Što znači rečenica iz Knjige postanka 3, 15: „On će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” Tko je to „on” i o kakvoj se opasnosti radi?

Ovaj tekst je nastao nakon istočnoga grijeha nakon što su Adam i Eva sagriješili. Znamo da je đavao taj koji je nagovorio Adama i Evu, nećemo kriviti samo Evu, jer i Adama je zagolicalo kad je đavao ponudio: „Bit ćete veći od Boga.” To uvijek zagolica čovjeka. No, onda je uslijedila kazna koja je bila izrečena najprije Adamu da će se morati mučiti u znoju svoga lica, Evi da će u mukama rađati djecu i onda Sotoni, zmiji: „On će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” Ono što znamo po prirodnim zakonima tako i jest; zmija hoće najradije ugristi za petu, a zmiji treba glavu satrti kamenom. Međutim ovdje je zmija i sinonim đavla. Dakle, uvijek će biti prisutna borba između čovjeka i đavla.

Možemo li u bilo koje doba odlučiti moliti devetnicu i ide li uvijek uz devetnicu i post, odnosno samo kruh i voda?

Post uz devetnicu uopće nije obavezan. Devetnicu ili neke druge molitve možemo započeti bilo kada. No, poželjno je pratiti one devetnice koje je Crkva propisala ili ih organizira ili za njih imamo nekakve obrasce.

Devetnice su se počele moliti tek u 16. stoljeću, premda kažu da je zapravo početak devetnice bio duhovski događaj kada je Gospodin prije Uzašašća rekao apostolima: „Nemojte se razilaziti nego molite.”I oni su devet dana molili, a deseti dan su se dogodili Duhovi. Duhovi su kao savršenstvo, dakle 10 je savršenstvo, 9 nije savršenstvo, nego mi težimo prema savršenstvu i molimo za to savršenstvo u životu. To je bit devetnice, devet koraka nečega. Mi možemo moliti devet dana uzastopce neke molitve koje su postojeći obrasci ili si sami zadamo, ili devet mjeseci, pa svaki mjesec jedan tjedan ili, pak, devet tjedana. Papa Benedikt je sugerirao da molimo božićnu devetnicu, devet mjeseci je Gospodin bio u majčinoj utrobi, i Maranatha, „Dođi, Gospodine Isuse”, da nam bude moto.

Imamo devetnice Majci Božjoj i nekim svecima. No postoji opasnost da ljudi dijele nekakve neprovjerene devetnice, pa ima svega, bude i krivovjerja, stoga tu treba biti oprezan. Ali za molitvu je uvijek pogodno vrijeme.

U euharistiji nakon pričesti, kada svećenik ciborij s posvećenim hostijama stavlja u svetohranište i poklekne pred svetohraništem primijetio sam da se neki vjernici ustanu gledajući prema svetohraništu i pokleknu ili se naklone. Je li takva vjernička gesta ispravna, jer ako se vjernik pričestio, Isus je u njemu, čemu naklon prema svetohraništu? Uostalom, i biskup kada ranije završi s pričesti sjedne i ne nakloni se svetohraništu kada svećenik ili đakon kasnije posprema ciborije s hostijama.

Ako se vjernik pričestio, Isus je tu i opet se vraćamo na početke svetohraništa. Svetohranište se pojavilo tek u 4. stoljeću kao nužna potreba. Bilo je previše posvećenih hostija i kamo s posvećenim hostijama?! Dok su zajednice bile male, dok su se apostoli okupljali, možda njih dvadesetak, tridesetak, moglo se prebrojiti koliko će biti posvećena hostija. Ali ako danas imamo dva, tri ciborija na proštenju negdje u Mariji Bistrici, što s tim posvećenim hostijama s Isusom?! Onda su se dosjetili i napravili i taj ormarić, svetohranište, gdje se Isus čuva, uvijek se pazi na to, ali vrhunac svega je oltar; vidite da se svi naklanjaju, da se na tom oltaru se događa sve. To je spomen-čin muke, smrti i Uskrsnuća, tu dolazi Gospodin, oltar je centar svega.

Cijelu emisiju Halo, velečasni? poslušajte ovdje: