom saboru, u dvorani Stjepana Radića od 10 do 12 sati, u organizaciji saborske zastupnice Marijane Petir, a bio je posvećen raspravi o Izmjenama i dopunama Zakona o trgovini.
Jedan od govornika bio je i fra Bože Vuleta, osnivač Hrvatskog saveza za slobodnu nedjelju čiji govor donosimo u cijelosti:
Poštovani gospodine ministre, poštovani sudionici i medijski djelatnici, čast mi je pozdraviti vas i sa zadovoljstvom sudjelovati u ovom okruglom stolu “Slobodna nedjelja i dostojanstveno radno vrijeme”. Zahvaljujemo uvaženoj zastupnici gđi Marijani Petir koja je upriličila ovaj skup, a poglavito za njezinu osjetljivost za ovu općedruštveno važnu temu, za ustrajnu požrtvovnost u senzibiliziranju javnosti i svih socijalnih partnera, za dugogodišnju nesebičnu suradnju s građanskim inicijativama koje se zauzimaju za usklađivanje radnog i privatnog vremena.
Upravo o kvaliteti usklađenosti radnog i privatnoga vremena uvelike ovisi funkcioniranje i kvaliteta svih ključnih čimbenika dobrobiti jednog društva: zdravlje pojedinca i njegovih životno važnih odnosa, primjereno participiranje u rekreacijskim, športskim, znanstvenim, kulturno-duhovnim, tradicijskim i inim sadržajima – ne samo zbog cjelovite dobrobiti radnika pojedinca, već i uzročno-posljedično dobrobiti društvene zajednice, uključujući i gospodarsku održivost.
Sve nam se to čini razumljivo samo po sebi, antropološki i civilizacijski potvrđeno. Ipak nas životna mudrost uči da nam ono što je samorazumljivo bude teško usvojivo. To se događa kad vrednota čovjekova dostojanstva ustupi mjesto njegovim parcijalnim vrijednostima ili sebičnim interesima.
Činjenica da se temom usklađivanja radnoga i privatnoga vremena bavimo više od dva desetljeća potvrđuje prvenstveno njezinu antropološki snažnu, nepotrošivu važnost. Naravno, ista nam činjenica može biti indikator da se u mladom demokratskom hrvatskom društvu dogodila stagnacija ili pad socijalne osjetljivosti i solidarnosti – prvenstveno s radnicima u slabo plaćenim djelatnostima – te da potrošačka groznica opasno troši, osiromašuje ili uništava “ljudske resurse” i “tržište rada” – kako se to izriče jezikom potrošačkog mentaliteta.
Osim ovih općih, postoje i drugi razlozi koji su isticani na različitim skupovima i sociološkim istraživanjima proteklih dvadeset godina koji dovode do nedvojbenog zaključka da je pitanje slobodne, neradne nedjelje toliko životno važno da se mora regulirati na državnoj razini. Do tog zaključka došli su i neki negdašnji protivnici takvog stava – ekonomisti i poduzetnici, uključujući i ondašnjeg resornog ministra koji se prije dvadeset godina nije slagao s prijedlozima naše građanske inicijative da bi prije desetak godina javno i opetovano, gospodarski argumentirano zagovarao slobodnu-neradnu nedjelju u segmentu trgovine.
Nije ovo prigoda za isticanje zasluga bilo komu tko se do sada zauzimao za ovo općeljudsko prirodno i pozitivno pravo. Samo bih iznimno istaknuo jedan od pozitivnih plodova zauzimanja za slobodnu-neradnu nedjelju, a to je povišica satnice na 50% za rad nedjeljom u sektoru djelatnosti neophodnih za funkcioniranje društva, što je jedan od važnih pokazatelja društvenog priznanja dotičnim sugrađanima. Prave pak pohvale ili prijekori čekaju naše zastupnike u Hrvatskom saboru koji će raspravljati i glasati o predloženom Nacrtu zakona.
Vjerujemo da su predlagatelju poslužila dvadesetogodišnja raznorodna iskustva da uobliči kompromisno rješenje generalno prihvatljivo svim socijalnim partnerima i da je ono formalno-pravno održivo. Oni koji s nestrpljenjem očekuju pozitivno izglasavanje zakona, a to su prvenstveno trgovačke radnice i članovi njihovih obitelji, neće zbrajati odvojeno desne i lijeve ruke. Ako je lijeva radnička, a desna čuvarica tradicionalnih vrijednosti, onda i jedna i druga trebaju biti podignute. Podignute za granu na kojoj stoje i radnici i tradicionalne vrijednosti. No neće ostati neprimijećeno tko u odlučivanju o općeljudskim i opće društvenim vrijednostima može apstrahirati od parcijalnih ideološko-stranačkih političkih interesa i biti konstruktivan, a tko ne.