Jer ovako govori Gospodin Bog, Svetac Izraelov,
“U povratku i odmoru bit ćeš spašen;
u tišini i povjerenju bit će vaša snaga.” (Izaija 30,15)

Kako to da u tišini možemo doživjeti snagu i odmor?

Odgovor na ovo pitanje pronalazimo istražujući jednu od najpoznatijih božićnih pjesama svih vremena.

Ovi prvi stihovi iz Tihe noći mogli bi nam pomoći da iskusimo dublje razine u našem molitvenom životu.

Mladi katolički svećenik po imenu Joseph Mohr napisao je ovu pjesmu u Austriji 1816. godine. Njegova namjera nije bila da napiše božićnu pjesmu. Međutim, kada je pjesmu 1818. godine uglazbio orguljaš po imenu Franz Xaver Gruber i kada je izvedena diljem Europe, pjesma je brzo postala jedna od najpopularnijih božićnih pjesama svih vremena, a takva je i do danas. Ali ova poznata pjesma može nas poučiti i o prakticiranju kontemplativne molitve.

Foto: Guille Pozz/Unsplash

Prvo, prisjetimo se da, jednostavnim rječnikom, molitva može biti glasna (koristeći izgovorenu riječ), meditativna (zaokuplja um) i kontemplativna (zaokuplja srce). Zatim, razmatramo duhovno značenje riječi tišina, jer to nije samo odsutnost zvuka. Šutnja, kada se prakticira u molitvi, zapravo je eliminacija svega što bi spriječilo našu sposobnost da čujemo Boga kako nam govori na način na koji Bog radije komunicira – u tišini.

Svi razumijemo da korištenje glasovne molitve zahtijeva izgovaranje riječi – zvuka. Isto tako, iako možda ne izgovaramo našu molitvu meditacije, ona svejedno uključuje riječi koje koristi um. U kontemplaciji, međutim, ne dopuštamo ustima ili umu da uđu u čistu komunikaciju koju nam Bog želi prenijeti. Slušamo srcem.

Sada znamo da je sjedište ljubavi srce, a nadalje znamo da je Bog ljubav – sva ljubav, čista ljubav. Kada Bog želi govoriti najdubljem dijelu onoga što jesmo, On govori izravno našem srcu. Ako želimo iskusiti Božju tihu komunikaciju, tada moramo biti u stanju eliminirati sve što bi moglo odvratiti Božju tihu komunikaciju u našem srcu.

Prava smetnja je buka koja stanuje u ljudskom srcu, rezultat sve zbrke koju dopuštamo da svakodnevno uđe u naš govor, um, pa čak i srce.

U tom smislu, šutnja nije primarno uklanjanje buke ili zvučnih valova, ona je zapravo najintenzivniji oblik slušanja i receptivnosti koji ljudska osoba može prakticirati. Ova šutnja je svijest o nečemu što se komunicira bez govora ili razmišljanja. Božja komunikacija je u potpunosti srcem srcu.

Bog govori u tišini srca. (Sv. Terezija iz Kalkute)

Tiha noć! Sveta noć!
Pastiri se tresu od toga!
Slava izvire s neba izdaleka,
Nebeske čete pjevaju Aleluja!
Krist Spasitelj se rodi!
Krist Spasitelj se rodi!

Ovo iskustvo Božje izravne komunikacije može utjecati na nas na bezbroj načina. Možemo se zateći kako iznenada plačemo, a da ne razumijemo zašto, ili se možemo početi ljuljati naprijed-natrag. Možemo osjetiti duboki osjećaj mira ili topline, ili možemo doživjeti snažan osjećaj strahopoštovanja; to je ono što mi razumijemo kao “Strah Gospodnji”. To je iznenadna svijest o neizmjernoj Božjoj prisutnosti.

Pastiri se tresu od toga!

Ali to nije nešto od čega se povlačimo, umjesto toga, čini nas odmah i intenzivno svjesnima nebeske sile, nešto što rijetko doživljavamo. To je strahovitost živoga Boga, a njegova moć teče izravno u ljudsko srce.

