Rođen u Puli 1938. godine preč. Jelenić pohađao je osnovnu školu u Žminju. Sjećajući se svoga djetinjstva ističe da mu je nedostajao otac, koji je kao vojnik bio zarobljen. „Kako smo živjeli na području pod talijanskom vlasti moj je otac bio mobiliziran od strane talijanske vojske. Njegova spretnost, osobnost i hrabrost dovele su ga u elitnu talijansku jedinicu. Nudili su mu doškolovanje u Rimu, ali on je to odbio jer su ga privlačili obitelj i ognjište pa nije želio provoditi puno vremena na bojištima. Od te njegove jedinice samo su trojica ostala živa, a svi ostali su poginuli. Moj je otac završio u Palestini u zarobljeništvu, a od tamo su ga izvukli jugoslavenski oficiri koji su od zarobljenika tražili pomoć u borbi s njemačkoj vojskom. Rekli su im da u suprotnom neće imati prava na povratak. Tako je moj otac završio kao radio vezist u partizanima i život je izgubio pri povlačenju njemačke vojske. Sjećam ga se samo kroz fotografije. Kad sam bio mladi dečko jako mi je nedostajao otac i zato suosjećam s djecom rastavljenih roditelja. Rijeka ima dvije obale i da bi se dijete lijepo odgojilo mora imati dvije obale – oca i majku. Kada se supružnici rastavljaju ne znaju kakav zločin čine svojoj djeci. Tako je meni otac jako nedostajao do 16. godine, a poslije sam neki nadomjestak za oca dobio u dobrom župniku, profesorima i drugim svećenicima”.

Odlazak u sjemenište

Za svoj odabir svećeničkog zvanja ističe da je misterij. „Mislim da nitko na svijetu ne može odgovoriti zašto je izabrao svećenički poziv. To je misterij kao što je sam Bog misteriji. Nakon završene četiri godine pučke škole bilo je pitanje kamo dalje. Dolazilo je novo vrijeme kada se vidjelo da se od zemlje neće moći živjeti. Bilo je važno steći malu maturu, jer se nakon nje mogao ići u bilo koji zanat. Jedan moj rođak, koji je isto ostao bez oca u Drugom svjetskom ratu, pošao je u sjemenište. Bio je to znak i meni da bih i ja mogao ići. Tako sam se 1949. našao u sjemeništu u Pazinu, i naravno da nisam znao da ću biti svećenik. Mi smo u zavodu lijepo živjeli. Bilo nam je tako lijepo da kada smo završili malu maturu jedan je Slovenac plačući rekao da bi se opet upisao u prvi razred. Zatim je završila i velika matura, i trebalo je odlučiti kamo dalje, što studirati. Nas je u sjemeništu bilo oko 300, a nas je 140 postalo svećenicima. Dok su neki upisivali medicinu, povijest i slično, ja sam se odlučio upisati teologiju. Bila mi je zanimljiva jer smo prije škole imali određeno znanje o vjeri, o kojoj se na teologiji diskurzivno razmatralo, pa filozofski tumačilo da je sve to bilo med i mlijeko. Danas je lijepa pojava da ima puno laika koji studiraju teologiju jer žele znati mnoge stvari o vjeri.”

Ređenje uz dopuštenje pape Pavla VI.

No, u to vrijeme svećenički kandidati imali su poteškoće s priznavanjem školovanja od komunističke vlasti. „Godine 1957. sjemeništima su ukinuta prava javnosti, tako da su nas koji smo išli dalje u sjemenište i na teološki fakultet nazivali seljacima, poljoprivrednicima, jer nam nisu priznavali nikakve škole. Unatoč tome mislio sam da ću kao svećenik nešto dobro učiniti i nastavio sam tim putem. Za svećenika sam zaređen 1961. godine, 16. srpnja na blagdan Gospe Karmelske. Papa Pavao VI. dao mi je dozvolu da se mogu rediti s 23. godine. Naime, nisam imao kanonsku dob za ređenika. Smatra se da su kandidati s 25 godina postigli neku zrelost, ali ja nisam išao u vojsku zbog povrede oka pa je tadašnji biskup Nežić morao pisati molbu u Vatikan. Tako da imam jednoga sveca na nebu koji me štiti cijeli život.”

Proslava 60. obljetnice svećeništva preč. Jelenića.

Prvi koraci u pastoralu

U odnosu na vrijeme formacije koju je preč. Jelenić imao može se reći da današnji bogoslovi imaju luksuzan život. „Mi nismo imali vrijeme probacije, vježbanja i tako dalje. Studij je trajao četiri godine, a za vrijeme ferija predavao sam vjeronauk po raznim župama. Od moga đakonskog do svećeničkog ređenja prošlo je nekoliko mjeseci, a nakon svećeničkog ređenja imao sam svega osam dana za pripremu mlade mise koja je bila 23. srpnja 1961. u Žminju. Za geslo na sličici za mladu misu stavio sam: „Marijo, odgoji Krista u nama”. Bilo je to veliko slavlje i svi ljudi koji su došli iz okolnih sela nisu mogli stati u crkvu. Nakon mlade mise dobio sam dekret za župničku službu u tri župe: Sveti Lovreč Pazenatički, Žbandaj i Gradinu. Teren je bio tako grozan, svega nekoliko ljudi je dolazilo na misu, a 75 % ljudi nije htjelo odgovoriti na pozdrav ‘Dobar dan’. Mrtvilo. Mi mladi svećenici bili smo sretni što možemo znanje stečeno na teologiji, to razumsko obrazloženje vjere, naviještati dalje”.

„Sami su me sveci čuvali da ne završim u zatvoru!”

Preč. Jelenić ističe da se nije bojao propovijedati, ali je ubrzo naišao na negodovanje tadašnje vlasti. „Propovijedao sam junački, ali sam zato bio optužen mnogo puta i u velikoj opasnosti da budem optužen. Naime, tada se za jednu rečenicu išlo u zatvor. Jedan naš kolega iz Zagreba rekao je na Veliki petak da je Isus Krist jedini spasitelj čovjeka. Netko ga je prijavio i sudac ga je na sudu kaznio s 10 mjeseci zatvora. Ja sam mogao sto puta završiti u zatvoru, ali Bogu hvala nisam. Valjda su se sami sveci čuvali da ne završim u zatvoru. Bilo je to teško vrijeme koje današnji mladi ljudi ne mogu shvatiti. Nismo mogli ići na hodočašća, nismo mogli ništa tiskati ali nismo očajavali.”

Unatoč teškoćama preč. Jelenić doživio je proljeće po pitanju pastoralnog djelovanja. „Počelo se događati to da je u Gradini od ona tri čovjeka na mise počelo dolaziti njih 70 od 200 osoba koje su živjele u Gradini. U Svetom Lovreču smo u nekoliko godina došli na 225 osoba na nedjeljnoj misi. U Žbandaju je došlo 60 ljudi. Bilo je to pravo duhovno proljeće. Dakle, počelo se nešto gibati, nešto se počelo događati. Mi smo bili oduševljeni. Imao sam dobre susjede svećenike, i mi smo se obilazili i družili. Bili smo poput braće. Nije bilo kao što je to danas kada su svi zaraženi mobitelima i autima. Život je tada bio lijep.”

Obnova vodnjanske crkve sv. Blaža

Skoro pola stoljeća svećeničkog života preč. Jelenić proveo je u Vodnjanu. „U Vodnjan sam došao 1972. godine i odmah sam počeo okupljati mlade s kojima sam elaborirao mladenačka pitanja. Zatekao sam župnika Vinka Perešu koji je od partizanske vlasti proživio teški teror. S njime sam živio tri godine. Živjelo se u siromaštvu, novaca nije bilo, u župnoj crkvi nije bilo nijedne žarulje jače od 25 volti, vlaga je oštetila žbuku na zidovima do ljudske visine, prozori su bili porazbijani, po crkvi su letjeli golubovi, kada je padala kiša voda se slijevala u hodnik ispred sakristije. To smo lopatama skupljali i u vedricama iznosili van. Bila su takva vremena. Župnik Pereš je deset godina štedio da bi mogao napraviti kameni oltar okrenut prema puku. Bio je veoma sretan jer je oltar stigao uoči blagdana sv. Blaža 1975. godine. Pomagao je nositi kamene blokove i umro je od infarkta prije blagdana sv. Blaža. Ja sam tako ostao u Vodnjanu i želio sam urediti crkvu koja je bila jako zapuštena. Trebalo je prikupiti sredstva pa smo napravili cirkularno pismo i početi dijeliti svima: učiteljima, policiji… Vodili smo se onom da kada bi Vodnjanu skinuli crkvu, onda bi Vodnjan bio obezglavljen. Ipak je to kulturno dobro, spomenik koji vrijedi za sve”.

Radovi na obnovi ubilački pothvat s materijalne strane

Inicijativa prikupljanja sredstava cirkularnim pismom zaustavljena je dobronamjernom opomenom da bi vlast to mogla shvatiti kao širenje vjerske propagande. Preč. Jelenić se na razne načine snalazio oko pribavljanja materijala. Od nešto skupljenih novaca kupio je oluke, kanalice je skupljao s objekata koje su ljudi obnavljali. „Materijal je skupljen u godinu dana 1000 metara oluka i 4000 kanalica. Radovi su počeli 1975. godine. Bilo je teško na 25 metara visine konopom dizati potrebni materijal. Krov smo pokrpali i jedva je izdržao jedno desetljeće. Trebalo je napraviti novo krovište i 1995. godine, premoren od svih poslova, razmišljao sam o odlasku. Bilo je ili otići ili započeti popravljati krovište. Savjest me je grizla jer nisam riješio problem svetih tijela. Bojao sam se da će sve propasti dok to netko drugi upozna. Tako sam 1995. godine krenuo s obnovom krovišta. Kako smo pokrenuli neki turizam uštedio sam 120 tisuća maraka. Izvođači radova su mi rekli da bismo s tim iznosom mogli uraditi posao, ali sve se promijenilo kada su radnici otkrili da su daske istrunule i da je potrebno sve promijeniti. Kredit u banci nisam mogao dobiti bez jamstva, ali čudo se dogodilo pa su za kredit jamčili Ministarstvo privatizacije i Holdig rivijera iz Poreča. Uspjeli smo promijeniti krov na crkvi. Božjom providnošću nadišli smo sve teškoće i crkva danas lijepo izgleda”.

Preč. Jelenić autor vitraža na vodnjanskoj crkvi

No, obnova krovišta bila je tek početak obnove crkve. „Kasnije smo išli krečiti crkvu i to je trajalo osam godina. Radili smo i dio fasade. S materijalne strane bili su to ubilački podvizi. Dok smo radili fasadu radnici su primijetili da su prozori truli. Trebali smo raditi i nove prozore – 150 kvadrata prozora. I sve ti bilo veliko pitanje jer je crkva imala previše svjetla. Naime, prozori su imali zastore koji su također propali od sunca i bilo je pitanje kako riješiti problem svjetlosti. Došao sam na ideju da napravimo vitraže. Pronašli su jednu firmu u Italiji koja će to napraviti, ali je bilo potrebno nacrtati vitraže. Crtež jednog vitraža koštao je koliko i izrada istoga. Nismo imali toliko novaca pa sam ja crtao vitraže, tako da sam ja autor vitraža koji su sada kulturno dobro. Danas se može lijepo moliti u crkvi”.

Foto: Duško Marušić/PIXSELL

„Nigdje nema toga što mi imamo – 300 relikvija svetaca na jednom mjestu!”

Uz obnovu crkve preč. Jelenić pokrenuo je obnovu 18 crkvi, u želji da se sačuva vjera na tlu vodnjana. „Izvršili smo arheološka istraživanja na pet lokaliteta gdje su bile stare bazilike, ali najveći posao koji sam učinio bilo je to da sam dao znanstveno obraditi 300 relikvija svetaca. Donekle smo ih zaštitili, stavili smo sveta tijela u sigurnosne škrinje. Možemo reći da je to posao stoljeća, ne samo za nas nego za čitav svijet. Naime, nigdje na kugli zemaljskoj nema toga što mi imamo – 300 relikvija svetaca na jednom mjestu. Među relikvijama imamo od deset svetaca ili čitavo tijelo ili neki komad koji se nije raspao, a nema znanstvenog obrazloženja za to. Pošto su sveci bili ljudi velike energije i snage, jedan liječnik je lijepo rekao da će u budućnosti klinike za zdravlje ljudi biti katoličke crkve. Sveci nisu poznavali stres i žalost, tako da sam ulazak u crkvu daje čovjeku jednu dinamiku i energiju. Više sam ponosan što smo zaštitili svetačke relikvije, nego što smo popravljali crkvu. S relikvijama koje imamo pokrivamo čitav svijet”.

Razvijanje međunarodnih hodočasničkih središta sv. Blaža i sv. Foške

Paralelno sa zaštitom relikvija svetaca preč. Jelenić je nastojao razvijati dva hodočasnička međunarodna središta. „Jedan isusovac koji je dolazio k nama rekao je da Hrvatskoj nedostaje međunarodno hodočasničko središte. Mi imamo nacionalna svetišta poput Marije Bistrice, Karlovca, Šibenika, a mi se u Vodnjanu polako profiliramo u međunarodno svetište čemu svjedoči i 20 knjiga utisaka koje su ispunjene s tisućama molitvi. Ljudi ne dolaze samo gledati relikvije nego dolaze tražiti duhovnu pomoć i na to sam ponosan. Polako se stvara jedno svjetsko hodočasničko središte koje se zove Sv. Blaž naslovnik crkve u Vodnjanu, a drugo je crkva svete Foške koja također postaje međunarodno hodočasničko središte. Da za nas zna cijeli svijet potvrđuje i priča jednoga svećenika koji je došao u Vatikan tražiti relikvije. Rekli su mu ako nema u Vodnjanu onda ne znamo gdje treba tražiti.

Foto: Duško Marušić/PIXSELL

Osnivanje zbirke sakralne umjetnosti u Istri

Preč. Jelenić je osnivač najveće zbirke sakralne umjetnosti u Istri. „Mi smo 1984. godine utemeljili i zbirku sakralne umjetnosti. Uz arheološki muzej u Puli mi smo postali respektabilni u regiji i u Hrvatskoj. Nastojimo brojne stvari koje imamo povijesno sačuvati jer su dokaz utjelovljenja vjere na ovom području.” Preč. Jelenić smatra da Crkva danas ima specijalni zadatak – sačuvati fenomen čovječjeg života, a da bi ostvarila taj zadatak potrebni su joj svećenici koji, kako je rekao, rade na tome da bi pomogli ljudima da se nježno spuste u vječni život.