Kako mijenjati sebe i doprinijeti promijeni svijeta i društva oko sebe? Možemo li i što možemo konkretno učiniti da dođe do promjena na bolje, posebno u odnosu na brojne krize u kojima se nalazi današnji svijet? Riječ je prije svega o nama, o meni i tebi, a tek onda o drugima. Jedan od velikih problema današnjega čovjeka je u tome što se u traženju rješenja za izlazak iz raznih kriza sve ili „gotovo sve“ očekuje od onih drugih koji su prema nama odgovorniji od nas i po „svojoj primarnoj dužnosti“ moraju učiniti ovo ili ono.

U emisiji „Blago socijalnoga nauka Crkve“ želimo ukazati na poticaje koji dolaze iz socijalnog učenja Katoličke Crkve, a pomažu nama kako bismo mi postali aktivniji sudionici crkvenoga i civilnoga života, te svojim angažmanom doprinijeli boljem svijetu oko nas. U tom kontekstu danas želimo razmišljati o temi: Cjelovita ekologija – nova vizija svijeta!

U socijalnoj enciklici „Laudato si’“ papa Franjo poziva kršćane i sve ljude dobre volje da se zajednički suprotstave uništenju čovjekova okoliša i da dijalogom izađu „iz spirale samouništenja, u koju trenutačno tonemo“ (LS, br. 63).

Rimski dokument „Na putu prema brizi za zajednički dom“, koji je na hrvatskom jeziku krajem 2022. godine objavljen u „Glasu Koncila“ a o kojem smo razmišljali prošli puta, na izvrstan način pokazuje putove kako je to moguće učiniti. Središnja misao na kojoj se temelje poticaji u tom vrijednom dokumentu glasi: cjelovita ekologija kao nova vizija svijeta!

Cjelovita ekologija, naglašava crkveni dokument, ne može se „svoditi samo na dimenziju okoliša; ona iziskuje cjelovitu viziju života kako bi se iznjedrilo što bolje politike, pokazatelje, procese istraživanja i ulaganja, kriterije ocjenjivanja, izbjegavajući predodžbe razvoja i rasta koje vode u krivom smjeru.“ (str. 11). Takvom cjelovitom ekologijom naznačuje se nova vizija svijeta kao zajedničkoga doma za koji su svi odgovorni, a ne samo neki. Što može u tom kontekstu cjelovite ekologije učiniti Crkva? Katolička Crkva nema popis konkretnih rješenja koja može ponuditi. To se od nje kao ni od bilo koje druge religije i vjerske zajednice ne očekuje. Međutim, za razliku od većine drugih vjerskih zajednica i Crkava Katolička Crkva posjeduje „corpus socijalnog učenja, sadržaja i načela stvaranih tijekom vremena, kao i metodu zajedničkog promišljanja o tim rješenjima, a to je dijalog.“ (str. 13). Dakle, iskustvo socijalnog nauka Crkve i dijalog kao metodu zajedničkoga traženja rješenja u pluralnom svijetu u kojem živimo.

Držim da je u ovom trenutku posebno važno poraditi na dijalogu u Crkvi i u hrvatskom društvu. A dijalog se „ne može ograničavati na razmjenu ideja nego mora poprimiti operativnu dimenziju ‘zajedničkog rada’ i sinodalnu dimenziju ‘zajedničkog hoda’.“ (str. 14). Učenje pape Franje u enciklici „Laudato si’“ i poticaji koji dolaze iz socijalnoga nauka Crkve, naglašava rimski dokument, „predstavljaju veoma aktualnu prigodu i konkretnu nadu za zajedničko osmišljavanje i izgradnju budućnosti u kojoj ćemo složno nastupati u zaštiti života koji nam je darovan i brinuti se za stvoreni svijet koji nam je Bog povjerio, kako bi po našim rukama urodio plodom ne isključujući i ne odbacujući nikoga od naše braće i sestara“ (str. 17). Život i svijet su tako temeljne vrednote čovječanstva.

Socijalni nauk Crkve, naglašava dokument „“Na putu prema brizi za zajednički dom“, zahtijeva „dublje proučavanje ljudskoga bića u cjelini, u odnosu sa samim sobom, s drugima, s društvom, kozmosom i s Bogom, pažljivim raspoznavanjem znakova vremena u svijetu koji se neprestano mijenja. U toj perspektivi, socijalni nauk Crkve postaje dragocjeno oruđe izgradnje i djelovanja u službi boljega svijeta“ (str. 18). A svi čeznemo za boljim svijetom, zar ne!

Svijet u kojem živimo prepun je nepravdi, izrabljivanja, nejednakosti koje produbljuju staro i stvaraju nove vrste siromaštva. Potrebno je težiti novoj viziji svijeta u kojoj će kršćani, osobito katolici dati svoj neizostavni dio. Držim da kao sljedbenici Isusa Krista imamo pravo sanjati novu viziju svijeta u kojoj će biti više pravednosti i, nadasve, ljubavi prema drugome i drukčijem.

Mons. prof. dr. sc. Stjepan Baloban, pročelnik Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK i profesor socijalnog nauka Crkve i moralne teologije na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu.