Vlč. Darko Banfić povezan je na poseban način sa sv. Barbarom. Naime, odrastao je u župi sv. Barbare u Natkrižovljanu, a trenutno je župnik u župi sv. Barbare u Rudama kod Samobora. Štovanje sv. Barbare stiglo je u Hrvatsku uz rudare koji su iz okolnih zemalja stizali u mjesta gdje su bili iskopi, pa tako i u Rude, ističe vlč. Darko. Pojasnio je tko je bila ova svetica i zašto su je rudari uzeli za svoju zaštitnicu. „Prema predaji sv. Barbara bila je mučenica za vjeru u prvim stoljećima kršćanstva. Željela je postati vjernicom. Kako se njezin otac protivio njezinoj želji i želio ju je udati za bogatog mladića, odlučio ju je zatvoriti u kuli kako bi odustala od svoga nauma. Kao zatočenica molila je, a na kuli je dala napraviti tri prozora kao simbol Presvetog Trojstva. Željela je živjeti vjeru čistim srcem i radosnom dušom. Na žalost, otac to nije shvatio te joj je mačem odrubio glavu. Treba naglasiti da su mjesta gdje su se nalazili iskopi bila i mjesta molitve. Znamo da je težak posao u rudnicima, da je bila potrebna čvrsta molitva i jaka vjera, kao i puno dobre volje da bi se moglo raditi. Sv. Barbaru je potrebno promatrati u svjetlu ikonografije koja je prikazuje da u jednoj ruci drži mač, u drugoj kulu s tri prozora koji simboliziraju Presveto Trojstvo. Njezina vjera bila je čvrsta i jaka pa su rudari vjerojatno vjerovali da će ih ona očuvati od bilo kakvog rušenja ili drugih nepogoda u rudniku.”

Oltar u crkvi sv. Barbare u Rudama.

Križ i kip sv. Barbare – svjedoci čvrste vjere rudara

Rudari su svojoj zaštitnici gradili crkve. Tako je nastala i crkva sv. Barbare u Rudama. „Sagradili su crkvu i postavili kip sv. Barbare da ih podsjeća na milost da mogu biti strpljivi, da mogu u ljubavi raditi i da mogu iz dana u dan biti radosna djeca Božja. O čvrstoj vjeri rudara svjedoči i križ na kojem je na njemačkom jeziku napisan prvi dio Očenaša. Križ je nosio čovjek koji je prvi ulazio u rudnik od crkve do raspela koji je bio na pola puta do rudnika. Tu bi zastali, izmolili prvi dio Očenaša. Nigdje nisam našao da piše, ali vjerujem da se drugi dio Očenaša molio po izlasku iz rudnika. Križ se čuva u samoborskom muzeju. Kao veliki znak i zaštitu svake ga godine za proslavu sv. Barbare posudimo kako bismo ga mogli u procesiji nositi do crkve”.

Izvor – Bergmani, čuvari rudarske baštine

U procesiji se nosi i kip sv. Barbare koji se nalazi u rudniku. „Autor kipa je Andrzej Czyczylo, poljski karikaturist koji ima rudarske korijene. Kip je vrlo znakovit jer se u njegovom podnožju nalaze njemačka prezimena rudara čiji potomci još uvijek žive u Rudama. Kip je postavljen tako da se može okretati i da se mogu pročitati sva prezimena. Iza kipa je ugrađena crkva, a kip je visok 50 cm.”

Crkva u Rudama stara tek 400 godina

Godina 2022. u Rudama je u znaku obilježavanja 400. obljetnice crkve. „Kako piše u našim spomenicama i u starim knjigama 1622. godine sagrađena je crkva kakva je i danas. Dograđena je sakristija i potporni zid jer je to trusno područje. Kroz povijest je bilo nastojanja da se crkva proširi i da bude veća, ali na žalost nema puno prostora jer smo u bregovitom kraju. Kako se danas smanjuje broj vjernika crkva nam je dovoljna. No, bilo bi poželjno da bude više vjernika u svim crkvama i da nam crkve budu uvijek ispunjene.”

Crkva sv. Barbare u Rudama.

Vlč. Darko vodi župu u Rudama punih 13 godina i u šali kaže kako još nije dobio rudarsku putovnicu. „Znamo se našaliti da bi svatko tko se doseli u Rude trebao dobiti rudarsku putovnicu. Drugim riječima trebaju vas ljudi prihvatiti i zavoljeti da možete s njima dobro živjeti. Budući da se radi o doseljeništvu iz Njemačke oni su i danas jedan zatvoren krug gdje svi jedni druge poštuju. Župa broji oko 1500 vjernika, dakle oko 480 obitelji. Imamo nekoliko sela, nekoliko kapelica koje svake subote obilazim i imam misu, a nedjeljom je euharistija u župnoj crkvi. Vjernici su vrlo aktivni na svim područjima od pastoralnih vijećnika, ekonomskih vijećnika, caritasa, vrlo aktivnog velikog zbora i zbora mladih… Možemo se ponositi s tom živom vjerom vjernika koji žive za crkvu, koji žive za župu.”

Kroz stoljeća pod zaštitom sv. Barbare

Zahvaljujući angažiranosti vjernika u župi se puno toga obnovilo. „Mogu se pohvaliti da se puno toga napravilo što se tiče same crkve. Napravljeno je novo krovište odmah u počecima, kako sam došao, jer je bilo u dosta lošem stanju. Nakon toga smo obnovili orgulje u crkvi, obnovili smo najvrjedniji barokni oltar sv. Justina i unatrag tri godine krenuli smo s obnovom crkvenog tornja koji je bio u bakru, a na žalost je dotrajao. U župnoj spomenici naišao sam na zapis da je toranj obnavljan 1865. godine i da stavljen bakar koji se vadio iz rovokopa u Rudama. Vjerojatno je jednim dijelom taj bakar bio još uvijek gore kada smo počeli s obnovom. Bogu hvala da je skela bila postavljena oko tornja kada su se dogodili potresi 2020. godine. Ona je očuvala toranj da se u trešnji ne ošteti.”

Glavni oltar sv. Barbare, oltari sv. Josipa, Gospe Lurdske i sv. Jušta. Foto: svetabarbara-rude.hr

Samoj proslavi sv. Barbare u Rudama prethodi bogati duhovno-kulturno-sportski program. Naime, kako je vlč. Darko aktivno sudjelovao u svećeničkoj nogometnoj reprezentaciji s prvim danom trodnevnice nakon mise okupljaju se svećenici nogometaši i počinje priprema za Europsko prvenstvo svećenika u malom nogometu. Drugi dan trodnevnice je u znaku molitve i klanjanja, a treći dan nakon mise priređuje se glazbeni program. Na sam dan proslave hodočasnici mogu sudjelovati u tri misna slavlja. „Prva misa je zornica u 6 sati. U 11 sati svečano misno slavlje predvodit će ove godine vlč. Josip Banfić koji je na župi u Austriji u Gradišću. Misi prethodi procesija na čijem je čelu uvijek križ kojega nose bergmani, čuvari rudarske baštine, nosi se kip sv. Barbare i uključuju se svi koji na bilo koji način djeluju u župi od škole do vatrogasaca, kulturno-umjetnička društva, svi s kojima na bilo koji način surađujemo. Popodne će biti sveta misa u 16 sati koju će predvoditi rektor zagrebačke katedrale prečasni Josip Kuhtić. Nakon mise krenut ćemo u procesiji za križem i kipom sv. Barbare u Rudnik Sveta Barbara gdje ćemo vratiti svetičin kip. Kod rudnika će biti i prigodan program koji će čuvari rudarske baštine prirediti svim gostima hodočasnicima koji će tamo doći”.

Procesija na blagdan sv. Barbare. Izvor: Bergmani, čuvari rudarske baštine.

