Četvrtog ožujka bit će pune dvije godine otkako je mons. Vidovića papa Franjo imenovao hvarskim biskupom, a u svibnju i pune dvije godine otkako je zaređen za biskupa, nakon 35 godina svećeničke službe. Godinu i pol dana bio je župni vikar u župi Gospe od Karmela u Kaštel Kambelovcu, nakon toga nepunih 27 godina župnik župe Gospe od milosrđa na Žnjanu i, na kraju, nepunih sedam godina župnik Gospe od Otoka u Solinu.

“Postati biskup nakon 35 godina župničke službe jako je velika promjena. Župnik ima izravan odnos s narodom, jer mu je, kao pastiru, povjereno stado. Ako si kao svećenik u župi predan, narod te brzo prihvaća, a ti prihvaćaš njih. Događa se pravo i istinsko zajedništvo u kojemu Bog, preko svećenika, odgaja narod, a preko naroda odgaja svećenika. Solinska je župa dosta zahtjevna, toliko da sam često na kraju dana bio toliko umoran, da sam jedva čekao večernji odmor. Ali, zanimljivo, bio sam beskrajno sretan. Mislim da je to smisao ljudskog života, posebno svećeničkog. Biti umoran od davanja za svoju zajednicu, a biti sretan – to znači biti ostvaren!”, ističe biskup Vidović i dodaje:

Crkva Gospe od Otoka u Solinu / Wikipedia

“S druge strane, biskup nema toliko izravan odnos s narodom, osim na krizmama, nekim blagdanima ili pastirskim pohodima. ali sve je to zapravo malo s obzirom na odnos koji župnik ima s onima koji su mu povjereni. Možda kao biskup imam malo više vremena za sebe, ali sadašnja odgovornost je neusporedivo veća. Župnik ima odgovornost samo za jedno stado, a biskup za sva stada u biskupiji te nastoji biti dar za sve koji su mu povjereni.”

Trootočka biskupija je kao posuda jake tradicije, koju je potrebno napuniti duhom

Tradicija je u Hvarskoj biskupiji veoma jaka i u prošlim je vremenima “iznijela” stvar i novim naraštajima prenijela vjeru. “Vjerujem da je tradicija održala Crkvu i zajednicu na životu. Ali u ovo naše, veoma izazovno, vrijeme, ta tradicija više nije dostatna. Čak može imati i negativan učinak – da stado rasprši umjesto da ga sabere. Naši mladi bračni parovi, mlade obitelji, mladi općenito i djeca se, čini mi se, u toj tradiciji više ne prepoznaju, i zato pomalo odustaju. A moramo učiniti nešto da ne bi odustali zauvijek. Potrebno je napraviti pravu istinsku obnovu”, naglasio je biskup Vidović i poslužio se jednom slikom:

Foto: Pixabay

Na našim otocima ima mnogo maslina koje svake godine treba iznova orezivati. U rezidbi se kidaju divljake, suhe grane i vodopije koje prerastaju čitavu krošnju, ali ne daju ploda. Kad se ne bi vršila redovita rezidba, čitava maslina postala bi divlja i ostala bez plodova, a što je maslina bez plodova? Tako se i ta tradicija, čini se, pomalo pretvara u divljaku koja vjeru iscrpljuje, a ne daje plodova. Potrebno je napraviti pravu obnovu, pravu rezidbu te tradicije, možda zadržati poneki naslov ili okvir, ali dati nov i svjež sadržaj koji će pokrenuti nove mladice i dati nove plodove.

Dobre i loše strane turizma

Turizam je Božji dar za naš hrvatski narod, jer mi živimo od turizma. Ali treba shvatiti da tom daru prethodi mnoštvo drugih darova koji omogućuju taj turizam i njegove plodove toga turizma. Tu je ponajprije dar Lijepe naše. Komad zemlje koji je, kako kažu mnogi, Bog ostavio za sebe, pa ipak darovao nama Hrvatima. Tu je divno Jadransko more, predivna, razvedena jadranska obala, toliko lijepih razvedenih otoka i otočića, sva povijesna i kulturna baština.

Sve su to Božji darovi, pa tako i bogatstvo, kao plod svega što se svake godine u vrijeme turističke sezone slijeva u našu domovinu. Sve je to Božji blagoslov darovan našem narodu. Ali problem nastaje kad živimo od dara Božjega, a zaboravljamo na Boga, na Darovatelja, kad zbog bogatstva sve manje i manje osjećamo potrebu za Bogom, kad novac ostaje glavna životna preokupacija, cilj i smisao života.

Ilustracija: Marko Bukorović / Dreamstime

Na otocima turistička sezona traje uglavnom tri mjeseca. Ali u samom Hvaru, centru naše biskupije, traje šest mjeseci, kad se ljudi srcem i dušom predaju tom turizmu. Hvarani su zato povučeni iz života i iz Crkve. Oni pomalo napuštaju Boga s opravdanjem “sad je vrijeme žetve, mi ćemo se vratiti kasnije”. Istina, vratit će se kasnije, za godinu, drugu, treću, ali sve manje i manje.

Novac postaje Bog, a bogatstvo postaje sigurnost.

Nakon turističke sezone dolazi branje maslina, uglavnom za vikend, što služi kao opravdanje da se ne može doći nedjeljom na misu. Dogodilo se još nešto novo s porastom novca i bogatstva. U Hvaru prepoznajem tri zla koje donosi turizam – to su golotinja, alkohol i droga, sa svime onim što sa sobom nose.

Zlo droge

Posvjedočio je i o susretu s jednom djevojkom koja mu je pristupila na trajektu do Splita. U kratkom susretu ohrabrila ga je u borbi protiv pošasti u turizmu. Kako je rekla, nedavno se u Irskoj predstavila da dolazi iz Hrvatske. Većina kolega joj je rekla da je Hvar najbolja destinacija na svijetu! Kad je pitala po čemu, dobila je odgovor da je u Hvaru najčistija droga. Je li to znak prepoznavanja Lijepe naše? Je li to naša budućnost? Je li ovo nešto pri čemu trebamo zatvoriti oči ili oglušiti se?

Droge / Facebook

Pa ovo je istina koju trebamo s krovova govoriti! To su zapravo izgubljena djeca koja raj traže – u paklu. Često ujutro rano ustanem i šetam kroz Hvar, molim krunicu za taj jad koji vidim na ulici, za polugole djevojke koje leže na pločniku ili na travi. Ljudi kažu, “nisu to naša djeca”. Da, ali ipak su nečija djeca, i pitam se može li anđeo opstati u paklu? Što će biti sutra od te djece i tko troši tako puno droge zimi, kad nema stranaca?!

Kako dalje?

Osjećam da se stvara pobuna u srcima onih koji su pogođeni mojim pitanjima i ne mogu to podnijeti, ali ja sam tip koji neće posustati. Ja sam tu radi toga, moje je poslanje upozoriti na smrt i pozvati ih na život. Oni koji vide da je to tako doći će i zahvaliti uvijek, ali je dugoročno to dobro i pozitivno, dugoročno će i, kako narod kaže, “kamen proplakati” i napravit ćemo jedan obrat – ili nas neće biti! Ako neprestano dolijevate vodu u vino, ono može biti savršeno, ali ako neprestano dolijevate vodu, postat će bevanda, ali ako ustrajete i dalje, postat će splačina koja se se ne da ni piti ni probaviti. Tako je i sa životom.

Prednosti i opasnosti sinodalnog hoda

Sinodalni hod samo je pokazao ono što i u svim drugim biskupijama. Na površinu je isplivala istina i činjenično stanje. Dobro je da se događa sinoda (jer ako je samo jednokratni događaj, onda ne vrijedi ništa), da shvatimo kako smo svi odgovorni za Crkvu, za Mistično Tijelo Kristovo, da smo svi udovi istog Tijela, da svi trebamo dati svoj udio da bi se dogodio plodan život i nutarnja milosna cirkulacija.

Odgovori koji su došli na upite u sinodalnom hodu dali su različite rezultate, s obzirom da svoje viđenje imaju mladi, roditelji, stariji, svećenici… Sve je nekako isplivao na površinu, samo sad treba napraviti iskorak iste stvarnosti. Opasno bi bilo da ovaj sinodalni hod pretvorimo u “sinodalno sjedenje”, kako je jednom prilikom upozorio papa Franjo. Svi trebamo biti zahvaćeni i svi trebamo biti pokrenuti.

