Dok u grčkom prijevodu Psalma 8 David pjeva da Gospodin čovjeka "učini malo manjim od Boga", bezimeni pisac Poslanice Hebrejima razumije da se iza hebrejske riječi za Boga katkada kriju upravo anđeli, jednako kao što su brojni biblijski junaci shvaćali da ih je u liku "anđela Gospodnjega" pohodio sam Bog.
Koga nisu posve mimoišli novovjeki prikazi što jedva razlikuju anđeosko od ljudskoga lica, lako će potpisati uvriježeno mnijenje da je vrhunac Božjega stvorenja čovjek; ta upravo je on na sliku nevidljivoga Boga. No Pismo upućuje k onomu čemu su se i samim umovanjem dovinuli brojni mudraci: od čovjeka su ipak mnogostruko uzvišeniji nebeski duhovi, piše Luka Tripalo za portal Glas Koncila.
Dok u grčkom prijevodu Psalma 8 David pjeva da Gospodin čovjeka “učini malo manjim od Boga”, bezimeni pisac Poslanice Hebrejima razumije da se iza hebrejske riječi za Boga katkada kriju upravo anđeli, jednako kao što su brojni biblijski junaci shvaćali da ih je u liku “anđela Gospodnjega” pohodio sam Bog. Ta će igra skrivača zateći tek onoga tko previdi da su anđeli Bogu od čovjeka neizmjerno sličniji već zato što su čisti dusi; no taj će niži položaj utući tek onoga tko zaboravi da je manjim od anđela u jednom trenutku postao i Božji Sin.
Iza hebrejske riječi za Boga katkada se kriju anđeli, jednako kao što biblijske junake u liku “anđela Gospodnjega” katkada pohađa sam Bog.
Teško da je slučajno što je sudbonosnu isprepletenost čovjeka i anđela na sliku prenio čovjek koji je i u imenu nosio jednoga od arkanđela. Michelangelo Buonarotti, renesansni genij kojemu se jedva našlo dostojna učenika, u “Stvaranju čovjeka” nije prikazao tek čas kad na Božju sliku nastaje “malo manji od anđela”, nego i lica vojske nebeske zapanjena tim jedinstvenim bićem. No iz crvenoga oblaka Duha Svetoga – kojega je i sam Krist jednom prispodobio ruhu – izdvajaju se njih dvoje koji anđeli nisu. Prva je Eva što iz Očeva naručja zaljubljeno promatra Adama, dok Otac ljevicu polaže na jedinoga od svih likova što sa svoda Sikstinske kapele pogled uzvraća promatraču – djetinjega Sina. Neki kažu da je sva dubina Michelangelova remek-djela sadržana u rukama. Doista i jest; no ne tek u ruci Adama na koju se spušta “prst desne Očeve”, nego i u ruci koja među anđelima grli i čovjeka i Boga.
Prva je Eva što iz Očeva naručja zaljubljeno promatra Adama, dok Otac ljevicu polaže na jedinoga od svih likova što sa svoda Sikstinske kapele pogled uzvraća promatraču – djetinjega Sina.
Umrijevši 1565., godinu nakon što je počinula i najznamenitija umjetnička ruka, blažena je Ozana Kotorska za sobom malo toga ostavila: dominikanski habit sa zaslužnim bijelim škapularom, pokorničku postelju od ljestava i tjelesnik koji je izvezla vlastitim rukama. No baš je po tim znakovima zavrijedila nebeski miomiris kojim je odisalo njezino neraspadnuto tijelo. Prozvana anđelom mira, a i svojim redovničkim imenom pridružena anđeoskoj pjesmi, pedeset je godina zazidana Ozana, naime, provela u neprestanoj molitvi, a mrtveći postom tijelo po kojem je bila manja od anđela, i svoje je ruke oslobodila za djela na Božju slavu. Premda se uklonila od svakoga ljudskoga pogleda, ona čije je zvanje započelo viđenjem djeteta Isusa nikada nije prestala služiti Evinoj djeci. Jer koga anđeli u nebu gledaju okom duha, toga čovjek može i na zemlji zagrliti – rukom koja služi. To je povlastica malenosti.