Većina krivovjerja koja su se suprotstavljala Crkvi u njezinu nauku proizašla je iz nepotrebnog pritiskanja jednog dijela istine. Istina kršćanske vjere općenito se može izraziti u obliku paradoksa. I svaki propust u održavanju savršene ravnoteže i proporcije u ovim izjavama rezultira pogreškom.

Povijest borbi ranih vjekova je povijest divnog instinkta kojim je Crkva uvijek čuvala sredinu između krajnosti prema jednoj ili drugoj kojoj je ljudski um težio u definiranju doktrina vjere. Ali usred svih tih kontroverzi koje su se proširile tijekom nekoliko stotina godina, u rasponu od teške hereze do najfinijeg i najdelikatnijeg preuveličavanja ili podcjenjivanja istine, Crkva je uvijek održavala ravnotežu između krajnosti sukobljenih strana, i naučavala da je “Krist savršen Bog i savršeni čovjek” i da je sjedinjenje ostvareno “ne miješanjem naravi, nego jedinstvom Osobe”.

Dakle, opet, s doktrinama ljudskog života. Neki su, promatrajući ljudsku prirodu, najjače osjetili njezinu urođenu zloću; drugima, njegova inherentnu dobrota. Ali Crkva, priznajući potpuno sve zlo i sve dobro koje je u čovjeku, naučavala je da njegova narav nije ni posve loša ni posve dobra; da je biće stvoreno na sliku Božju, ali palo, i da bez Božje milosti ne može postići svoje savršenstvo, piše vlč. Basil W. Maturin s portala Catholic Exchange.

Čovjek ima mnogo strana svoje prirode i njegova savjest ih sve mora uzeti pod svoju brigu. Ako zanemari dio, otkrit će da je povrijedio cjelinu, jer svi su dijelovi jedne osobe.

Opet, u odnosu na čovjekov duhovni život, bilo je onih koji su učili da je čovjekov najveći čin mirno prepustiti Bogu da radi u njemu – da čovjek ne može učiniti ništa svojom snagom volje već Bog mora učiniti sve da bi se spasio. S druge strane, bilo je drugih koji su, osjećajući žestinu vlastite borbe i malo osjećaja za nadnaravnu pomoć, učili da se čovjek mora boriti najbolje što može u svojim bitkama. I Crkva, prepoznajući što je istinito, a odbacujući ono što je pogrešno i pretjerano, u svakome, naučavala je istinu u velikom paradoksu svetog Pavla: „Sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja! Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati.” (Fil 2,13)

Nemojte razvijati samo dio svoje duše

Postoji opasnost od ovog pritiskanja dijela istine u praktičnom životu. Čovjek ima mnogo strana svoje prirode i njegova savjest ih sve mora uzeti pod svoju brigu. Ako zanemari dio, otkrit će da je povrijedio cjelinu, jer svi su dijelovi jedne osobe. Istina je da “oko ne može reći ruci, ne trebaš mi.” Svaki dio tijela mora se koristiti za dobrobit cijelog organizma. I svaka strana života mora se iskoristiti ako čovjek želi biti u svojem najboljem izdanju.

Primjerice, osoba može odlučti razviti društvenu stranu i posve zanemariti duhovnu, ali s vremenom otkriva da društvena strana ne uspijeva u svom savršenstvu zbog nedostatka upravo onih stvari koje bi mu samo vjera mogla dati. Drugi zanemaruje društvenu stranu duhovnosti i vjere te ubrzo otkriva da njegova religija postaje izmišljena, fantastična i varljiva, osim ako se ne dovede u dodir s teškim činjenicama ljudskog života i iskustva. Drugi odlučuje da će posvetiti svoj život samo treniranju i razvoju svog razuma, ali spoznaje, možda prekasno, da nije samo rasuđujuće, već moralno biće, te da je razum izoliran i odvojen od ostatka njegovog bića. Priroda trpi osvetu od strane onih sila koje bi joj, kao njezini suradnici, inače pomogle i usavršile je.

