Kako pristupati osobama za koje psihijatar kaže da su dvostruka ličnost?

S bolesnicima se uvijek treba odnositi, u prvom redu, s poštovanjem. Velika je milost ukoliko se uspije odvojiti bolest od te osobe. Očito je da bolest ne definira osobu u onome što ona jeste i ako uspijemo odvojiti od te osobe njenu bolest ili psihički poremećaj, bit će i nama lakše. Apostol Pavao nudi nam lijek: “Podnosite jedni druge u ljubavi!” Nekad je za to potrebna izrazito velika, gotovo herojska ljubav, da možemo ljubiti one koji su nam “teški”. Znak odrasle vjere je upravo to da možemo ljubiti nekoga tko nas ne ljubi, kada nam možda postaje teret. Svatko tko u svojoj obitelji ili u svom okružju ima osobu s psihičkim poremećajem zasigurno zna da nije lako s takvim osobama, jer te osobe imaju drugu percepciju stvarnosti.

Njima treba pristupati s posebnim poštovanjem i pomoći im što više možemo, pokušavajući sebi razlučivati što je njihovo bolesno stanje, a tko je osoba koju smo poznavali i prije nego što smo otkrili da je ta osoba bolesna.

Pokušajmo jedni druge podnositi u dimenziji križa, podnositi u ljubavi, svjesni da ljubav nije nešto što se nadima i hvali se nego uvijek potiče ljubiti.

Što ako punica ne podnosi zeta?

Svaka ljubav podrazumijeva ili stvarno umiranje iz ljubavi za nekoga kao kad prijatelj položi svoj život za prijatelja ili, pak, umrijeti svojim unutarnjim osjećajima, svojim sebičnostima, strastima i pak krivoj percepciji koju imamo prema osobi ili koju navodno volimo. Roditeljska ljubav podrazumijeva u jednom trenutku “umiranje”, posebno svojim slikama kakvo bi dijete trebalo biti. Kada roditelj istinski voli svoje dijete, onda će dopustiti da se njegovo dijete, sin ili kćer, ostvari prema Božjoj volji. Roditeljska ljubav, dakle, umire sebi i pušta one koje vole, jer dijete ne pripada roditeljima, nego Bogu. Bračna pak ljubav podrazumijeva prihvaćanje i sjedinjenje, i ne pušta druge u brak.

Stupajući u sakramentalnu ženidbu, muž i žena pripadaju jedno drugom i počinju živjeti kao jedno tijelo. Zato se roditelji nikako ne bi smjeli miješati u brakove svoje djece.

Mogu ih savjetovati ili im pomagati, ali im nipošto ne bi smjeli odmagati. Treba moliti milost da svatko bude spreman preuzeti svoju novu ulogu. Čovjek je u potpunosti sretan tek kada svojim životom odgovori na volju Božju i ono što je za njegov život najbolje – bilo da se radi o odabiru sina ili kćeri i da živi sakramentalnim životom u beženstvu ili u braku ili se pak odluči za duhovni poziv. Bog poziva na različita životna stanja i to su oblici u kojima se osoba i posvećuje i usrećuje. Ako uistinu ljubi svoje dijete, roditelj će u jednom trenutku morati umrijeti sebi i svojim slikama, da bi njegovo dijete bilo sretno i da se može ostvariti ako se odluči oženiti ili udati, da bude posvećena osoba u braku i da sa svojim mužem ili ženom čini jedno tijelo.

Zašto Bog dopušta smrt djeteta?

Otajstvo ljudske smrti ne možemo protumačiti bez križa. Pastoralno iskustvo mi govori da su mnogi kroz patnju došli u redovitosti svoga života. Nisu čuli da Gospodin kojiput poziva i na dramatičan način, kao što je muka, bolest ili smrt. Je li bolest neko prokletstvo ili nešto drugo, teško je reći, ako je netko otkaz, obitelj se uznemirila…, ali može dobiti nešto puno više – poziv i podsjetnik za vječni život.

Mnogi su kroz patnju došli do Boga, a mnoge obitelji su se nakon tragedije vratile Bogu.

Mnogi se povežu u ljubavi nakon tragičnih događaja, iako mnogi ostaju tragedijom trajno obilježeni. I moj brat je s 19,5 godina poginuo u prometnoj nesreći. Ne znam zašto se to dogodilo, ali mislim i vjerujem da ga je time možda Bog poštedio vječne propasti. Bez vjere u Isusovo uskrsnuće i bez snage koju crpim u Isusovoj muci da mogu svoju muku suobličiti s time, mislim da ne bih dalje mogao biti niti svećenik niti vjernik.