U najžešćem jeku pandemije korona virusa 2020. godine hrvatski biskupi uputili su nam poruku vrlo znakovitog naslova Pandemija bolesti Covid-19: ispit solidarnosti i bratstva. Danas dvije godine poslije nameće nam se pitanje jesmo li kao pojedinci i društvo položili taj ispit?

Skrb za oboljele od strane medicinskog osoblja; pomoć oko nabave životnih potrepština starima, nemoćnima i samo-izoliranima od strane volontera humanitarnih organizacija i župnih Caritasa; kreativnost i strpljivost nastavnika u održavanju nastave na daljinu; nesebičan trud svih ostalih djelatnika u javnom i privatnom sektoru te na koncu odgovornost velikog broja građana u poštivanju protuepidemijskih mjera jesu snažna svjedočanstva da je značajan dio hrvatskog društva položio ispit solidarnosti. Kako je solidarnost krepost koja se očituje u trajnom zalaganju oko dobra drugoga kao da je vlastito, biti solidaran nije lako. Riječ je o zahtjevu trajne žrtve na koju nisu bili spremni svi. Međutim, svima je bez prevelikog truda bilo moguće pridržavanjem jednostavnih protuepidemijskih mjera doprinositi poboljšanju epidemijske situacije, a prema tome i izgrađivati opće dobro.

Nažalost svjedočili smo nekim pojavama, kako u društvu tako isto i u Crkvi, do kojih ni u kom slučaju nije smjelo doći. Umjesto solidarnosti, korona virus je kod nekih postao povodom za širenje nekih starih sukoba i pokretanje novih. Dugo godina tinjajući sukob između onih koji bezuvjetno odbacuju cijepljenje i onih koji ga bezuvjetno zagovaraju se rasplamsao i tako stvorio prostor za pojavu novog sukoba između onih koji protuepidemijske mjere poštuju i onih koji ih ne poštuju.

Cijepljenje je ponajprije čin ljubavi te zbog toga nitko ne smije biti prisiljen na njega. Pristanak ili odbijanje mora biti u savjeti slobodno donesena odluka u odgovornosti spram samoga sebe i općeg dobra. Svako bezuvjetno prihvaćanje ili odbijanje bez prethodnog vrijednosnog suda o vlastitom i javnom zdravlju, ili pak njegovo bezuvjetno nametanje od strane vlasti uz prijetnju sankcijama nužno vodi u razaranje općeg dobra i sukob. Međutim, isto ne vrijedi i za protuepidemijske mjere, koje su u slučaju korona virusa zahtijevale nošenje zaštitnih maski za lice i pridržavanje osnovnih higijenskih normi. Ne postoji ni jedan etički, socijalni ili medicinski razlog za nepridržavanje protuepidemijskih mjera zaštite osobnog i javnog zdravlja. Protuepidemijske mjere nisu i ne mogu biti prepuštene slobodnoj volji. Svi oni koji su ih ustrajno odbijali ili druge poticali na isto pokazali su kako su im lagodnost ili puka tvrdoglavost bitniji od osobnog i javnog zdravlja te kako im je podijeljeno i sukobljeno društvo draže od skladnog suživota i traganja za općim dobrom. Kada je riječ o vjernicima katolicima događalo se nažalost da se njihova društvena sukobljenost prelijevala i na odnose unutar Crkve te posljedično štetila njezinom jedinstvu. Ni jedan spomenuti ili slični sukob niti je umanjio patnju bolesnih niti je doprinio izgradnji općeg dobra, već čak štoviše dodatno je ugrozio zdravlje kako onih koji su u sukobima sudjelovali tako isto svih ostalih građana.

Zdravlje je, uči nas socijalni nauk Crkve, bitan zahtjev općeg dobra te kao takvo obvezuje sve građane i strukture društva. Nitko nije oslobođen od suradnje u izgradnji za zdrav život prikladnih društvenih uvjeta. Isto tako nikome nije dopušteno zbog povođenja za lažnim idejama, osobnom koristi ili željom za dominacijom narušavati već oblikovane uvijete prikladne za izgradnju i očuvanje osobnog i javnog zdravlja.

Papa Franjo nas u svojoj socijalnoj enciklici Fratelli tutti uči da postoje samo dvije vrste ljudi. Jedni koji poput dobrog Samarijanca znaju sve svoje planove, potrebe i želje ostaviti po strani kada susretnu ranjenog čovjeka, i premda ga ne poznaju smatraju ga vrijednim svoga vremena i pažnje. Te drugi koji pri tom susretu okreću lice na drugu stranu i zaobilaze ga. Svjestan trajne opasnosti od isključive težnje za osobnom lagodnošću, a napose u kriznim vremenima, Papa u nastavku Enciklike opominje da će, jednoga dana kada pandemija mine, naš najgori odgovor biti još dublje potonuće u grozničavi konzumerizam i nove oblike sebičnog samoodržanja.

U tom smislu, mogli bi smo uz već spomenut naslov poruke hrvatskih biskupa dodati da svaka bolest nije samo ispit solidarnosti, već istovremeno i izvrsna prigoda za rast u solidarnosti i zalaganje za opće dobro. Jesmo li iz iskustva nesebične skrbi za druge, besmislenih sukoba te lako mogućeg umanjenja broja oboljelih i preminulih tijekom epidemije postali više svjesni da nitko ne živi, ne spašava se i ne griješi sam? Jesmo li produbili svijest da postoji duboka povezanost između patnje bližnjih i osobnog poziva na solidarnost; da zalaganje za opće dobro ne isključuje osobno dobro i dobro bližnjih? Odgovore na ova i slična pitanja dat će svatko za sebe vrlo brzo, već pri prvom susretu s pojedincem ili čitavim društvima koja pate.

Igor Jakobfi

Mr. sc. Igor Jakobfi, asistent je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta u Osijeku. Diplomirao je teologiju u Đakovu i magistrirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Tajnik je Ureda za promicanje socijalnoga nauka Crkve Đakovačko-osječke nadbiskupije.