Osoba sam izuzetno jake volje. Naš me Gospodin, u svojoj milosti, morao više puta slomiti. Ljudi jake volje nevjerojatno su neovisni i često mislimo da možemo sami ili tuđe pomoći. To nas čini sklonima duboko ukorijenjenim grijesima u odnosu na ponos. Oholost je najteži od grijeha i glavni je kamen spoticanja na putu do svetosti, zbog čega Krist doista mora slomiti određene duše, uključujući i mene, svjedoči Constance T. Hull s portala Catholic Exchange.

Put do svetosti ne može se osvojiti ohološću. To postižemo samo kroz poniznost koja se nalazi u spremnosti da stavimo Boga u središte svojih života i podložimo se Njegovoj volji iznad vlastite.

Za neke ljude ovo je borba, jer tako često želimo učiniti na svoj način ili znati zašto Bog traži od nas da nešto učinimo prije nego što to učinimo. Duh Sveti ne može slobodno djelovati u nama i kroz nas, sve dok mi nastojimo zadržati kontrolu i svoju volju staviti u središte svega. U nekom trenutku svi moramo reći, kao što je naš Gospodin učinio u Getsemanskom vrtu, “ne kako ja hoću, nego kako Ti hoćeš.”

Svi smo mi slabi. Svaka je osoba sposobna za nevjerojatan mrak. Dio onoga što dovodi do toga da počnemo osuđivati ​​grijehe drugih je lažno uvjerenje da nikada ne bismo počinili teške grijehe koje čini druga osoba. Zaboravljamo da smo u pravim okolnostima svi sposobni za užasne grijehe. Uvjerenje da nikada ne bismo ušli u takvu tamu dolazi iz ponosa i lažnog uvjerenja da sve kontroliramo.

Fr. Ignacije od Isusove strane u Školi Isusa raspetog kaže:

Gotovo uvijek se događa da unutarnji osjećaji ponosa prethode počinjenju teških grijeha. Petar nije bio svjestan vlastite slabosti. Davao je prednost sebi pred drugima; uzdao se u sebe kao da je nesposoban sagriješiti, hvaleći se da ga nikakva kušnja neće odvojiti od Isusa. Ne bi vjerovao čak ni uvjeravanju svog Učitelja, da će ga tri puta zanijekati. Zaveden ovim ispraznim pouzdanjem u vlastitu snagu, zanemaruje molitvu i obraćanje Bogu; i Bog, u svojoj pravdi, dopušta mu da padne, kao kaznu za njegov ponos. Nema ništa opasnije nego pouzdati se u vlastitu snagu i pouzdati se u osjećaje žara. Puni smo zlobe i sposobni počiniti najveće zločine, osim ako nas Bog ne podupire.

Duh Sveti ne može slobodno djelovati u nama i kroz nas, sve dok mi nastojimo zadržati kontrolu i svoju volju staviti u središte svega.

Istina je da možda nismo skloni grijesima drugih, ali ipak smo skloni grijesima. Oslanjanje na vlastitu snagu i zaboravljanje vlastitih slabosti uvijek dovodi do grijeha oholosti, koji nas onda otvara čitavom nizu drugih grijeha. Oholost vodi duhovnoj sljepoći i sprječava nas da ostanemo poslušni djelovanju Duha Svetoga u našim životima.

Nema ništa opasnije nego pouzdati se u vlastitu snagu i pouzdati se u osjećaje žara. Puni smo zlobe i sposobni počiniti najveće zločine, osim ako nas Bog ne podupire.

Zato je zapravo milosrdno i pravedno kad Bog dopusti da padnemo zbog svojih grijeha, osobito oholosti. Našavši se licem prema dolje u prljavštini, vraćamo se natrag na Križni put i put svetosti kojim smo svi pozvani ići. Čak i ako smo sigurni u put kojim nas Bog poziva, vrlo lako možemo pasti u ponos kada odlučujemo kako najbolje odgovoriti na Božji poziv. Način na koji hodamo putem jednako je bitan kao i sam put. To je razlog zašto ljudi jake volje tako često moraju pasti iznova i iznova. Svaki pad djeluje kao potrebno usavršavanje i odvajanje od vlastite volje koje nam je potrebno. Svaki pad vodi do veće poniznosti.

Korizma je prilika da zamolimo Boga da nam otkrije gdje se ne uspijevamo podložiti Njegovoj volji umjesto vlastitoj. Vrijeme je da uđemo u tamu koja prebiva u svakome od nas i dopustimo Kristu da obasja svoje iscjeljujuće svjetlo na mjesta koja skrivamo iz straha i srama. Korizmeni običaji molitve, posta i milostinje oslobađaju nas od rastresenosti ili samozavaravanja koje često koristimo kako bismo pobjegli od Boga.

Korizma bi nas u mnogočemu trebala slomiti. Trebalo bi biti teško. Ovo je vrijeme vrijeme suočavanja sa samim sobom i zlim kako bismo se mogli potpuno posvetiti nasljedovanju Krista. Tijekom godina sam naučila da nije lako biti slomljen; zapravo, brutalno je. Često izbjegavamo ovaj proces ili tražimo krivotvorine koje nas čuvaju od poteškoća koje su nam potrebne za rast u svetosti. Međutim, nema drugog načina ako doista želimo svetost i obećanja vječnog života.

Budući da velik dio korizme provodimo usredotočujući se na muku našega Gospodina, sada je vrijeme da odemo u Žalosno i Bezgrješno Srce Marijino gdje možemo pronaći utočište i pravu spoznaju o sebi i svemu što Bog od nas traži.

Moramo umrijeti sami sebi, a to znači – kroz vodstvo Duha Svetoga – upoznati sebe, osobito svoje slabosti i mane osobnosti. Kod mene je jaka volja veliki dar samo kad je to Bogom naređeno, inače su ljudi jake volje skloni uništavanju najbližih. Svi smo mi ponekad svojevoljni i vidimo destruktivan trag koji to ostavlja za sobom. Možemo vjerovati da će nas, ako mu se podložimo, radost čekati s druge strane tame kroz koju moramo proći u međuvremenu.

Jedan od načina koji sam pronašla i koji mi pomaže u jasnoći vizije o sebi i duhovnim bitkama koje bjesne oko mene je da pitam Gospu Žalosnu za vodstvo. Budući da velik dio korizme provodimo usredotočujući se na muku našega Gospodina, sada je vrijeme da odemo u Žalosno i Bezgrješno Srce Marijino gdje možemo pronaći utočište i pravu spoznaju o sebi i svemu što Bog od nas traži. Ona ide u tamu s nama. Kao Naša Žalosna Majka, Ona je s nama u pustinji. Ona je naša ponizna majka koja će nam pomoći odvesti nas od ponosa prema podlaganju Božjoj volji i Njegovom putu za svaki naš život.

Ova je korizma prilika da se oslobodimo vlastite samovolje i oholosti, kako bismo mogli biti vjerni učenici Isusa Krista. To neće biti lak proces, ali s našom Žalosnom Majkom koja nas vodi dublje u jedinstvo s Bogom putem vlastite tame, pronaći ćemo put radosti i mira. Iz ove ćemo korizme izaći slobodniji od grijeha, slabosti i karakternih mana koje nas opterećuju. Neka nas Gospa Žalosna vodi na putu veće svetosti u pustinjskim mjestima u kojima se nalazimo sljedećih tjedana.