Vlč. Josip Pavlek bio je prvi vojni kapelan, a svoju službu započeo je nedugo nakon početka Domovinskoga rata. Prisjećajući se svoga odaziva na poziv tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, koji je tražio pogodne svećenike da pomognu vojnicima na bojišnicama, rekao je da je 28. lipnja 1991. godine podijelio prve krunice koje su mu dali kardinal Kuharić i biskup Đuro Kokša.

“Radovali su mi se, polako su me gledali, i s pažnjom su otvarali vrata da mogu sve više i više dolaziti k njima. Zato, uvijek sam volio tog hrvatskoga vojnika. On je upravo u vrijeme Domovinskoga rata bio najbliže Bogu”, rekao je vlč. Pavlek.

Obišao je sva ratišta, a započeo je s prvim posjetima branitelja u Trakošćanu. Svoj dolazak najavio bi pismom, a vojnici su se radovali njegovom dolasku i krunicama koje bi im donosio, jer su im krunice, kako je rekao, bile znak spasa.

Prvi vojni kapelan istaknuo je da nije bilo jednostavno braniteljima na prvoj crti reći da treba ubiti. Govorio im je da Hrvati nisu prešli ničije granice da bi nekoga napadali, već da brane svoje. U okršajima ih je ohrabrivao i poticao da imaju osjećaja i prema neprijateljima, i da ako su ga ubili da mu ne režu noge, ruke, jer je i on čovjek stvoren na sliku Božju, te ima svojega oca i majku. “Branitelji su mi rekli da su bili sačuvani od takvih zvjerstava. Gdje god sam dolazio zapovjednici su to posebno cijenili i rekli su da nakon toga, kada ispovijedim vojnike, kada su na svetoj misi i kada čuju propovijed o tome da nismo nasilni i da ne tražimo nasilje, vojnici bi i po mjesec dana bili mirni i izvršavali zadatke koje su pred njih stavljali zapovjednici”.

Bojite li se velečasni? – to pitanje bilo je upućeno prvom vojnom kapelanu u Starom Grabovcu u trenutku kada je avionska granata raznijela susjednu kuću. Odgovorio je da se boji, a na upit zašto dolazi na područja gdje se puca i gine uputio je kratak odgovor: “Dolazim zato jer vas volim”. Bio je svjestan da svaki puta kada ide braniteljima, stavlja svoj život na kocku, ali i toga da kao svećenik mora nositi mir, radost i ljubav.

“Mogu reći da je to prst Božji, da nakon toliko stoljeća dobijemo svoju nezavisnu, slobodnu Republiku Hrvatsku. Naši hrvatski branitelji su časni branitelji… Trebalo bi proučiti sve one koji su dolazili kasnije, i svađajući jedne s drugima unijeli nered, kojega na žalost i naši Hrvati u Bosni i Hercegovini proživljavaju”.

Vlč. Pavlek se prisjetio i emotivnih ispraćaja poginulih, ali i svesrdne pomoći kolega svećenika koji su skrbili o njegovim vjernicima u Višnjici, dok je bio na ratištima, kao i kod prihvata brojnih prognanih i kasnije izbjeglih, koji su tražili sigurnost izvan ratnih područja. Službe vojnoga kapelana razriješen je 2003. godine, od kada djeluje kao župnik u župi Remetinec pokraj Novoga Marofa.

U osvrtu na djetinjstvo i odrastanje vlč. Pavlek je istaknuo da je rođen u Mihovljanu, gdje je odrastao uz brojnu braću i sestre te roditelje koji su imali vrlo važnu ulogu za duhovni život. Redovito su odlazili u crkvu na svetu misu, a sa župnikom i njegovim pomoćnikom sudjelovali su u odgoju djece. Nakon osnovne škole prijavio se je u sjemenište, a kao sjemeništarac pomagao je ljudima kada je bila poplava u Zagrebu 1964. godine, ali i u vrijeme potresa u Banjoj Luci 1969. godine.

Tadašnjeg režima nije se bojao, jer je vidio što su prošli njegovi roditelji. “Ja se bojim Boga, čovjeka poštujem, ali nemam straha pred nikojim režimom”, rekao je vlč. Pavlek koji je imao svećeničko ređenje 24. lipnja 1973. godine. Nakon ređenja pomagao je u župi Jasenovac, zatim je uslijedila župnička služba u Višnjici, te sadašnja u Remetincu.

“Ljudi su me s pažnjom i oduševljenjem susreli. Oduševili su se kada sam počeo s njima otvarati vrata, pozivati ih na nešto što je potrebno u današnje vrijeme da se župa obnovi. Koliko sam u tome uspio ne znam, ali evo kroz to vrijeme imao sam pet zaređenih svećenika. Susrećem ljude i posebna mi je želja od mladih ljudi učiniti one koji će biti sposobni nositi radost života kuda god idu”, rekao je župnik u Remetincu vlč. Josip Pavlek.