Takozvana Božja volja

Na temu Božje volje, postoje mnogi mitovi, nesporazumi i iskrivljenja, piše za poljski portal Katolik fr. Mariusz Pohl. Često ju poistovjećujemo s predestinacijom ili sudbinom. Kad se suoči s Božjom voljom, ljudska reakcija je rezignacija. To je izraženo poznatim uvjerenjem: “Neka bude volja neba, s njom se uvijek mora slagati”. Bog nije bezdušni redatelj koji ravnodušno vuče konce i upravlja kazalištem, posebno glumcima kako bi ubio dosadu te oživio radnju uvijek iznova izazivajući potres, katastrofu, rat ili epidemiju. Ne postoji “knjiga” u kojoj bi sve trebalo biti upisano i posloženo – kako često pričamo u obiteljskim teološkim raspravama, najčešće nakon nekoliko zdravica.

Bog nam ne želi oduzeti niti narušiti našu slobodu, On uzima u obzir naše izbore i odluke, ali od nas očekuje da dobrovoljno surađujemo u vršenju Njegove volje

U međuvremenu, svakodnevno ponavljajući nadahnute riječi molitve Gospodnje, govorimo: “Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji.” I to je najosnovnija definicija Božje volje, to je Božji plan povijesti, red stvaranja i širok raspon prijedloga, znanih zvanja, upućenih pojedinačno svakoj osobi. Jasna razlika između Božje volje “na nebu” i “na zemlji” sugerira da razlika postoji. Božja volja na zemlji tajanstveno je ograničena ljudskom slobodnom voljom. Bog nam ne želi oduzeti niti narušiti našu slobodu, On uzima u obzir naše izbore i odluke, ali od nas očekuje da dobrovoljno surađujemo u vršenju Njegove volje. O tome ovisi sudbina svijeta, čovječanstva i svakog čovjeka.

Poziv da ispunite svoj zadatak

U slučaju stvorene prirode, Bog koristi objektivne zakone i načela, prosljeđujući na taj način stvaranju određene količine autonomije i nepromjenjivosti. U povijesti čovječanstva Bog se vodi prema onome što je zapisano u Svetom pismu, a to je plan spasenja, postupno obnavljajući ono što smo uništili kroz grijeh. S druge strane, u životu svakoga čovjeka, koji je upisan u sudbinu ljudske zajednice, Bog nam daje poziv, odnosno jedinstven skup predispozicija, očekivanja, karizmatskih darova kojima nas poziva ispuniti svoju zadaću u svijetu. Tu dolazi do izražaja Božja volja. Prvim aspektom Božje volje bave se prirodne znanosti, drugim – teologija, ali nas najviše zanima treće područje, a to je praktično prepoznavanje vlastitog životnog puta i opredjeljenja. Gospodin Bog priopćava svoju volju čovjeku, ali obično na vrlo delikatan i suptilan način, uz zalaganje našeg razuma, vjere, povjerenja i… dobre volje. Jer poziv se mora dobrovoljno prihvatiti. Čovjek mora biti voljan surađivati ​​s Bogom, postati Božji radnik i sluga. Zatim dolaze i plodovi.

Poziv se mora dobrovoljno prihvatiti. Čovjek mora biti voljan surađivati ​​s Bogom, postati Božji radnik i sluga. Zatim dolaze i plodovi.

Primjeri? Mnogo ih je. Prva knjiga, Isus: patnički Sluga Jahvin, s najtežom molitvom na svijetu, na usnama i u srcu – onom u Getsemaniju: “Uostalom, ne kako ja hoću, nego kao ti hoćeš.” Marija je bila ponizna službenica Gospodnja sa svojim zadatkom. Apostoli su nakon mnogih pouka i iskustava kojima ih Isus nije poštedio, konačno naučili prepoznati i ostvariti Božje planove. Kao i čitavo mnoštvo svetaca, i kanoniziranih i onih nepoznatijih, koje je Bog stavio na naš životni put.

Na sreću, uzoraka nam ne nedostaje. Njihova vjernost i poslušnost vršenju Božje volje najbolji je dokaz da su je prepoznali i ispravno izvršavali. Kako možete prepoznati Božju volju za sebe? Što nam je činiti ako želimo prepoznati Božju volju za sebe, odnosno svoj životni poziv? Prije svega treba pitati Boga tko je “začetnik” i autor ovog poziva. Samo nam on može otkriti svoj prijedlog i pomoći nam da ga realiziramo.

