U središtu našega razmišljanja je tema “Socijalni nauk Crkve u vremenu kriza”.

Vjerujem da ćemo se većina, ako ne i svi, složiti u jednome: živimo u vremenu velikih i nadasve različitih kriza s kojima se sve teže nosimo, i to kao građani i članovi hrvatskoga naroda, ali i kao kršćani, katolici i članovi Katoličke Crkve. Riječ je o krizama koje ‘izvana’ i ‘iznutra’ potresaju današnjega čovjeka do te mjere da postajemo ne samo nesigurni u odnosu na pojedina društvena, moralna i vjerska pitanja, nego se ‘olako’ zatvaramo u skupine istomišljenika koje su najčešće uzročnici podjela i u Crkvi i u hrvatskom društvu. 

Tim skupinama istomišljenika nije prvotni cilj doći do istine i pokušati izaći iz očigledne krize nego boriti se svim, a često i neprimjerenim, sredstvima protiv onih koji u konkretnom pitanju misle ili žive drukčije. Protivnik, a često i neprijatelj, je svaki onaj koji nije član skupine istomišljenika, koji ne razmišlja i ne ponaša se jednako kao i moja skupina. Pri tom se olako gubi kontakt sa konkretnom stvarnošću bilo da je riječ o posljedicama pandemije Covida – 19, bilo da je riječ o agresorskom ratu Rusije na Ukrajinu. Ta dva događanja, htjeli mi to priznati ili ne, unijela su velike podjele u hrvatsko društvo. 

Svi mi i svi oni, koji su bili svjedoci stradanja i razaranja u Hrvatskom domovinskom ratu  (1991. – 1995.) ne možemo razumjeti sve one u Hrvatskoj koji na ovaj ili onaj – često prikriven – način  žele podijeliti krivnju između agresora i žrtve, napadača i napadnutoga u odnosu na rat u Ukrajini.  Kao što se u Hrvatskom domovinskom ratu znalo da je agresor jugoslavenska vojska i srpske paravojne postrojbe, a žrtva je bila hrvatski narod i hrvatski građani, tako je sve jasno i u ruskom agresorskom ratu na suverenu i slobodnu državu Ukrajinu: Rusija je agresor, a Ukrajina je žrtva. 

Hrvatski domovinski rat je bio obrambeni rat i kao takav – prema socijalnom učenju Katoličke Crkve – pravedan rat. To jednako vrijedi i za ukrajinski obrambeni rat koji je također pravedan rat, a Ukrajinci imaju pravo braniti svoju zemlju. U kolumni, u siječanjskom broju Kane smo u tom kontekstu napisali: „“Kao što Hrvati nisu tada bili ‘krivi’ za agresorski rat, tako nisu ni danas Ukrajinci krivi za agresorski rat Rusije protiv Ukrajine. Svi oni koji danas u Hrvatskoj ‘lutaju’ s obzirom na opravdanost ukrajinskoga obrambenoga rata, od predsjednika države, velikog dijela saborskih zastupnika do ‘prikrivenih’ i ‘medijski eksponiranih’ hrvatskih građana koji polaze od mantre ‘svi su ovdje krivi’ morali bi se zbog povijesne istine prisjetiti hrvatskoga Domovinskoga rata i nepravdi koje su tada osjećali ne samo Hrvati nego i svi hrvatski građani. Radi povijesne istine i budućnosti hrvatskoga naroda i države ne smije se zaboraviti ‘onaj osjećaj’ nemoći i ‘onaj istinski protest’ kada su nam iz inozemstva ‘veliki tumači ljudskih prava’ slali poruke da su i Hrvati krivi zbog toga ‘što su napadnuti’? To je tada bilo kao ‘sol na otvorenu ranu’“. 

I tada smo na temelju socijalnoga nauka Crkve pisali i tumačili hrvatskoj javnosti da je prema učenju Crkve hrvatski obrambeni rat pravedan. To je potrebno naglašavati i danas u odnosu na ukrajinski rat koji je sa strane Ukrajine obrambeni i pravedni rat. 

Kao iznimno važan dio učenja Katoličke Crkve socijalni nauk Crkve pomaže nam da se kao kršćani ali i kao ljudi dobre volje, jednostavno lakše snalazimo u suvremenim krizama kako onima u hrvatskom društvu i svijetu tako i u sve većim krizama u našoj Crkvi; kako bismo lakše, ponajprije uočili, a potom i slijedili prave orijentire.

Važno je naglasiti da se socijalni nauk Crkve ravna prema metodi Josepha Cardijna, belgijskoga svećenika koji je najveći dio svojega života posvetio radničkoj mladeži, a kojega je pri kraju njegova života papa Pavao VI. zbog zasluga imenovao kardinalom. Ta metoda socijalnoga nauka Crkve sastoji se od tri koraka: vidjeti, prosuditi i djelovati.  Vidjeti znači upoznati stvarne probleme i njihove uzroke u društvu i u Crkvi i analizirati ih pomoću društvenih i humanističkih znanosti. Idući korak jest prosuditi. Riječ je o interpretaciji onoga što smo uvidjeli i to u svjetlu Svetoga pisma, tradicije i socijalnih dokumenata Crkve, to jest na temelju izvora socijalnoga nauka Crkve. 

Tek nakon što smo oblikovali sudove o određenim fenomenima i njihovim socijalno – etičkim posljedicama slijedi djelovanje. Djelovati znači poduzeti konkretne korake na temelju kršćanske prakse. To pak pretpostavlja istinsko obraćenje srca i mišljenja odnosno radikalnu unutarnju promjenu, što se obično polako događa u čovjeku.

 Crkva na taj način preko svojih službenika, ali i vjernika laika,  može u društvu vjerodostojno vršiti  svoju proročku i kritičku funkciju. I jedna i druga funkcija su u ovim vremenima krize iznimno važne kako na razini opće Crkve tako i na razini Crkve u Hrvatskoj.

Mons. prof. dr. sc. Stjepan Baloban, pročelnik Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK i profesor socijalnog nauka Crkve i moralne teologije na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu.