Član Franjevačke provincije Bosna Srebrena, prefekt i odgojitelj sjemeništaraca u Visokom, te profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji fra Josip Ikić za Svjetlo riječi donosi promišljanje o Duhu Svetom. U nastavku možete pročitati u cijelosti njegovo promišljanje.

Nakon što smo zamolili Duha da donese svoje svjetlo u naše pameti, sada molimo da zadahne našu dušu (osjećaje i volju) svojom ljubavlju. Poslije ćemo ga moliti za tjelesnu okrepu i zdravlje. Duh, dakle, prožima cijelo naše biće, biblijski rečeno: duh (razum), dušu (volju) i tijelo, ili pučki rečeno: dušu (razum i volju) i tijelo.

U Bibliji postoje dvije važne tvrdnje o Bogu: „Bog je Svjetlo!” (1 Iv 1,5) i „Bog je Ljubav!” (1 Iv 4,8-16). Ova dva različita promatranja Boga prisutna su, barem intuitivno, i u neobjavljenim religijama. Tako su u klasičnom grčkom razdoblju prisutna dva vida religioznosti: „apolonijski” (svjetlo, red, razum) i „dionizijski” (ljubav, zanos, strast). Duh Sveti je istovremeno i svjetlo i ljubav. Ali biblijski pisci i teolozi redovito stavljaju naglasak na jednu osobinu, dok drugu zanemaruju. Tako Ivan ističe „Duha Istine”, a Pavao „Duha Ljubavi”. Nadalje, istočna teologija stavlja naglasak na Duha kao „svjetlo” (pod utjecajem sv. Bazilija), a zapadna teologija na Duha kao „ljubav” (pod utjecajem sv. Augustina). Međutim, u liturgiji i duhovnosti i Istoka i Zapada prisutne su teme i svjetla i ljubavi, što potvrđuje i himan Veni creator.

Duh Sveti je istovremeno i svjetlo i ljubav.

Duh je istina ljubavi i ljubav istine. Ipak, srednjovjekovna teologija na Zapadu razvija se u dvije struje: tomistička (dominikanska), koja daje prednost traženju istine i daru razuma, blaženom gledanju Boga (mistika svjetla) i franjevačka (augustinska), koja daje prednost ljubavi i daru mudrosti, blaženom uživanju u Bogu (mistika ognja, ludost križa). U skladu s tim, Dante naziva sv. Franju serafinom žara, a sv. Dominika kerubinom sjaja. Pogrešno je ova dva vida suprotstavljati ili dokazivati koji ima prednost, što se u prošlosti često radilo. Oba su aspekta važna (razum i volja), kao što su nam važna oba oka u glavi da bolje vidimo stvarnost oko sebe. Kako Duh ljubavlju nadahnjuje našu dušu, volju, srce? Pavao kaže da je „ljubav Božja razlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan” (usp. Rim 5,5). Duh je izliven na Crkvu na dan Pedesetnice, da učini djelotvornim Novi savez koji je Krist ostvario na Veliki petak. I Izraelci su upravo 50. dan nakon Pashe sklopili savez s Bogom na brdu Sinaju. Taj je Savez, odnosno Zakon upisan na ploče od kamena (usp. Izl 31,18). Bog je preko mnogih proroka (usp. Jr 31,33, Ez 36,27) najavio da će dati novi Zakon upisan na ploče od mesa, u srca (usp. 2 Kor 3,3). Pasha i sinajski Savez dovršavaju se u Kristovoj Pashi na Golgoti i Pedesetnici. Duh, dakle, čini živim i djelotvornim „novi i vječni savez”, savez ljubavi, koji je sklopljen po Krvi Kristovoj, a ponuđen je svim narodima. Stari zakon, vanjski i pisani, djelovao je po prisili, a Novi zakon, nutarnji i duhovni, djeluje po ljubavi. Dok su se židovi odnosili prema Bogu kao sluge prema gospodaru, sada se kršćani odnose prema Bogu kao djeca prema Ocu, Tati (usp. Rim 8,15).

Kao što nam Duh, koji je svjetlo, pomaže da iz neznanja prijeđemo k istini, tako nam isti Duh, koji je ljubav, pomaže da od sebeljublja (sebičnosti) prijeđemo k ljubavi.

Princip djelovanja kršćana jest sinovska ljubav jer „svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji” (usp. Rim 8,14). Kao što nam Duh, koji je svjetlo, pomaže da iz neznanja prijeđemo k istini, tako nam isti Duh, koji je ljubav, pomaže da od sebeljublja (sebičnosti) prijeđemo k ljubavi. Čovjekov grijeh počinje onda kad se od Stvoritelja okrene stvorenjima, ali još više kad se od Boga okrene samome sebi. Izvor grijeha je u čovjekovoj volji, okrenutoj prema samom sebi, umjesto prema Bogu. Ovu Augustinovu misao potvrđuje i sv. Franjo A. kad kaže: „Sa stabla spoznaje dobra i zla jede onaj koji prisvaja svoju volju.” Samo uz pomoć Duha Ljubavi možemo se iskorijeniti od nas samih (od sebičnosti), od „života za sebe” i ukorijeniti se u Bogu, u život „za Gospodina”. Zato, molimo Gospodina da po molitvi i žrtvi postanemo nesebični.

Dođi, Duše Sveti! Ispuni naša srca ognjem svoje ljubavi. Mekšaj naše ćudi kamene. Zagrij naša srca ledena. Oslobodi nas od sebičnosti i samovolje! Pomozi nam da ne živimo više sebi samima nego Gospodinu. Pomozi nam da se odričemo svoje volje, a vršimo volju Očevu. Amen.