Misionare je uvijek smatrala posebnim ljudima zbog njihove velike vjere u Boga, a danas je jedna od njih. S. Veronika Ćibarić, članica Družbe sestara milosrdnica Provincije navještenja Gospodinova Split, djeluje od 2018. u misijama na Salomonskim Otocima.

Predstavljajući Misijsku postaju sestara milosrdnica, u kojoj djeluje, istaknula je da ima iza sebe već jedan mali jubilej – prvo desetljeće djelovanja. „Prve četiri sestre stigle su na jug Pacifika 2011., a uz obilježavanje 10. godišnjice djelovanja zajednica je proslavila prve zavjete prve dvije sestre sa Salomonskih Otoka. Bilo nam je to simbolično i blagoslovljeno, znak da je to Božje djelo i da Božji Duh tamo želi našu prisutnost. Prve sestre bile su medicinske sestre i skrbile su, u duhu karizme svoga utemeljitelja sv. Vinka Paulskog, o bolesnicima a započele su i s edukacijom. Krenule su od ničega. Imale su malu kućicu, za zahvaljujući našim Hrvatima koji žive u Australiji i Hrvatskoj katoličkoj misiji, dobili smo montažne kućice. Tako danas imamo i edukacijski centar gdje provodimo programe za djevojke koje žive u obližnjim selima i nemaju mogućnost školovanja. Omogućavamo im primarnu edukaciju, tečajeve šivanja, učenje čitanja i pisanja te duhovne programe. Uključene smo i u pastoral. Idemo u okolna sela i nastojimo odgovoriti na što više od velikih potreba pastoralnog rada”.

Prvi dani na Salomonskim Otocima

S. Veronika ističe da joj dolazak u misije nije bio dolazak u nepoznato jer su je dočekale njezine sestre. Od njih je već prije doznala dosta toga o ljudima, običajima, načinu kako im pristupiti. Kada je stigla sestre iz zajednice pomogle su joj oko priprema za učenje jezika – jednostavnog engleskog jezika koji stanovništvo koristi. Prisjetila se i svojih prvih dana po dolasku u Misijsku postaju. „Zanimljivo je sve to rekonstruirati sada nakon četiri godine boravka na Salomonskim Otocima. Nisam imala neka očekivanja. Došla sam u tropsku klimu. Ovdje kod nas je vruće, a na jugu Pacifika je vlaga, tako da nam je to bilo malo neobično. Trebalo je vremena da se na sve naviknem. U svakom selu ima puno djece koja pričaju svoj jezik, plemenski jezik. Oni nas ne razumiju naš službeni engleski, tek oni starijeg uzrasta, ali bilo je zanimljivo sve u početku i trebalo je vremena da se sve posloži. Putovala sam s još jednom sestro i naš put je dugo trajao. Putovali smo prvo avionom na glavni otok Guadalcanal. Zatim smo pola sata putovali malim aviončićem na naš otok Malaitu gdje smo sletjeli na jednu livadu. Tu su nas dočekale naše sestre s kojima smo autom stigli do našega sela Bume. Vozili smo se, kako mi to nazivamo, po ‘dancing roadu’ jer smo odskakivali sa sjedala svaki put kada bi auto naišao na neku od brojnih rupa na cesti. Doputovali smo kasno, već je bio mrak, tako da smo tek ujutro na nedjeljnoj misi vidjeli puno djece, puno ljudi u crkvi, tako da to je bio doživljaj”.

Radosna i tužna strana misijskog djelovanja

Uz veliku radost misijskog djelovanja s. Veronika upozorava i na onu tužnu stranu. „Tužna strana misija je siromaštvo i neimaština ljudi. Bilo je situacija da umre majka i da iza sebe ostavi puno djece. Kada razmišljaš o tome zapitaš se bi li se to dogodilo da nije tolikog siromaštva. S druge strane lijepo je to što smo prisutni među njima. Mi nismo u gradu nego u ruralnom području gdje su siromasi oko nas. Oni znaju da imaju nekoga kome mogu doći. Puno puta im ne možemo pomoći, ali me veseli da oni mogu kucati na naša vrata po noći i po danu kad su bolesni, kada im treba dati tabletu, kada su u velikoj potrebi. Mi smo im svojevrsno utočište. Sv. Vinko nas uči da su naši samostani bolesnici i ulice, i da tamo trebamo biti prisutne. Nastojimo susresti siromahe, vidjeti koje su njihove potrebe i pomoći im”.

Život u kućicama od palmina lišća i bambusa

U osvrtu na život ljudi na Salomonskim Otocima misionarka ističe da su montažne kućice u kojima žive redovnice, prilično jednostavne za naše prilike, za tamošnje stanovništvo kao veliki hoteli ili velebne vile. „Ljudi žive u kućicama napravljenim od palmina lišća od bambusa. Dakle, kućice od lišća koje su podignute na stupovima od zemlje. Ako dođe veliki ciklon to im poruši pa ih oni opet grade i učvršćuju čavlima. Oni koji su malo bolje stojeći naprave kuću od dasaka, drvenu kućicu i onda je to malo bolje mjesto za živjeti jer ne prokišnjavaju za vrijeme velikih kiša. Salomonski Otoci su zemlja koja ima nešto više od pola milijuna ljudi, i jako je siromašna zemlja. Iako su misionarke na najnapučenijem otoku situacija je takva da nema infrastrukture. Ljudi imaju kuću, šumu i more. Glavni im je izvor prehrane ribolov ili ako ima imaju malo svoga vrta posadit će slatki krumpir ili zelje ili ono što tamo uspijeva. Ako dođu velike kiše i poplave sve to odnesu, i nastane problem prehranjivanja brojnih obitelji”.

Široko polje djelovanja

S. Veronika se za odlazak u misije pripremala u Dublinu gdje je učila engleski jezik kojem poučava djecu u misiji kako bi mogli ići na daljnje školovanje. Za vrijeme priprema upoznala je misionarku koja je na tom dijelu južnog Pacifika djelovala više od 50 godina. Od nje je puno naučila, a od pomoći joj je bilo i polaganje tečaja za rad s mladima, tečaja duhovnosti. „Sve što sam naučila tijekom priprema pomoglo mi je u misijskom radu, ali drugačije je kada se započne konkretni rad i kada se počnu stjecati iskustva. Polje djelovanja je toliko veliko da bi i 55 sestara bilo malo da sve to pokrije. Imamo jednu sestru koja radi u ambulanti kao medicinska sestra. Druga vodi tečajeve šivanja za djevojke i mlade žene. Onda su tu dvije sestre koje su u formaciji novih članova, kao magistre i učiteljice novih naših novakinja koje se javljaju. S njihovim odgajateljicama i ja djelujem u tom edukacijskom dijelu škole i radu s mladima”.

U samostan ušla s nepunih 15 godina

Za rađanje i rast zvanja s. Veronika je imala pogodno tlo kako u obitelji, tako i u župnoj zajednici. „Ušla sam kao kandidatica u Družbu sestara milosrdnica sa nepunih 15 godina. To je možda bilo rano, i moji roditelji su mi govorili da pričekam i da prvo završim srednju školu. Ali, gledajući sada na tu odluku mogu reći da sam bila 100% sigurna da tada trebam ići i da nema potrebe više čekati. Odrastala sam u Kistanjama, u župi koja je aktivna. Imali smo brojne aktivnosti, molili smo za duhovna zvanja, na župi su djelovale dvije milosrdnice s kojima sam bila u kontaktu i dosta bliska. One su promijenile moju sliku o redovnicama. Naime, rođena sam u Janjevu gdje sam bila do drugog razreda osnovne škole. U tome vremenu nisu bile redovnice na župi, tako da je moja slika o njima bila takva da one samo mole, djeluju u crkvi i nigdje ne idu. Dolaskom u Kistanje upoznala sam sestre koje su bile radosne, koje su razgovarale s nama, poticale nas na različite aktivnosti, igrale se s nama… Tako se počeo rađati moj redovnički poziv. Bog mi je kroz njihov primjer pokazao da je redovništvo nešto drugo i nešto se u meni počelo javljati”.