Slava izvire s neba izdaleka,

Priprema za ovaj susret nije prvenstveno pronalaženje mirnog mjesta i eliminacija buke. Jer uistinu, Bog nas može privući u svoju prisutnost čak i usred gomile. Prava smetnja je buka koja stanuje u ljudskom srcu, rezultat sve zbrke koju dopuštamo da svakodnevno uđe u naš govor, um, pa čak i srce. Umjesto toga, ono što trebamo ući u ovu tišinu jest usredotočiti se na jedinu stvar koja je važna, Slavu Gospodnju.

Jedna stvar je potrebna. (Luka 10,42)

Tiha noć! Sveta noć!
Sine Božji, čisto svjetlo ljubavi
Blistave zrake s tvog svetog lica
Sa zorom otkupiteljske milosti,
Isuse, Gospodine, po rođenju tvome!
Isuse, Gospodine, po rođenju tvome!

To zahtijeva iščekivanje onoga što znamo da će doći.

Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo;
na plećima mu je vlast.
Ime mu je:
Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.” (Izaija 9,6)

Ove riječi proroka Izaije predviđaju dolazak Spasitelja, i kada bismo svojevoljno ušli u taj trenutak tišine iščekivanja, kada bismo se usredotočili na ‘jednu stvar koja je potrebna’, i kada bismo eliminirali svu buku koja je toliko rasprostranjena pod svjetovnim utjecajem ovog doba, i mi bismo mogli iskusiti prisutnost Kneza mira i dar koji samo On može ponuditi.

Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. (Ivan 14,27)

Očigledno pitanje je, kako ćemo ući u ovu divnu tišinu – tišinu koja će nam omogućiti da iskusimo mir izvan ovog svijeta?

Ispostavilo se da je put do srca kontemplacije zapravo kroz glasovnu i meditativnu molitvu. Oni služe kao sredstvo za uklanjanje vanjske i unutarnje buke, i oni su vozila koja nas prenose u središte našeg srca, gdje se u tišini i miru susrećemo s Gospodinom. Evo kako to radi.

Ono što mi činimo je doći do praga vrata, a tada Gospodin preuzima.

Jednostavno započnite ponavljanjem, iznova i iznova, jednostavne molitvene fraze, nešto poput: “Isuse, Gospodine, po tvojem rođenju!”

Nastavite ponavljati ovu frazu sve dok ovo ne budu jedine riječi koje izlaze iz vaših usta i ostanite usredotočeni isključivo na njih isključujući sve ostalo.

Zatim bismo trebali prijeći na drugu misao o kojoj ćemo razmišljati i meditirati sve dok ova fraza ne postane jedini fokus naših misli. Ovaj proces ne tjera druge misli ili mentalne slike koje bi nas mogle omesti. Umjesto toga, jednostavno se rastope jer im ne obraćamo pažnju. Mogli bismo meditirati poput:

Krist Spasitelj se rodi!

Naposljetku, možemo dopustiti još jednoj misli da se probije u naše srce, u ovom slučaju krećući se od glave do srca dok na početku razmišljamo o njoj. Ali tada prestajemo obraćati pažnju na tu frazu i jednostavno dopuštamo njenoj stvarnosti da uđe u naše srce. Ovdje bismo mogli razmotriti riječi:

Spavaj u rajskom miru!

Dopuštajući ovom izrazu da uđe u naša srca, možemo iskusiti stvarnost onoga što oni nude – duboki mir; mir koji svijet ne može dati.

Ovo nije čarobna formula za kontemplativnu molitvu, ovo nisu fraze koje možemo samo izgovoriti za nekoliko minuta i očekivati ​​da ćemo ući u duboku molitvu. Zapravo, mi uopće ne ulazimo u kontemplativnu molitvu, Bog nas u nju mora uvući. Ono što mi činimo je doći do praga vrata, a tada Gospodin preuzima.

Ovaj proces može potrajati, ali nagrada je vrijedna truda.

Uzmimo svi vremena ovaj tjedan da se pripremimo za dublju molitvu i dopustimo Gospodinu da ponudi svoj mir, mir koji nam samo Gospodin može dati.