Ne savjetujem metodu nasumičnog otvaranja Biblije, koja se koristi tu i tamo, kako bi se tražili određeni tragovi u nasumično pogođenoj rečenici ili riječi. Naprotiv, bit će sigurnije, iako svakako teže, sustavno čitati i proučavati Sveto pismo

Odgovore i vodstvo nalazimo u Božjoj Riječi. Ne savjetujem metodu nasumičnog otvaranja Biblije, koja se koristi tu i tamo, kako bi se tražili određeni tragovi u nasumično pogođenoj rečenici ili riječi. Naprotiv, bit će sigurnije, iako svakako teže, sustavno čitati i proučavati Sveto pismo. Tada smo u stanju prepoznati određena pravila i zakonitosti koje će nam pomoći da napravimo pravi izbor životnog puta ili da donosimo ispravne odluke svaki dan. Bog nam je dao svoju Riječ kako bismo je razumjeli i mogli mudro koristiti.

Druga knjiga, gdje su napisani neki prijedlozi, otkrivajući Božje planove za mene, je moja vlastita priroda: karakter, osobnost, interesi, težnje, želje, strasti, talenti, ljubavi, uspjesi, životna povijest. Neiscrpno je to bogatstvo savjeta i znakova, općenito razumljivih i prepoznatljivih samo nama samima ili našim bližnjima. Iz perspektive nekog vremena, sve to počinje tvoriti koherentnu cjelinu, pokazujući nam jasan smjer na životnom putu.

Treća knjiga znakova i prijedloga, koja nam pomaže čitati Božju volju, jesu ljudi i svijet oko nas. Potrebe zajednice u kojoj živimo, očekivanja naših bližnjih, zapažanja i savjeti onih koji nas dobro poznaju i žele nam dobro, razni znakovi, “slučajnosti”, slučajevi i događaji, jezik su kojim Gospodin često govori, a otkriva nam Njegovu volju za nas, odnosno naše zvanje. Naravno, taj je jezik višeznačan, ponekad čak i zbunjujući, kada nismo u stanju odvojiti vlastite osjećaje, dojmove i želje od Božjih nadahnuća. Stoga je tumačenje ovih znakova ponekad nesigurno. Sumnje se najbolje prevladavaju u molitvi, gdje smo podložni vodstvu Duha Svetoga i suočavanjem s mišljenjima drugih ljubaznih ljudi.

Dođite do potpune spoznaje Božje volje

Božja volja također se očituje i omogućuje prepoznavanje u tri sfere: činjenice koje se događaju u našem životu i zahtijevaju ili čak prisiljavaju neke naše odgovore; pozive sadržane u Svetom pismu, koje trebamo razumjeti i prilagoditi okolnostima vlastitog života; i izravne volje naših nadređenih i ljudi kojima ili za koje smo odgovorni: šefova, roditelja, učitelja – ili podređenih, učenika, djece. Svaki od ovih elemenata očitovanja Božje volje nas poziva i obvezuje te je pokazatelj što nam je činiti. Obično se to pretvara u odluke, ponekad vrlo teške, jer su u suprotnosti s našim osobnim životnim planovima, željama ili težnjama. Vrijedi se više usredotočiti na riječi Svetoga pisma koje najpotpunije izražavaju Božju volju ili sugeriraju što Bog od nas traži i očekuje. To nisu uvijek konkretne i detaljne upute.

Općenito, Bog nas ostavlja same da formuliramo i donosimo odluke. S druge strane, Bog nam objavljuje opći plan spasenja kao očitovanje svoje spasonosne volje i opću pozadinu u kojoj trebamo izvršavati svoje zadaće. Dostojanstvenim djelovanjem trebamo ugoditi Bogu, donositi plodove dobrih djela i rasti kroz dublje poznavanje Boga, a time i Njegove volje. Sveti Pavao precizno formulira djelovanje usklađeno s Bogom u odnosu prema Rimljanima: trebamo preuzeti razumnu službu Božju, preobraziti se obnovom svoga uma, prepoznati Božju volju, na tri razine: što je dobro, što je Bogu milo i što je savršeno.

