Što se dogodi u zlostavljaču da u određenom trenutku nasrne na dijete? Može li se po određenim osobinama prepoznati da je netko pedofil? Koliko je opasno što se takve stvari događaju pod velom tajne, da roditelji to teško mogu otkriti? Kako roditelji mogu prepoznati da su im djeca izložena zlostavljanju – virtualnom i stvarnom, i kako mu pomoći da o tome govori? Neka su od pitanja na koje je odgovarao Tomislav Vurušić, savjetodavni terapeut i provoditelj psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja u obitelji, u emisiji "S druge strane ogledala", u srijedu, 23. studenog. Trenutno radi u Caritasovoj kući za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi te kao vanjski suradnik bračnog i obiteljskog savjetovališta i Ureda za obitelj Porečke i Pulske biskupije.
Na inicijativu vijeća Europe iz 2015. godine, 18. studenog svake godine obilježava se Europski dan zaštite djece od seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja. Seksualna zlostavljanja djece posebno su teška kaznena djela koja imaju dalekosežne i ozbiljne doživotne posljedice za žrtve. Ta kaznena djela povređuju djecu, ali uzrokuju i znatnu i dugoročnu društvenu štetu.
Koliko je tema seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja djece prisutna u Hrvatskoj i kakvi sve oblici zlostavljanja postoje?
“Volio bi staviti ovo pitanje u jedan širi kontekst. U svijetu godišnje nestane gotovo milijun djece, a možda i više. Puno te djece budu žrtve seksualne eksploatacije i to je najveća međunarodna kriminalna šireća mreža. Prelazi čak i trgovinu oružjem i trgovinu drogom. Kod nas u Hrvatskoj često čujemo kako ljeti na plažama ima brojnih pedofila koji skrivajući kamere snimaju malu djecu. Kasnije se te fotografije i videji prodaju na tzv. dark netu. Danas se vrlo malo govori o ovom problemu. On ostavlja posljedice koje se razotkrivaju puno godina kasnije. Dijete kada je zlostavljano to kaže tek nakon 10 do 16 godina. Znači ne govori se više o malom djetetu nego o starijem maloljetniku ili o punoljetnoj osobi koja ispriča svoju priču što joj se dogodilo kada je bila dijete”, istaknuo je terapeut Tomislav Vurušić.
Samo 1 od 10 žrtava seksualnog zlostavljanja prijavi svoje seksualno zlostavljanje
“Danas se govori o četiri osnovne vrste zlostavljanja djece. Prvenstveno to je tjelesno zlostavljanje koje je najčešće i najvidljivije, jer se govori o fizičkom nasrtaju na samo dijete. Zatim imamo spolno zlostavljanje koje možemo podijeliti na 2 razine: to je seksualno zlostavljanje s dodirom ili bez dodira. Ono bez dodira više koristimo kao riječ za virtualno zlostavljanje. Tako imamo i to emocionalno zlostavljanje. I naravno, tu je i zanemarivanje u kojem zapravo roditeljske figure ili osobe koje brinu za djecu, a ne daju dovoljno potrebe za neke njihove osnovne stvari, kao što je, obrazovanje, zdravstvena skrb, mentalno zdravlje…”, naglašava gost emisije “S druge strane ogledala”.
“U ovoj emisiji govorimo o spolnom ili seksualnom zlostavljanju koje može biti: s dodirom, znači fizičko ili bez dodira virtualno. Jedno i drugo je strašno, poražavajuće, a za žrtvu vrlo traumatsko. Nažalost to je stvarnost koju neki žive, no nekako smo navikli da su to neugodne stvari, da se o njima ne razgovara”, rekao je.
Kako dolazi do toga da djeca postaju žrtve?
Naime, statistički su zlostavljači one osobe koje su djeci vrlo bliske, odnosno u koje djeca imaju povjerenje. “To je istina, jer 90 posto zlostavljača poznato je djeci, njihovim roditeljima i bližoj obitelji. Seksualno zlostavljanje ne ovisi o nekim socioekonomskim prilikama nije određeno obrazovanje niti karakteristikama djeteta, tako da jednostavno svako može biti žrtva spolnog zlostavljanja, a djeca u svemu tome šute iz jednostavnog razloga, jer osjećaju strah, sram, pa i krivnju”, kazao je gost.
Seksualnog zlostavljača teško je prepoznati zbog toga što u 90 posto slučajeva, njih žrtve poznaju
“O svemu tome ovisi koliko je i povezana sama žrtva s počiniteljem zbog toga što je u pitanju bliska osoba. Zastrašujuća je informacija, da samo 1 od 10 žrtava seksualnog zlostavljanja prijavi svoje seksualno zlostavljanje, što znači njih 9 prođe s traumom bez da zatraži pomoć. Te žrtve kasnije grade svoju obitelj koja opet ima elemente te traume i zapravo se samo ta mreža širi i nastavlja”, rekao je.
Koji je to trenutak – prekidač koji se uključi kod zlostavljača da on napravi jedan takav čin? Može li se po nekim osobinama prepoznati da je netko pedofil?
“Seksualnog zlostavljača teško je prepoznati zbog toga što u 90 posto slučajeva, njih žrtve poznaju. Oni se vrlo dobro priklone obitelji i to zadobije njihovo povjerenje kad su u blizini djeteta. Tako da u nekim trenucima dođe do toga da teško možete povjerovati da je ta osoba seksualni zlostavljač. S druge strane, prema nekim istraživanjima, gotovo do 25 posto seksualnih zlostavljača budu i žene. Danas sve više u istraživanjima govorimo o tom transferu – generacijskom prijenosu pedofilskih sklonosti i seksualnog zlostavljanja djece u obitelji”, istaknuo je.
Zlostavljanje jer ostavlja i dugoročne posljedice na dijete
Istraživanja nam pokazuju da jedno od troje seksualnih zlostavljača su i sami u djetinjstvu bili zlostavljači. “Spolnost je dugo godina bila tabu tema, a još i danas mi ne volimo govoriti o tom. Tako da neka novija istraživanja nam daju nekakvu naznaku o tome gdje dolazi do toga mentalnog sklopa, odnosno gdje dolazi do tog okidaća da netko počini takvo nešto”, rekao je.
Osvrćući se na pedofiliju u Crkvi rečeno je, da seksualni zlostavljač djeteta može biti stric, ujak, tetak i rođak. Nažalost to mogu biti i roditelji. “Dakle netko tko je djetetu jako blizak. Učitelj i trener svi oni s kim dijete ima kontakt i povjerenje, može biti zlostavljač, to nije vezano samo uz Crkvu. U Crkvu je došlo zbog istraživanja koja su bila, međutim, takvih istraživanja nemate, u sportskim savezima ili obrazovnim institucijama”, kazao je terapeut.
Što bi mogli biti eventualni znakovi seksualnog zlostavljanja?
“Seksualno zlostavljanje, kao što smo rekli, je trauma koja se ne može izbrisati i ne može nestati samo tako iz djeteta ili bilo koje druge odrasle osobe. Znači to dijete treba pomoć i podršku. Puno ovisi o tome koliko dijete ima podršku od strane obitelji, koliko se u obitelji razgovara o tim temama, koliko ovome zapravo pridajemo pažnje”, rekao je.
“Kod djeteta već u vrtićima imate jednu igru, odnosno radionicu gdje zapravo postoji to temeljno načelo: Ne možeš me dirati na području donjeg rublja. O tome treba osvijestiti djecu, ali roditelje. Nije ništa loše ako saznamo da dijete netko želi dirati. Što više informacijama dobijemo to brže smanjimo mogućnost da neko dijete u tome trenutku bude žrtva seksualnog predatora”, naglasio je.
Važna su sva istraživanja koja se provode da se može koliko god je moguće pomoći/izliječiti spolnog zlostavljača da se ne vrati onome što je radio
“Niti jedan znak sa sigurnošću nije potvrda da je dijete zlostavljeno, ali ga treba obavezno provjeriti. Najčešći znak koji bi bio vezan uz to, da je dijete možda žrtva određene vrste spolnog zlostavljanja je: neobjašnjivi novac i darovi koje dobiva i koje ima u svojoj sobi. Također znaju biti i neuobičajeni zdravstveni problemi za djecu te dobi. Moguća su i oštećenja sluznice kod spolnih organa te spolno prenosive bolesti. Ta djeca znaju imati teškoće sa spavanjem, mogu imati noćne more. Imaju igre u kojoj su seksualizirane priče, u kojima se govori o seksualnosti te se znaju bojati određenog prostora, mjesta čak i određenih osoba. Kod starije djece može doći do samo ozljeđivanja ili bijega od kuće”, rekao je terapeut Tomislav Vurušič te dodao: “Seksualno zlostavljanje nije nešto s čime treba raditi, treba raditi s djecom ili cijelom obitelji kada se sazna za zlostavljanje jer ono ostavlja i dugoročne posljedice te na kraju treba aktivirati i policijske službenike”.
“Istraživanja koja su provedena na tu temu i o tome najbolje govori profesorica Gordana Buljan Flander koja je iznijela informaciju iz svog osobnog iskustva rada s teškim počiniteljima seksualnih delikata. Ta istraživanja govore da seksualni prijestupnik koji prođe kaznu zatvora i u zatvoru prođe tretman specifičan vezan uz seksualne delikte po izlasku iz zatvora 7 do 10 posto njih ponovno počini kazneno djelo na štetu djeteta. Ako seksualni počinitelj prođe samo kaznu zatvora, statistika je još gora, 40 do 70 posto takvih počinitelja nakon izlaska iz zatvora počine opet isto kazneno djelo. Tako da je to jedna tema koja se tiče i pravosuđa i nije specifična samo za Hrvatsku, nego za cijeli svijet. Važna su nam sva istraživanja koja se provode da možemo koliko god je moguće pomoći/izliječiti spolnog zlostavljača da se ne vrati onome što je radio”, zaključio je.