I reče Bog: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!”. Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: “Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!
(Post 1,26-28)

Odgoj djece počinje od roditelja, a zadatak njihova odgoja temeljno i prvenstveno pripada obitelji dok je funkcija države supsidijarna: njezina je uloga jamčiti, štititi, promicati i dopunjavati.

Brak muškarca i žene je praznak ili sakrament koji čini vidljivom sliku Božje ljubavi u stvorenom svijetu. Otvorena za rađanje, plodnost i množenje, obitelj postaje put zajednički za sve, ali poseban, jedinstven i neponovljiv, kao što je neponovljiv i svaki pojedinac; to je put s kojeg se čovjek ne može povući. Obitelj ima svoje podrijetlo u onoj istoj ljubavi kojom Stvoritelj grli stvoreni svijet, “u početku”, u Knjizi Postanka, piše Catholic Exchange.

Mark Houck i obitelj / Foto: Thomas More Society

U Ivanovoj prvoj poslanici piše da je Bog ljubav, ne da smo mi ljubili Boga, nego je Bog prvi ljubio nas (usp. 1 Iv 4,8-10). Obitelj je izraz i izvor te ljubavi. Kroz obitelj prolazi primarna “struja” civilizacije ljubavi, koja u njoj nalazi svoje “društvene temelje”. Odgoj djece počinje od roditelja, a zadatak njihova odgoja temeljno i prvenstveno pripada obitelji. Funkcija države je supsidijarna: njezina je uloga jamčiti, štititi, promicati i dopunjavati (Libertatis conscientia, 94).

Odgajatelj je osoba koja “rađa” u duhovnom smislu. S ove točke gledišta, odgoj djece može se smatrati pravim apostolatom.

Što je uključeno u odgoj i obrazovanje djece? U odgovoru na ovo pitanje treba imati na umu dvije temeljne istine: prvo, da je čovjek pozvan živjeti u istini i ljubavi; i drugo, da svatko pronađe ispunjenje kroz iskreno darivanje sebe. To vrijedi i za odgajatelja i za onoga koga se odgaja. Odgoj je, dakle, jedinstven proces za koji uzajamno zajedništvo osoba ima golemu važnost. Odgajatelj je osoba koja “rađa” u duhovnom smislu. S ove točke gledišta, odgoj djece može se smatrati pravim apostolatom.

Roditelji su prvi i najvažniji odgojitelji vlastite djece, a u tome posjeduju i temeljnu kompetenciju: odgajatelji su jer su roditelji. Kad god država polaže pravo na obrazovni monopol, ona prekoračuje svoja prava i vrijeđa pravdu.

Ona je živo sredstvo komunikacije, koje ne samo da stvara dubok odnos između odgajatelja i onoga koji se odgaja, nego ih oboje čini dionicima istine i ljubavi, tog konačnog cilja na koji su svi pozvani od Boga Oca, Sina i Duha Svetoga.

Roditelji su prvi i najvažniji odgojitelji vlastite djece, a u tome posjeduju i temeljnu kompetenciju: odgajatelji su jer su roditelji. Kad god država polaže pravo na obrazovni monopol, ona prekoračuje svoja prava i vrijeđa pravdu. Roditelji su ti koji imaju pravo birati školu u koju će poslati svoju djecu i pravo osnivati ​​i podržavati obrazovne centre u skladu sa svojim uvjerenjima.

Obitelj je zajednica osoba i najmanja jedinica. Kao takva, ona je temeljna institucija za život svakog društva. Nitko ne može misliti da će se slabljenje obitelji kao prirodnog društva utemeljenog na braku pokazati korisnim za društvo u cjelini. Istina je sasvim suprotno: predstavlja prijetnju zrelom rastu pojedinaca, njegovanju vrijednosti zajednice i moralnom napretku gradova i zemalja (Amoris Laetitia, 52).

Što obitelj kao institucija očekuje od društva?

Obitelj prije svega očekuje priznanje svog identiteta i prihvaćanje statusa subjekta u društvu. S tim u vezi postoji gotovo organska veza između obitelji i nacije. Ta se poveznica prije svega temelji na sudjelovanju u njezinoj kulturi. U jednom smislu, roditelji također rađaju djecu za naciju, kako bi mogli biti njezini članovi i sudjelovati u njezinoj povijesnoj i kulturnoj baštini. Identitet obitelji od samog je početka u određenoj mjeri oblikovan identitetom nacije kojoj pripada.

Što se tiče države, veza s obitelji je donekle slična, a u isto vrijeme i pomalo različita. Država se, zapravo, razlikuje od nacije; ima manje “obiteljsku” strukturu, budući da je organizirana u skladu s političkim sustavom i na više “birokratski” način. Ipak, državni aparat također ima, u određenom smislu, vlastitu “dušu”, u mjeri u kojoj živi u skladu sa svojom prirodom “političke zajednice” pravno uređene prema općem dobru. S tom “dušom” usko je povezana obitelj, koja je povezana s državom upravo po principu supsidijarnosti. Uistinu, obitelj je društvena stvarnost koja nema na raspolaganju sva sredstva potrebna za ostvarenje svojih pravih ciljeva, također i u pitanjima školovanja i odgoja djece. Država je stoga pozvana igrati ulogu u skladu s gore spomenutim načelom.

Treba učiniti sve kako bi obitelj bila prepoznata kao iskonsko i u određenom smislu „suvereno“ društvo!

Kad god je obitelj dovoljna sama sebi, treba je pustiti da djeluje sama; pretjerano nametanje od strane države pokazalo bi se štetnim, da ne govorimo o nedostatku dužnog poštovanja, i predstavljalo bi otvoreno kršenje prava obitelji. Država ima ovlasti i dužnost intervenirati samo u situacijama u kojima obitelj nije stvarno samodostatna.

Osim odgoja djece i školovanja, državna pomoć može doći do izražaja u institucijama kao što su one koje su osnovane za zaštitu života i zdravlja građana, a posebno za pružanje socijalnih davanja radnicima, među kojima je i osiguranje za slučaj nezaposlenosti.

Treba učiniti sve kako bi obitelj bila prepoznata kao iskonsko i u određenom smislu „suvereno“ društvo! “Suverenitet” obitelji je bitan za dobrobit društva. Istinski suverena i duhovno snažna nacija uvijek se sastoji od jakih obitelji koje su svjesne svog poziva i poslanja u povijesti. Obitelj je središte svih tih problema i zadataka. Protjerati ga na podređenu ulogu, isključiti ga iz njegovog pravog položaja u društvu, značilo bi nanijeti štetu autentičnom rastu društva u cjelini. Štoviše, društvo izgrađeno na obiteljskoj razini najbolje je jamstvo protiv skretanja s kursa u individualizam ili kolektivizam, jer je unutar obitelji osoba uvijek u središtu pozornosti kao cilj, a nikada kao sredstvo (Kompendij katoličkog socijalnog nauka, 213. ).