No, gledajući vlastite ideje i planove reformiranja svijeta, uglavnom skrećemo s Božjeg puta istine i dobra. Koliko je zla učinjeno u povijesti, upravo u ime boljeg uređenja svijeta. Boljeg od onog kojeg je Bog stvorio. Zato se Bog tako često pokazao nepotrebnim, pa čak i štetnim jer od Boga smo očekivali samo obilje kruha, a ne riječi, ne istinu. Ponekad nam je istina samo prepreka. Nije ni čudo što su Bog i istina tako često morali biti uklonjeni. I sada smo suočeni s procesom uklanjanja Boga u takvim razmjerima i takvim metodama koje možda nisu korištene u povijesti, piše za poljski portal Katolik fr. Mariusz Pohl.

Taj mehanizam uređenja svijeta na svoj način koristimo i mi u svojim skromnim, osobnim razmjerima: kritiziranjem i “reformiranjem” bližnjih, odnosima na poslu ili obitelji, manipulacijama, spletkama, emocionalnim ucjenama i sl., samo da bismo dobili nešto na svoj način i prilagodili stvarnost vlastitim očekivanjima i projektima. U ovom izdanju, međutim, koristimo se potpuno drugačijom varijantom manipulacije: umjesto uklanjanja Boga, koristimo ga instrumentalno za vlastite potrebe: pozivajući se na licemjerne ideale, Božju riječ, privatne objave ili navodno “nauk Crkve”.

Međutim, kad tad neizbježno upadnemo u nevolje te onda obično krivimo Boga: počinjemo izražavati svoje pritužbe i izgovarati se. Umjesto da ponizno prihvatimo svoju grešku, idemo još dalje. Postoje trenuci kada se uvrijedimo na Boga i okrenemo se od Njega; ili mu postavljamo neutemeljene zahtjeve očekujući da će se prilagoditi našem hiru. Naravno, Bog nikako ne može prihvatiti naše zahtjeve – srećom, jer bi to našu situaciju dodatno pogoršalo.

Ali ako nas Bog odbije i ne dogodi se nikakvo čudo, ako naši planovi propadnu, a Bog se suzdrži od otvorenog miješanja, to nije zato što je naša sudbina ravnodušna prema Njemu ili zato što nam On želi još više otežati život. Božji motivi su svakako pozitivni i proizlaze iz ljubavi – samo ih treba otkriti, razumjeti i prihvatiti. A ključ za njihovo razumijevanje je prava slika Boga. Nažalost, tu se često uvlače mnogi manje ili više namjerni falsifikati.

Bog za poslovanje ili Bog Spasitelj?

Uvijek moramo znati i zapamtiti tko je Gospodin, tko je glavni: mi ili Bog. “Klanjat ćeš se Gospodinu, Bogu svome, i samo njemu ćeš služiti” – podsjeća Krist, ne samo Sotonu. A ako nam se čini da nam ovaj podsjetnik nije potreban, onda vrijedi vidjeti kako izgleda naša molitva: nije li to samo popis želja? Nije li posljednje utočište kad nas samo veliki strah dovodi Bogu? Nije li naša vjera i ljubav prema Bogu strogo uvjetovana Njegovom naklonošću i trenutnim uspjehom?

Često bismo htjeli usmjeravati Boga, koristiti ga za svoje planove i ciljeve. U međuvremenu, mi trebamo slušati Njega, a ne On nas – jer On zna bolje, jer On je Gospodin, a ne mi. Naš Bog ne želi biti Bog za potrepštine, Bog da bi nam dao lak i pouzdan kruh, obilje, osjećaj sigurnosti – ne udovoljavajući našim hirevima.

U svakom slučaju, to su najčešće potrebe čije je ispunjenje u potpunosti u našim mogućnostima. Naravno, to zahtijeva određeni trud, štedljivost, organizaciju rada i vrijeme, ali to su čimbenici koji u potpunosti ovise o nama samima, a spadaju u temporalno područje. Stoga ne zahtijevaju nikakav izvanredni Božji zahvat. Da, oni su prilika da Ga slavimo kroz poštenje na poslu, zahvalnost i povjerenje, ali u osnovi to je predmet našeg zemaljskog djelovanja i mi smo za to odgovorni. Ako tu odgovornost dobro ispunimo, Bog će nas sigurno blagosloviti u našem trudu i ništa nam neće nedostajati.