Odrastanje u župi sv. Barbare u Natkrižovljanu

Vlč. Darko odrastao je u župi sv. Barbare u Natkrižovljanu. Prisjećajući se djetinjstva ističe da nedjelja nije prolazila bez svete mise. „Svake nedjelje smo išli na misu i molili smo se Bogu. U djetinjstvu i mladosti mogao sam promatrati divne svećenike koje smo imali. U djetinjstvu sam ministrirao. Mogu reći da sam cijelu osnovnu školu bio u crkvi kad god se bilo što događalo, kada je trebalo nešto napraviti i sl. I danas se s radošću sjećam kako smo mi mladi sa svećenikom izbetonirali 120 stepenica do crkve. Radili smo jedno cijelo ljeto od jutra do mraka. Bilo je puno toga lijepoga što su nam svećenici željeli prenijeti. Bili su otvoreni župi, a mi smo to dobro upijali. Dosta nas je tada bilo krenulo u sjemenište. Doduše, nisu svi ostali i zaredili se, ali bilo nas je podosta za tako malu župu koja broji oko 1000 vjernika.”

Sanjkanje na Falinić bregu, Falinić breg danas.

Prvi dani u zagrebačkom sjemeništu

Bilo je neobično doći u sjemenište u Zagreb. „Za mene koji nisam mogao puno putovati, jer nismo bili u mogućnosti, odlazak u Zagreb bio je neobičan. Mogu reći da smo kao ministranti odlazili u Podvinje na susrete, kao i na neka druga mjesta, pa kada sam došao u sjemenište već sam poznavao dosta tih dečki te mi je s te strane bilo lakše. Meni je možda bilo lakše u toj životnoj prekretnici jer je u sjemeništu bio moj stariji brat, u 4. razredu. Uvijek sam se, kako se kaže, nekako šlepao za bratom. Ali naravno nije lako otići od rodnog praga, od rodne kuće i treba se dosta odricati, ali hvala Bogu da nas je na tome putu čuvao”.

Ministranti na moru sa župnikom vlč. Vladimirom Škrinjarićem.

Dva brata ređena za svećenike iste godine

Zanimljivo je da su dva brata Josip i Darko bili ređeni za svećenike iste godine, i da su zajedno slavili mladu misu. „Naša mlada misa bila je 13. srpnja 1997. godine. U principu brat je isto bio na bogosloviji u Zagrebu kao i ja, ali je nakon četvrte godine došlo do nekih promjena, možda i promišljanja, te odlazi u Beč gdje je završio studij i bio je ređen za Gradišću za biskupiju Eisenstadt. Iste godine ja sam u Zagrebu ređen za Zagrebačku nadbiskupiju. Imali smo svećeničko ređenje isti dan tako da smo se trebali podijeliti tko će gdje ići – mama je bila ovdje, a tata gore. Međutim, cijela je obitelj bila na okupu na proslavi mlade mise. Bilo je stvarno prekrasno. Došli su sa svih strana gdje smo brat i ja služili kao akoliti i đakoni, iz Austrije i iz Hrvatske, tako da smo imali 650 gostiju na mladoj misi. Bilo je to jedno od većih slavlja u kraju. Neobično je da dva brata slave svoje mlade mise isti dan. Imali smo tada dva svećenika koji su uskoro postali biskupi, a jednom sam ja bio đakon u Sesvetskom Kraljevcu. On je sada umirovljeni varaždinski biskup Josip Mrzljak, a bio je i sadašnji sisački biskup Vlado Košić.”

Slavlje mlade mise braće Josipa i Darka Banfića.