Uloga svećenika danas

Uloga svećenika i biskupa u današnje vrijeme je, po mom mišljenju, presudna. Svećenik je osoba koja djeluju u ime Isusa Krista, i nema tako važne osobe u svijetu kao što je svećenik. Ne svećenik sam po sebi, nego zbog poslanja, jer djeluje u ime Isusa Krista, u ime Crkve. Toga treba biti svjestan najprije svećenik, a onda i čitav narod. Nema ništa gore nego kad svećenik nudi sebe kao rješenje ili kad svećenik podilazi, kad se lako savija pred nekim pojedincima, tražeći priznanje od njih. Tada izaziva duhovnu pomrčinu u srcu ljudi koji su mu povjereni, a vjernici ostaju dezorijentirani, pogotovo u ovom svijetu. Pitam se: gdje smo mi u svemu tome?

Euharistijsko klanjanje/ Unsplash

Jedini kojemu se svećenik treba klanjati jest Isus Krist, a ljudima treba služiti na način da Isus po njemu bude svima dostupan.

Svećenik bi trebao biti živo svetohranište Božje nazočnosti u ovom svijetu i najkraći put do Boga. Ne treba narod mene, nego Isusa Krista koji mu treba biti dostupan po meni. Mi smo samo korito koje, ako je otvoreno izvoru, postaje rijeka Božje milosti, nabujala rijeka koja s lakoćom dotiče do srca svakog uda i pokreće ga. Ali ako smo udaljeni od izvora, ostajemo prazni i nemoćni.

Važnost pastorala na koljenima

Euharistija je središnje otajstvo naše vjere. Ona je izvor i vrhunac svega kršćanskog života, kako nas poučava Drugi vatikanski sabor. Euharistija je zapravo otvoreno srce Isusa Krista, izvor života i svetosti. Biti na koljenima pred euharistijskim Kristom znači biti otvoren tom izvoru i biti sposoban primiti sadržaj tog izvora.

Biti na koljenima pred Presvetim znači ući u posebni odnos s Božjim Srcem, što svećenika čini sposobnim izvršiti svoje poslanje u potpunosti, a to je stvoriti zdravu klimu u zajednici koja mu je povjerena.

U prirodi je poznato da je potrebna toplina sunca da bi sjeme raslo i donijelo plod. Tako je potrebna i duhovna klima i zdravo duhovno ozračje da bi se sjeme moglo pokrenuti, rasti i u svoje vrijeme donijeti plod. Nema boljeg načina da se sjeme pokrene, nego biti izložen tome suncu života, euharistijskom Kristu. To je moje osobno iskustvo, i na Žnjanu i, posebno, u Solinu.

Pšenica / Facebook

Kažu da su u jednoj faraonskoj grobnici našli zrno pšenice. Više tisuća godina ležalo je u tami kamenoga groba. Kad su ga iznijeli na sunce, posijali u zemlju i zalili vodom, nikao je zlatan klas, pun zrnja. Dakle, sjeme je samo mogućnost, ali ne živi se od mogućnosti, živi se od plodova. Mislim da oduševljeni svećenik ne može proći ovaj život, a da toplinom svoga srca i svojim oduševljenjem ne oduševi druge s kojima živi, koji su mu povjereni.

Recept za duhovnu obnovu hrvatskog naroda

Potrebna je temeljita obnova svih udova cijelog bića, čitavog Mističnog Tijela. Ali ponajprije onih kojima je više dano i onih kojima je više povjereno. To smo u prvom redu mi, biskupi i svećenici. Mi smo najbliži udovi Glave, mi smo najbliži udovi Srca Isusova, izvora života i svetosti. Mi živimo na izvoru i od izvora. Zapravo, mi bismo trebali živjeti na Izvoru i od Izvora. Ako sam sapet zbog duhovnih ugrušaka i duhovnih “trombova”, onda sam nemoćan i prazan, i ne mogu dati ono što nemam, nikoga ne mogu oduševiti.

Ali ako sam na izvoru, ako sam sposoban primiti puninu milosti, tada s lakoćom, radosno i spontano, tu puninu milosti pretačem u srca svih ljudi koji su mi povjereni. I eto punine života!