Htjeli to priznati ili ne pandemija koronavirusa zaustavila je redoviti ritam života i sve nas natjerala da razmišljamo o temeljnim pitanjima života, piše profesor pastoralne teologije na KBF-u u Splitu, fra Ivica Jurić, a prenosi portal Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Osobito se to odnosi na pitanje smisla života, smisla boli i patnje te načina na koji se čovjek s njom suočava. Za većinu ljudi to je jedan od najvećih problema uopće. U promišljanju o tako kompleks-nim pitanjima najprije se treba kloniti pojednostavljenih odgovora svih onih koji patnju uzrokovanu fizičkim zlom tumače kao Božju kaznu. Isto tako treba odbaciti i ona razmišljanja po kojima Bog nema ništa zajedničko s ljudskom patnjom budući da Bog ni ne postoji (po njima).  Ono što je izuzetno važno naglasiti jest da je patnja sastavni dio (smrtnog) života. Bol i patnja su logična posljedica krhkosti čovjeka od samog njegova početka. Oni su nažalost, često i posljedica čovjekove nesavršenosti, krivog korištenja slobode.

Novo rađanje

Što se pak tiče odnosa prema patnji ona može biti shvaćena kao naravna činjenica, zatim kao kazna, kušnja ili kao škola. Bol i patnja čovjeka osamljuju, izoliraju, ali mogu i spajati, produbiti solidarnost, empatiju i poboljšati odnose. Heidegger, jedan od najvećih filozofa današnjice, smatra da čovjek ne može živjeti autentično sve dok ne prihvati svoju smrtnost (kontigentnost). Smrt kao preduvjet novog rađanja ističe Hans Jonas, njemačko-židovski filozof i teolog.

Ulazak u brak ili promjena posla isto tako podrazumijeva prekid s dotadašnjim načinom života i početak nečega novoga.

Ako bolje pogledamo  svako novo započinjanje zapravo podrazumijeva određeni završetak. Početak studija u nekom gradu podrazumijeva napuštanje staroga grada na koji smo se tako navikli. Ulazak u brak ili promjena posla isto tako podrazumijeva prekid s dotadašnjim načinom života i početak nečega novoga. Ono čega se prethodno navedeni filozof (Jonas) najviše grozi jest neznanje o krhkosti ljudskog bića. U njemu detektira veliku opasnost za cijelo čovječanstvo. Sasvim konkretno, boji se situacije u budućnosti u kojoj bi bila sjedinjena najveća moć s najvećom prazninom i najveća sposobnost s najmanjim znanjem o posljednjem smislu života.

Patnja kao Božji lijek

Život može biti lijep ako je osmišljen, a smisao čovjek ne daje sam sebi, već ga prima. Joseph Ratzinger je još kao mladi teolog napisao u prvoj svojoj poznatoj knjizi (Uvod u kršćanstvo, str. 49) „Smisao, tj. tlo na kojemu može naša egzistencija kao cjelina stajati i živjeti, ne može biti učinjen, nego se može samo primiti.” Naravno, može se primiti od Tvorca života. Tvorac života određuje smisao, kao što ga, primjerice, čovjek određuje svim stvarima/uređajima koje konstruira.

Neprihvaćanje patnje kao sastavnog dijela našeg života jedna je od temeljnih karakteristika našeg doba.

Puno godina kasnije, ovaj put kao papa Benedikt XVI. upozorava na temeljni nesporazum zapadnjaka s Bogom. On se sastoji u tome da je ključ kršćanstva vjera da nas Bog ljubi i liječi patnjom, ističe papa Benedikt XVI u djelu Svjetlo svijeta (str. 126.). Naime, suvremeni čovjek nema problema prihvatiti činjenicu da ga Bog ljubi i da je ljubav pokretačka snaga svakoga društva. Međutim, itekako ima problema s prihvaćanjem drugog dijela navedene misli – da Bog čovjeka liječi patnjom, najprije svojom patnjom u osobi Isusa Krista, pa onda i njegovom osobnom patnjom. Neprihvaćanje patnje kao sastavnog dijela našeg života jedna je od temeljnih karakteristika našeg doba. Ona je ujedno i najveći bedem indiferentizma i ateizma.

Kršćanska patnja

Kao vjernici mi osmišljavamo svoj život tako da svoje boli i patnje pridružujemo Kristovima i namjenjujemo ih za spasenje svijeta i obraćenje grješnika. Time se svojim patnjama ujedinjujemo s Kristovom patnjom na križu kojom je svijetu otvorio vrata spasenja. Time se pridružujemo i tolikim svetima, koji su podnoseći patnje svijeta, ušli u nebesku slavu. Razumijevajući patnju na takav način ona nas ne osamljuje, već združuje s drugima čineći naš životni hod lakšim. Osobito je danas važno govoriti o smislu života i ustrajati braneći dostojanstvo života, od začeća do prirodne smrti. U toj zadaći od jednake će važnosti biti naše deklarativno zalaganje kao i konkretne aktivnosti ugroženima od svih oblika nasilja koje razaraju život.