Svećeničke službe

Dvojica braće Josip i Darko Banfić su među sedmoricom svećenika iz župe sv. Barbare u Natkrižovljanu, u njezinoj povijesti dugoj 233 godine. Vlč. Darko započeo je svoj svećenički hod s geslom ‘Znam kome sam vjerovao’. „Đakonsku službu sam imao u Sesvetskom Kraljevcu. Onda sam išao u susjedstvo u Dugo Selo gdje sam bio župni vikar tri godine, pa zatim tri godine u Kutini i jednu godinu u Donjoj Stubici. Moja prva župnička služba bila je u župi Žažina koja je stradala u potresu 2020. godine. Tada je poginuo moj orguljaš kojega sam angažirao da počne svirati u crkvi. Tamo sam držao tri župe – Žažina, Mala Gorica i Stari Farkašić i djelovao pet godina. Nakon toga dolazim u Rude”.

Mladomisnik, roditelji te sestra i šogor na proslavi mlade mise.

„S ljubavlju i radošću u srcu nosim naša svećenička nogometna druženja”

Vlč. Darko je strastveni ljubitelj nogometa. Bio je član Hrvatske svećeničke nogometne reprezentacije. „S ljubavlju i radošću u srcu nosim naša svećenička druženja – biti na jednom mjestu s 250 svećenika, družiti se, moliti i činiti dobro jedni drugima. Iako je nogomet jedno nadmetanje kod nas nema nekog težeg faula, jer se igra iz ljubavi. Tko ima talenta pokazat će ga na igralištu. Hrvatska svećenička nogometna reprezentacija postoji od 1995. godine. Bio sam unutra od prvoga dana, a sada što se mene tiče igramo samo prijateljske humanitarne utakmice. To su lijepa druženja i prekrasna druženja. Prošao sam gotovo sve župe u Hrvatskoj preko tih nogometnih druženja. Prekrasno mi je kada nakon nogometa budem s vjernicima, kada se čini neko dobro djelo, možda prikupljaju sredstva za neke određene potrebe. Ne mogu dovoljno dobro opisati svu tu radost i sreću koju doživim kada vidim da su ljudi zadovoljni. S druge strane, takvi susreti su podrazumijevali i jedno odricanje – trebalo je u župi uskladiti sve programe, naći zamjenu ako se ide daleko. Ali, nikada nije teško ako nešto voliš i ako želiš nešto dobro napraviti.”

Uz bavljenje sportom vlč. Darko rado planinari. „Volim planinariti koliko mi vrijeme dozvoljava, ali koliko god uspijem nastojim odvojiti vrijeme za planinarenje. Priključim se Bratovštini sv. Bernarda iz Samobora koja organizira različite planinarske rute. Oni cijele godine imaju program pred sobom, ali ja se priključujem ekipi koliko stignem. Možda je ovdje lijepo i dobro spomenuti da svake godine mi kao župa imamo planinarsko hodočašće na vrh Oštrca, koji se nalazi iznad Ruda. To je neki sat i pol pješačenja i onda imamo gore svetu misu kod križa baš na samom vrhu. To je isto jedno lijepo događanje i jedan lijep susret ljudi koji žele malo hodočastiti. S Oštrca se pruža prekrasan pogled prema Zagrebu i okolici.”

Poruka sv. Barbare – budimo ustrajni!

U našim turbulentnim vremenima sv. Barbara nam poručuje da budemo ustrajni, rekao je vlč. Darko. „Ono što želimo postići u životu, postići ćemo ako ćemo biti iskrena i čista srca, te ako ćemo imati čvrstu vjeru kao što je imala sv. Barbara. Ova svetica koja drži kalež u ruci – kalež boli i poteškoća, nosi radost vjere, radost jer je spasila dušu. Što mi trebamo spasiti u svome životu? Dušu. Budimo radosna djeca Božja sa svim talentima koje imamo. Sv. Barbara će nas sigurno na našim životnim putovima čuvati, ako ćemo je iskreno zamoliti. Ona će nam uvijek biti putokaz da treba biti čovjek strpljiv u molitvi i da nadasve treba svakoga dana učiniti znak križa, poput nje na tri prozora na kuli gdje je bila zatočena, da shvatimo da je Bog uvijek s nama, da je Presveto Trojstvo tu i da će nas zauvijek čuvati. Ma kako god teški problemi bili, nikada nismo sami.”