Ista je opasnost u borbi s grijehom i nastojanju da se oblikuju kreposti. Mnogi ljudi koji su se odlučili pobijediti jednu manu i posvetili joj cijeli um, otkrit će, ako nisu pažljivi, da su samo upali u drugu.

Jer vrlina ne može uspijevati u tijesnom tlu jednog odjela duševnog života, nehranjenom potocima koji bi se u nju trebali ulijevati sa svih strana i neobrezanom rukom koja bdije i radi na obogaćivanju cjeline. Svaka kršćanska krepost ima više strana od jedne i složenija je i delikatnije uravnotežena stvarnost nego što zamišljamo. Mora gledati, takoreći, prema Bogu i prema čovjeku; prema osobi u kojoj prebiva i prema drugima; prema sebi i svom mjestu u duši i odnosima s drugim vrlinama. Mora se njegovati u svom rastu kako intelektom, tako i voljom i osjećajima, i mora izdržati mnogo ozbiljnog rezanja od strane razuma. Mora biti sposobna živjeti otvoreno i podnositi teške uvjete grubog svijeta te rasti u tišini molitve i Božje prisutnosti.

Može postojati nešto poput prerastanja jedne vrline u istiskivanje drugih koje su jednako ili možda potrebnije. Ili, s druge strane, možemo razviti vrlinu u jednom segmentu života zanemarivši sve ostale. Nije neuobičajeno pronaći čovjeka koji se u svojim kućnim odnosima jako razlikuje od onoga što je u javnom životu. Nema malo onih koji su u potpunosti iskreni i pošteni u svim životnim brigama osim u vođenju svog posla. Ali vrlina nije kršćanska krepost ako se ostvaruje uz iznimke. Mora imati svoje korijene u osobi i širiti se kroz svaki dio života duše.

Krunica / Foto: Dario Zürchauer

Stoga u nastojanju da pobijedimo svoje pogreške, moramo biti na oprezu od opasnosti da budemo jednostrani. Jer same vrline kojima možda težimo nisu tako jednostavne kao što se čine, a materijali od kojih su sastavljene, ako nisu pomiješani u točnom omjeru, mogu proizvesti ne vrlinu nego manu.

Poniznost je savršeni spoj najviših i najnižih misli o sebi. Ponizan čovjek je svjestan svoje vlastite ništavnosti i svoje uzvišenosti kao Božjeg stvorenja, kojega On želi sjediniti sa sobom. I nekako smišlja s najdubljim osjećajem vlastite nedostojnosti zadržati dostojanstvo koje izaziva poštovanje. Ako izostavi ovo samopoštovanje, njegova poniznost nije istinska poniznost i završava samoponiženjem.

Krotkost je spoj blagosti i snage – snage koja je izvojevana pobjedom nad samim sobom i svojom strašću, i blagosti koja pokazuje da ta pobjeda nije rezultat grubosti i gorčine prema sebi ili svijetu, već ljubavi. Iskušajte pravu krotkost najtežim kušnjama na koje se može staviti, i nećete u njoj pronaći nedostatak slabosti ili grubosti, već neustrašivu hrabrost najuzvišenije vrste i neiscrpnu blagost.

Milostinja / Foto: Pixabay

Tako i sa milostinjom. Kršćansko milosrđe nije slijepo zanemarivanje činjenica, odbijanje da se stvari vide onakvima kakve jesu, odobravanje grijeha drugih. To je ljubav prema grešniku koja izvire iz ljubavi prema Bogu, što zahtijeva mržnju prema grijehu. U svijetu postoji mnogo lažnog milosrđa, koje opravdava grijeh ili ga objašnjava, lišeno je snage i muževnosti, a često je pomiješano s neiskrenošću i nestvarnošću. Pravo kršćansko milosrđe spaja u savršenom omjeru pravdu i ljubav.

Stoga bismo mogli nastaviti i vidjeti kako svaka vrlina uključuje balansiranje i miješanje karakteristika koje se na prvi pogled čine gotovo suprotnim, i tako obuhvaćaju cjelokupnu višestruku prirodu čovjeka i održavaju ga u točnim i dobrim proporcijama. Ima više istine nego što mislimo u izreci “Svaki porok je vrlina dovedena do krajnosti.”