Prepoznavanje Božje volje zahtijeva umni napor, molitvu, proučavanje Svetoga pisma, razmišljanje

Tako također govori sv. Pavao Kološanima (1,9): trebamo doći do potpune spoznaje Njegove volje u svoj mudrosti i duhovnom razumijevanju. Ovdje se svaki put ponavljaju određeni stalni elementi: nastojanje razuma da upozna Boga i Njegovu volju; Božja služba, to jest ispunjenje onoga što smo spoznali; i proces rasta u kojem ne moramo sve razumjeti i činiti sve kako treba od početka. Do odgovarajuće svijesti, odluke i provedbe možemo doći postupno, sve dok idemo u pravom smjeru. Plod poznavanja Božje volje je u biti primjeren i u skladu s Božjom voljom, tj. poslušnost. Dakle, prepoznavanje Božje volje zahtijeva umni napor, molitvu, proučavanje Svetoga pisma, razmišljanje.

Spoznati Božju volju “postiže” se upotrebom vlastite snage. To je argument protiv raznih, polumagijskih i površnih načina “primanja” gotovih preporuka i rješenja, pripisanih navodnoj volji Božjoj, npr. razne vrste proricanja sudbine, slučajnih izvlačenja, slučajnih odluka ili čak otvarajući Bibliju nasumce. Najbolji rezultati postižu se sustavnim čitanjem i meditiranjem Biblije, a ne samo kao povremenog “proročišta”.

Prihvati i dovrši

Ne smijemo se ograničiti samo na prepoznavanje, pa čak i prihvaćanje Božje volje – moramo je ipak ispuniti, odnosno poslušati. Kaže Isus pismoznancu: “Čini to i živjet ćeš.” Božja je volja praktična obveza, a ne samo teoretska radoznalost. Nije dovoljno biti pun divljenja Božjoj mudrosti – i da ste onako usput na neki način upoznali tu mudrost. Božju mudrost treba primjenjivati, odnosno voditi u svakodnevnom ponašanju. U duhovnom životu mnogi se ljudi zaustavljaju na teoretiziranju tzv. dobre namjere. No, da bi se svima dala pravda i nada, prava, praktična i djelotvorna mudrost, to jest vršenje Božje volje, potrebne su godine, u dugom procesu sazrijevanja, rasta i učenja na pogreškama. Čovjek općenito postaje mudriji tek u starosti. Kako je dobro što je Bog tako strpljiv s nama! Često nam nedostaje tog strpljenja – čak više prema sebi nego prema drugima.

Ne smijemo se ograničiti samo na prepoznavanje, pa čak i prihvaćanje Božje volje – moramo je ipak ispuniti, odnosno poslušati

Sv. Pavao piše Rimljanima kako bismo trebali prepoznati i provoditi Božju volju na različitim stupnjevima našeg razvoja, prvo ono što je dobro, zatim ono što je Bogu milo i na kraju ono što je savršeno. To je prirodni put ljudskog razvoja, koji Bog prihvaća i strpljivo nas čeka.

Valja doista uzeti u obzir volju Božju, odnosno jedan od bitnih elemenata koji uvjetuju naše odluke. Istina je da se u profesionalnom ili javnom životu teško izravno pozivati ​​na ono što Bog govori, jer bi i to moglo stvoriti polje za mnoge opasne zlouporabe, ali tu priznatu volju Božju treba prevesti na jezik razuma, odnosno na najmanje objektivni argument i opravdanja. Božja se volja uvijek slaže s objektivnom istinom, čak i ako nam je otkrivena na iracionalan način. Za ljude duboke vjere i osjetljive savjesti, unutar vlastitih izbora, to može biti apsolutni i odlučujući imperativ, ali za druge to mora biti opravdano racionalnim argumentima.

Unutar raznih “službenih” crkvenih zajednica, npr. u redovničkim redovima ili ustanovama, pravilo je da se Božja volja u potpunosti očituje kroz volju poglavara. Kaže se da “nadređeni može pogriješiti, ali vi nikada nećete pogriješiti kada slušate svog nadređenog.” Gospodin Isus vjerojatno ne bi tako nešto rekao, a Evanđelja zapravo ne sadrže niti jedan takav citat. Vjerojatno je više usmjeren na opravdavanje pogrešivih nadređenih nego na izgradnju osjećaja odgovornosti u zajednici.

Isus je veliku važnost pridavao razgovoru, objašnjavanju i razjašnjavanju istine. Želio je da njegovi učenici sve rade svjesno i odgovorno, da mogu razumno odlučivati, prepoznavati premise i u svemu tome imati potpuno povjerenje u Boga. Život zajednice trebao bi se temeljiti na djelovanju Duha Svetoga, koji svima otajstveno daje razumijevanje te na disciplini i redu, zahvaljujući kojima su pojedini članovi zajednice sposobni odustati od vlastitih ciljeva i podložiti se odlukama svojih nadređenih za dobrobit drugih. Ponekad su to djela herojske poslušnosti i samo iznimna vjera i pouzdanje u Boga dopuštaju nam takva djela.

Bog nam, po svojoj volji, daje dar spasenja, ali da bi se ta volja ispunila, čovjek treba taj dar prihvatiti i koristiti, a to se čini vjerom

Znakovite su Isusove riječi u Ivanovu euharistijskom govoru: “Ovo je volja Oca mojega da svaki koji vidi Sina i vjeruje u njega ima život vječni.” Božja volja je jasno definirana ovdje i u sljedećim stihovima: život vječni. No, postoje i određene okolnosti ili čak uvjeti za njezino ispunjenje, a to je vjera u Krista. Božja spasonosna volja ostvaruje se u suradnji, točnije ljudskom vjerom. Bog nam, po svojoj volji, daje dar spasenja, ali da bi se ta volja ispunila, čovjek treba taj dar prihvatiti i koristiti, a to se čini vjerom. Vjera je prihvaćanje Božjeg dara, omogućavanje provedbe spasonosne Božje volje za određenog čovjeka. Bez vjere Božja volja može ostati u sferi neostvarenih želja i nakana, jer je čovjek može spriječiti.

Normalna dnevna praksa Božje volje, izražena uglavnom u moralnom zakonu i zdravim načelima djelovanja, tiče se mnogih praktičnih i ad hoc odluka: kako postupiti u određenoj situaciji. Čovjek uči na svojim pogreškama, stječe iskustvo, razvija odgovarajuće navike, a to mu pomaže da pravilno funkcionira. To je obična, svakodnevna praksa: bezbroj odluka, sitnica, rješenja, od kojih je ponekad malo što rezultiralo. Zajedno, međutim, tijekom godina oblikuju cjelokupni tok našeg životnog puta. Velik dio tih malih odluka posljedica je nekog temeljnog izbora ili opcije. Liebert je to rekao kao prikladnu maksimu: “Nakon što sam godinama birao, moram birati svaki trenutak.” Upravo u tom najširem opsegu, uključujući cijeli životni put ili poziv, Božja je volja najvažniji čimbenik kojemu se trebamo prikloniti i koji određuje naše ponašanje. Jer nitko nas ne poznaje tako dobro kao Bog. Stoga mu trebamo vjerovati i dopustiti mu da nam predloži cilj i put. Bog ima ove prijedloge i smjernice za svakoga. Sve što trebate učiniti je pitati Ga, pitati Ga, slušati i slušati. Sigurno nećete požaliti.

Fr. Mariusz Pohl je rođen 1959. u Mogilnu, Poljska. Završio je Nadbiskupsko sjemenište u Poznańu, Poljska, za svećenika je zaređen 1987. godine. Djelovao je kao vikar u Ostrzeszówu, Lesznu i Ostrówu Wielkopolskom; od 1994. godine 13 godina bio je župnik u Skrzebowi i dekan Raszkowskog dekanata. Trenutno je župnik župe sv. Martina u Odolanówu, Poljska. Propovijeda na duhovnim vježbama, svakodnevno drži homilije, objavljuje tekstove u “Katoličkom vodiču”, “Krunici”, “Guardianu”, “Catechistu” i “The Preacher’s Library”. Autor je knjiga: „Miris iskušenja, okus istine“; „Sakramenti i život“ i „Domaća ljepota“. Već dvadeset godina sudjeluje na mjesečnim biblijskim susretima sa skupinom od nekoliko svećenika i profesorom laikom.