U međuvremenu, mi smo skloni bježati od ove odgovornosti i prenijeti je na Boga. Najradije bismo da nam on pomaže, a kad on to ne želi, volimo se na njega uvrijediti. Krist odbija takve taktike, ne želi biti naš potrčko. To ne znači da mu nije stalo do nas. On želi zadovoljiti naše druge potrebe – duhovne: glad za Božjom riječi, za milošću, za Euharistijom. One koje nikako ne možemo sami zadovoljiti, a prije svega potrebu za spasenjem. Kako je tragično i paradoksalno da upravo na ovom području gdje smo potpuno ovisni o Bogu pokušavamo bez Njega i radije se spašavamo sami.

Bog je ispunio ljudska očekivanja

U tim očekivanjima i razmišljanjima ulazimo u područje druge kušnje. Na prvi pogled, naravno, radi se o novcu i moći. Od početaka ljudske povijesti i ljudskog razvoja do danas, novac i moć su predmet žudnje, raznih spletki, borbi, ali i poštenih napora, ambicija, pa i plemenitog služenja.

Ali i ova kušnja otkriva svoje drugo dno. Poanta je ukrotiti Boga, sasjeći ga i svesti na našu ljudsku veličinu, očekivanja, mašte, lišiti ga tajanstvene osobine transcendentnosti, nadnaravnosti, svetosti. A to je najlakše postići podređivanjem – upletanjem – Boga, Crkve, religije u nejasna pitanja ideologije, politike, moći i novca.

Tako skrojeni “Bog” prestaje biti Bog: postaje lako razumljiv i probavljiv, može ga se podmititi, pridobiti za svoje planove, začepiti mu usta, manipulirati po vlastitom nahođenju. U našim je rukama lutka koja pleše i klanja se po našem diktatu, “pokvareni” Bog. Ali to više nije Bog, to je samo jadna karikatura s natpisom “Bog”. Stoga je s takvom snagom, odmah na drugom mjestu, uklesano u kamen: “Ne spomeni se uzalud imena Gospodina Boga svojega.”

Ovo se iskušenje odvija u našem svijetu na različite načine i ima mnogo područja primjene.

Prvo, kao pogrešan način dijaloga Crkve sa svijetom. Po samoj svojoj naravi Crkva treba biti znak suprotstavljanja bezbožnim i idolopokloničkim tendencijama svijeta. To je obrana božanskog od težnji cara i svijeta. Uvjet ove misije je potpuna neovisnost i sloboda, osobito unutarnja sloboda. Iluzija je da postoje tzv. „bogati resursi“, tj. izravno sudjelovanje Crkve u vlasti, stvarni politički utjecaj, neograničeni pristup medijima, bogata materijalna baza. U praksi se ljudi Crkve najčešće zapliću u nečiste ovisnosti i izdaju svoje poslanje jer novac ima čudesnu moć privlačenja, a moć ima moć transformirati ljudska srca – gotovo uvijek na gore. Zato me Isus tolikom snagom podsjetio da u Crkvi vlast mora biti služba, a poglavar mora biti poput roba, inače se neće izbjeći opasnost od ponosa, izdaje i korupcije. U posljednje vrijeme život i mediji su nam pružili mnoštvo dokaza i primjera tog pravila. A cijela povijest Crkve uči da najveća i najsvetija djela nisu bila plod velikog novca i utjecaja, nego žrtve i karizme velikih ljudi.

To ne znači da trebamo potpuno zanemariti materijalna sredstva, financije, dostignuća suvremene tehnologije – to nikako ne: Crkva je stoljećima prednjačila u napretku, znanosti, civilizaciji, kulturi u svim dimenzijama. No, uvijek je nastojala svojim duhovnim i vjerskim zadaćama dati apsolutnu prednost nad svjetovnim aktivnostima. Kad god je netko u Crkvi odstupio od tog načela, više puta je završilo krizama i nevoljama.

Fr. Mariusz Pohl

O autoru:

Fr. Mariusz Pohl je rođen 1959. u Mogilnu, Poljska. Završio je Nadbiskupsko sjemenište u Poznańu, Poljska, za svećenika je zaređen 1987. godine. Djelovao je kao vikar u Ostrzeszówu, Lesznu i Ostrówu Wielkopolskom; od 1994. godine 13 godina bio je župnik u Skrzebowi i dekan Raszkowskog dekanata. Trenutno je župnik župe sv. Martina u Odolanówu, Poljska. Propovijeda na duhovnim vježbama, svakodnevno drži homilije, objavljuje tekstove u “Katoličkom vodiču”, “Krunici”, “Guardianu”, “Catechistu” i “The Preacher’s Library”. Autor je knjiga: „Miris iskušenja, okus istine“; „Sakramenti i život“ i „Domaća ljepota“. Već dvadeset godina sudjeluje na mjesečnim biblijskim susretima sa skupinom od nekoliko svećenika i profesorom laikom.