Roman jednoga od najpopularnijih švedskih pisaca Hjalmara Söderberga (1869. – 1941.) “Doktor Glas” napisan je u formi kratkih dnevničkih zapisa te otkriva sve o mislima i nutarnjem svijetu doktora Tyka Gabriela Glasa. Riječ je o čovjeku koji se opsesivno bavi pitanjem privatnosti. On pazi na privatnost svojih pacijenata. Pazi na svoje izvanjsko ponašanje. Manire. Očajno je zaljubljen u mladu Evu Mertens. Sve to doznajemo iz njegovih dnevničkih zapisa. Njegova opsesija privatnošću ne dopušta mu uspostaviti normalan odnos s Evom. Ne želi ili ne može reći što stvarno osjeća ili to pokušava učiniti na način koji ostavlja nejasnoće i nedoumice, piše dr. Oliver Jurišić u novom Katoličkom tjedniku.

Privatnost koja nije dobra?

Može li postojati privatnost koja čovjeku nanosi štetu? Nekakav oblik skrivanja koji čovjeku ne pomaže, nego odmaže u komunikaciji i socijalizaciji s drugima? Doktor Glas kao da nema jasnu predodžbu o privatnosti pacijenata koju mora i treba čuvati te privatnosti njegovih osjećaja prema Evi Mertens. Na trenutke u njemu dolazi do nutarnje konfuzije i nesnalaženja zbog čega se dublje povlači u sebe.

U svijetu gdje se izrazito jako inzistira na pitanju privatnosti, može li se govoriti o privatnosti koja nije dobra za čovjeka? Je li najbolje za čovjeka da sve skriva i drži pod ključem? I možemo li danas išta sakriti i držati privatnim?

Tyko Gabriel Glas u odnosu prema Evi Mertens ne uspijeva uvijek uvidjeti štetnost jedne toksične i bolesne privatnosti koja ga iznutra izjeda i ne dopušta mu da joj na otvoren i jasan način izrazi svoje osjećaje, odnosno ljubav. U strahu za svoje razotkrivanje pred drugima ne primjećuje da Eva s pravom traži vidljiv i otvoren znak naklonosti.

Postoji li štetna ili toksična privatnost? Neki oblik privatnosti koji nas ne štiti i ne čuva, nego nas slabi i na kraju čini bolesnima? Söderbergov roman je svojedobno bio velika uspješnica i njegovo je najpoznatije djelo. Moguće da razlog uspjeha leži u načinu na koji je napisan. Kao izlaganje intimnih i skrivenih stavova o raznim stvarima o kojima se pred drugima šuti, mogao je izazvati veliki interes čitalačke publike onog vremena.

U svijetu gdje se izrazito jako inzistira na pitanju privatnosti, može li se govoriti o privatnosti koja nije dobra za čovjeka?

Mentalni dnevnik

Autor svojim romanom može poslužiti kao kreativan poticaj za opisivanje jednog novog, štetnog i negativnog fenomena u javnosti koga ćemo nazvati kršćanstvo privatnosti. Kršćanstvo privatnosti razvija se ponajprije u političkom životu i onomu što se generički naziva javnošću i javnom sferom. Fenomen nastaje kao pokušaj premošćivanja sukoba između javnog načina govora kroz različite forme političke korektnosti i nečega što možemo nazvati mentalnim dnevnikom privatnih i intimnih misaonih zapisa.

Mentalni dnevnik je čovjekovo nutarnje područje u kome drži skrivene svoje istinite i stvarne misli o nekom društvenom pitanju. Zbog opasnosti od narušavanja privatnosti mentalni dnevnik se nikada ne zapisuje. On se formira kao skup privatnih misli koje se tek povremeno i vrlo oprezno izriču na nekim neformalnim i privatnim susretima daleko ili potpuno odvojeni od očiju javnosti i javne sfere.

Mentalni dnevnik je čovjekovo nutarnje područje u kome drži skrivene svoje istinite i stvarne misli o nekom društvenom pitanju.

Veliki broj javnih osoba do čijih stavova i poruka javnost i javna sfera drže, vodi takve mentalne dnevnike. Oni su poput doktora Glas, samo što ne zapisuju, nego nastoje ne zaboraviti i nastoje zapamtiti. S vremenom se mentalni dnevnik pretvara u skriveno skladište krilatica i parola u koje ni sama javna osoba više ne vjeruje.

Razlog za to je što vođenje mentalnog dnevnika ne zahtijeva veliki napor, ali istodobno oslabljuje i razara stvarnu sposobnost mišljenja. Nerijetko možemo čuti nekog javnog doktora Glasa kako će, recimo, ustvrditi sljedeće: “Privatno sam protiv pobačaja, ali žena ima pravo raspolagati svojim tijelom.” Ili: “Privatno sam protiv eutanazije, ali osoba ima pravo na milosrđe kada ne može izdržati bolove.”

Štetna privatnost

Za razliku od doktora Glasa, čiji je dnevnik daleko složeniji i sofisticiranij, jer on kritički promišlja i sebe i stvarnost oko sebe, mentalni dnevnik nekog pojedinca sazdan od jednostavnih i prostih rečenica nema nikakvu kritičku snagu i sposobnost. Ali poželjno je da je i nema. Kad bi je imao, pojedinac bi došao u sukob sa samim sobom, bilo kroz osjećaj krivnje, bilo kroz prigovor savjesti. Kroz ovaj mentalni dnevnik javne osobe nastaje štetna privatnost.

U romanu je dobro primijetiti da štetna privatnost doktora Glasa uništava njega. On je u stalnom sukobu sa samim sobom. Bori se s krivicama ili s grižnjom savjesti, ali ne nameće svoju privatnost kao objektivan stav drugim likovima romana, iako s njima nerijetko raspravlja o temama kojima se bavi u svom dnevniku.

Za razliku od doktora Glasa, mentalni dnevnici javnih osoba postaju mjerodavna i nametnuta javna mišljenja koja mogu biti nerijetko i štetna. Mogu biti štetna u onim okolnostima kada javna osoba ne poznaje dovoljno materiju o kojoj govori pa je svede na jednu običnu i površnu parolu. Može biti štetna i onda kada javna osoba ciljano svjesno zavodi i navodi javnost i javnu sferu na nešto što je pogrešno i protivno istini.

Skrivanje od vlastitih stavova

Kršćanstvo privatnosti je proces koji se dugo razvija. Počinje kao kršćaninova obrana od pitanja koja su važna za javnost i javnu sferu. Čuvanje osobne privatnosti služi kršćaninu da ne iznosi javno i otvoreno svoje stavove o nekom pitanju. Iz tog čuvanja osobne privatnosti da ne govori javno i transparentno o neugodnim i teškim pitanjima, kršćanin s vremenom počinje voditi svoj mentalni dnevnik.

Kršćanstvo privatnosti je štetno ako i kada kršćanin ima jak utjecaj na javnu sferu i javnost, jer su i drugi kršćani također dio javnosti.

Taj dnevnik ne sastoji se od ozbiljnih promišljanja, razmjene mišljenja, istraživanja, učenja, studiranja – jer nije moguć na taj način. On se sastoji od usput pokupljenih i prikupljenih misli, ideja, aforizama, privatnih dojmova, osjećaja, emotivnih iskustava. Tako formiran mentalni dnevnik nudi bezbroj mogućnosti kršćaninu da se “izvuče” kada se nađe pred nekim neugodnim pitanjem na koje, ukoliko odgovori, zna da će njegova važnost u javnoj sferi početi slabjeti.

Kršćanstvo privatnosti zloporaba je vlastite privatnosti da se izbjegne otvoreno i bez zadrške reći ono što Crkva govori o određenim pitanjima. Nije riječ o slaganju ili neslaganju. Riječ je skrivanju od svojih vlastitih stavova, jer je nemoguće istodobno se s Crkvom i slagati i ne slagati u nečemu o čemu Crkva javno i nedvosmisleno govori.

Kršćanstvo privatnosti je štetno ako i kada kršćanin ima jak utjecaj na javnu sferu i javnost, jer su i drugi kršćani također dio javnosti. I nije tajna da se nerijetko više sluša i prihvaća mišljenje pojedinih kršćana, nego otvoren i jasan stav Crkve.

Štetan i sablažnjiv fenomen

O nemogućnosti postojanja kršćanstva privatnosti i njegovoj štetnosti Isus govori onda kada pripovijeda prispodobu o svjetiljki koja se stavlja na svijećnjak da svima svijetli. Kršćanstvo privatnosti je nemoguć pokušaj da se svjetiljku stavi pod posudu i da ona istodobno svima svijetli u kući. Takva svjetiljka produbljuje zbunjenost i nesnalaženje onih koji žele jasno i vidljivo svjetlo koje će ih voditi. Protiv kršćanstva privatnosti Isus govori i u prispodobi o soli.

Kršćanstvo privatnosti želi nemoguće. Biti bljutava sol koja će svima hranu učiniti ukusnijom. Tek u fenomenu kršćanstva privatnosti uviđamo postojanje i one štetne privatnosti. Uviđamo postojanje privatnih mentalnih dnevnika i misaonih zapisa kojima pojedinci skrivaju, izvrću, ne iznose jasno i otvoreno, svjesno zaboravljaju, namjerno izbacuju jasnoću i istinu nekih odgovora i stavova koje Crkva ne smatra privatnima, nego ih javno ispovijeda.

Kršćanstvo privatnosti bi bilo kao da sve ono što Crkva javno i nedvosmisleno govori bude dio nekakvog privatnog mišljenja Crkve, otprilike kao da privatno vjeruje i privatno u sebi ispovijeda Vjerovanje ili vjeru u uskrsnuće mrtvih.

Iskustveno nam je poznato kako nije sve što držimo i smatramo privatnim za nas dobro da ga u sebi zadržavamo i o njemu ne govorimo. Ponekad, ako ništa, zdravlje od nas zahtijeva da iz sebe izbacimo teret onoga što naša privatnost više nije kadra nositi.

Kršćanstvo privatnosti je prilično štetan fenomen jer je daleko rasprostranjeniji od nekih privatnih poteškoća koje imamo. Ne samo da je štetan u svojoj rasprostranjenosti, štetan je i u svom nastojanju da, služeći se mentalnim dnevnicima javnih osoba, kršćanstvo kao ozbiljnu religiju svede na religiju površnih parola, krilatica i misli, pri čemu je najvažnije reći onu magičnu rečenicu: “Privatno sam protiv, ali u javnoj sferi sam za…”

Kršćanstvo privatnosti je štetna privatnost

Kršćanstvo privatnosti je štetna privatnost jer određene jasne, transparentne i otvorene stavove kršćana i Crkve želi pretvoriti u mentalne dnevnike koje svatko može voditi i stvarati prema svojim trenutnim političkim i javnim potrebama. Ono uporno želi biti svjetiljka koja poklopljena posudom svijetli svima, odnosno bljutava sol koja hranu čini ukusnom. Nije moguće. I štetnost kršćanstva privatnosti je u njegovoj radikalnoj ideji da je upravo to moguće i tako treba i mora biti: da svjetiljka, poklopljena posudom, svijetli i pokazuje put, da bljutava sol daje izvrstan okus hrani. Kako?