Bila je velika radost započeti redovnički život

S. Veronika je imala podršku roditelja u odluci da postane redovnica, a njezina se odluka potvrdila i kroz formaciju u Družbi kada je imala dovoljno vremena za preispitivanje je li to pravi put za nju. „U samostan u Split došla sam s još jednom prijateljicom. Zajedno smo ušle u samostan i do danas smo u zajednici. Bilo je puno sestara i sve je bilo neobično, što je i normalno za jedan novi početak i drugačiji svijet i život. Sestre su nas majčinski pratile molitvom, podrškom i savjetom. Prve zavjete imala sam 2011. godine s još dvije sestre u provincijalnoj kući u Splitu. Bio je to poseban događaj. Zavjeti su bili posebni zbog toga što oblačimo redovničko odijelo, haljinu i veo, i počinjemo zapravo redovnički život. Bilo je puno ushićenja i radosti, i u zajednici i u obitelji kada su me prvi put vidjeli kao sestru milosrdnicu”.

Rađanje misijskog zvanja

U osvrtu na svoj misionarski poziv s. Veronika ističe da je teško razlučiti kada se javio. „Vjerujem da je potaknut brojnim molitvama i žrtvama što svećenika iz Janjeva koji su bili misionari, što obitelji i ostalih vjernika. Poziv za misije u redovničkom pozivu svojevrsni je dvostruki poziv. On se razvijao, možda nesvjesno, u ranijim godinama na župi ali je isplivao na površinu u novicijatu. Tada sam molila Boga za pomoć da mi pomogne shvatiti što trebam činiti. Povjerila sam se učiteljici novakinja, a ona me je potaknula na molitvu. Moja je zajednica u to vrijeme otvarala Misijsku postaju na Salomonskim otocima tako da je moja želja bila ostvariva. U njezinoj sam pratnji posjetila zajednicu Misionarki ljubavi u Zagrebu, sestre Majke Terezije, i s njima smo provele jedan dan pomažući im u radu sa siromasima. Svi smo mi jedna Crkva i imala sam priliku biti u doticaju s misionarkama i njihovom djelatnošću na putu ostvarenja svoga misionarskog poziva”.

Molitva s. Veronike da postane misionarka ubrzo je ostvarena. „Na moje veliko iznenađenje molitva da odem u misije ostvarena je dvije godine nakon mojih svečanih, odnosno doživotnih zavjeta. Bila je potreba za novim sestrama u misijama kako bi se razvila naša djelatnost na Salomonskim Otocima. Iako sam smatrala da sam još premlada za odlazak u misije, Gospodin je mislio drugačije. Njegov tajming je bio tada i nisam mogla reći ne. Bilo je to jače od mene pa sam odgovorila na poziv i pošla 2018. na Salomonske Otoke.

„Misionarski poziv je misterij!”

Nakon četiri godine djelovanja u misijama s. Veronika ističe da je misionarski poziv misterij. „Danas svoj poziv za misije doživljavam na jedan drugačiji način – kao veliki dar i Božju milost. Volim gledati na misionare kao na produžene Božje ruke, kao instrumente u njegovim rukama. Bog čini preko nas onoliko koliko mu mi dopustimo. Ma on zapravo sve čini, mi samo slijedimo njegovu volju. A, da bi imali pomoć u radu potrebna nam je molitva vjernika. Ona nas povezuje u jednu duhovnu Božju vojsku u zajedničkom radu za spasenje duša. Iako ne možemo svi biti misionari svi mi imamo poziv koji nam je dan od Boga, nekome to da bude majka, otac u obitelji ili mladi koji se danas traže. Mislim da je bitno za sve nas da u svakom danu živimo Božju prisutnost i da budemo jedni drugima misionari tu gdje jesmo. Što to znači? Trebamo biti prenositelji Radosne vijesti, prenositelji Boga jedni drugima u jednostavnim malim svakodnevnim stvarima, a to možemo jedino ako je Bog u nama. Pustimo Bogu da kroz nas djeluje, da živi u nama”.