Rođen je 12. lipnja 1942. u mjestu Gmići kod Prozora (BIH). Zaređen je za svećenika 29. lipnja 1969. godine u Firenci. U misije je otišao u 8. rujna 1972. godine. “Četrnaesto sam dijete u obitelji. Majka mi je preminula kada mi je bilo šest mjeseci. Otac se pobrinuo da me da u drugo selo kao bi me nahranili. Otac mi je preminuo kada sam bio treći razred osnovne škole. Bili smo mnogobrojna vjernička obitelj i često sam znao reći kada bih imao vjeru svojih braće i sestara čini mi se da bih u cipelama u raj otišao. Živjeli smo od naših domaćih proizvoda, od rada na našem polju i stoke koju smo imali. Božji poziv za svećenički, redovnički život osjetio sam u osnovnoj školi. Otišao sam u franjevačko sjemenište u Zadru, a potom u novicijat na Košljun te nakon toga u Pazin. Studirao sam u Italiji u Firenci gdje sam i zaređen za svećenika. Onamo smo se družili s misionarima iz Konga, a među njima je bilo i studenata iz Konga s kojima smo se družili. To me je nekako pobudilo da se zainteresiram za Afriku. I onda sam kao đakon zamolio provincijala da mi dozvoli ići u Afriku”.

Počeci u misijama

Govoreći o misijama istaknuo je da to nije nikakva avantura. “Nije to nikakva avantura nego odlazak u misije. Prvo sam se trebao pripremati za odlazak u misije, a to sam činio u našem samostanu u Splitu. Dvije godine sam trebao raditi u našoj provinciji, a onda sam otišao u Pariz učiti francuski jezik, a paralelno s tim radio sam u garaži kako bih naučio i mehaniku. Mehanika mi je pomogla više nego filozofija. Godine 1972. pošao sam u misije u Kongo. Župa u koju sam došao bila je posvećena sv. Ivanu Krstitelju. To je bila velika misija koja je imala tridesetak kapelanija. Već onda smo stvorili šest župa . U registru za krštenje bilo je oko sto tisuća krštenika. Prvi krštenik je bio živ zvao se Ivan Zagape. To je bila mlada Crkva koja je počela cvasti i donositi plodove. Prvi prioritet mi je bio naučiti jezik. To je bilo pleme Baši i trebalo je naučiti jezik maši koji je težak jezik jer nema gramatike. Onda sam godinu dana učio jezik u školi kod bijelih otaca koji su imali školu za misionare. Učio sam ga  s narodom i djecom. Nisam bio sam. Nas iz Hrvatske bilo je petorica misionara. Onda nakon naučenog jezika prioritet je bio u pastoralu odgoja vjeroučitelja, katehista jer svećenik sa svim tim kapelanijama ne može ništa bez vjeroučitelja. Imali smo svaki mjesec formaciju vjeroučitelja, a onda bi oni prenosili program za one kojima je to bilo potrebno. Bolesnici su nam također bili prioritet i to je zapravo bila jedna novost u toj emisiji da smo organizirali stalni posjet bolesnika. Nastojali smo ih skupiti u bazične zajednice i u tim bazičnim zajednicama obavili bi pripremu, ispovijed, pričest, misu i bolesničko pomazanje za te bolesnike.

Prvih desetak godina bila je formacija vjeroučitelja, poznavanje misije, pastoral bolesnika, a nakon toga orijentirao sam se za formaciju svećeničkih i redovničkih zvanja. Prvi naš kandidat došao je k nama 1982. godine i on je sada župnik u jednoj župi. Do tada nije bilo nikakvih centara. Mi smo njega primili u misiju kao postulanta i nakon toga kao nismo imali ni novicijata ni škole onda smo ga poslali u Obalu Bjelokosti u novicijat. Moram priznati da je moj najradosniji dan bio kada je on postao svećenik.

Gdje god dođu misionari tu je i duhovni i materijalni napredak. Ako želite danas evangelizirati mladež neophodno je graditi škole. Bez škola nemoguće je evangelizirati mlade. Do sada su izgrađene četiri srednje škole po dvanaest razreda, a zadnja koju smo izgradili ima dvadeset pet razreda. Kada dođete u jednu misiju isto je kao da dođete na prostor na kojem nema ništa. Prvo treba čekati da se sagradi kuća. Možda postoji samo mala kapela koja poslije postane župna crkva. Poslije je potrebno sve to organizirati i izgraditi”.

Mogućnost kumstva

U misijama postoji i mogućnost kumstva. “To je sada dosta dobro organizirano. Naglasio bih kako sam 2005. otišao u jednu drugu biskupiju Sjeverni Kivu gdje ima puno nereda i siročadi jer im traje ratno stanje. Trebalo se pobrinuti za školovanje siročadi i onda smo počeli tražiti kumove i to danas ide dosta dobro. Mislim da imamo 1893 kumčadi, a neki kumovi imaju po dvoje ili troje djeca. Ta kumstva idu preko naših posrednika bilo samostana ili župa jer mi ne kontaktiramo direktno s kumovima. Pojedine župe i samostani komuniciraju s njima i oni mi dadnu broj kumova, a mi pošaljemo imena djece, a oni nam pošalju pomoć. Mi pošaljemo na kraju ocjenu i zahvalno pismo kumčadi, o oni ih prenesu kumovima. To je jedan vid pastorala i meni se čini da je vrlo pohvalan, dobar i Bogu mio jer se na taj način pomaže siromašnoj djeci da dođu do svoga kruha i da završe školu”.

Crkva u Africi življa od Crkve u Europi

Fra Ilija Barišić govorio je i o Crkvi u Africi. “Življa je jer je mlađa. Mladost je življa nego li stariji svijet i to je tako normalno. To je mlada Crkva koja stvarno cvate. Crkva u Europi je pomalo oronula, ostarila i to je normalno. U Africi je drugačija liturgija nego u Europi. Kod njih je liturgija slavlje i na toj gozbi se pjeva, pleše, slavi, pričešćuje i sasvim je drugačije. I to je postkoncilski duh koji je dozvolio neke takve liturgije, ali to je u njihovoj naravi. U njihovoj krivi je taj ritam. Sveta misa traje oko dva i pol sata. Mjesni biskup dolazi redovito u pastoralni pohod”.

Neizbježni su i problemi s kojima se ponekad susreće. “Najveći problemi su neredi i nesigurnosti na putu. Ta nesigurnost je najvećih problem ovih zadnjih godina. Ona je i plod ratnoga stanja u jednom dijelu biskupije. S državnim vlastima nemam nikakvih problema”.

Među svojima

“Dolje se osjećam kao doma, a ovdje kao turist, kao na odmoru. Vraćam se srcem i dušom u svoju misiju, sretan što se vraćam svojima, na svoj posao i u svoju sredinu sa svojom braćom. Sve te aktivnosti toliko čovjeka privlače i zaokupiraju da nema razloga i vremena misliti na druge stvari. Zaista se vraćam vrlo rado i srcem i dušom u svoju misiju. Mi smo svi po krštenju misionari. Gospod nas je poslao tamo gdje živimo bilo u školi, na radnom mjestu, u kuhinji ili na putu gdje god se nalazimo mi smo svjedoci onoga što jesmo, a jesmo vjernici, Kristovi udovi, udovi Crkve Kristove. Budimo svjesni svoje odgovornosti i dostojanstva jer to je najveće dostojanstvo koje čovjek može imati da bude dijete Božje i da bude član Katoličke Crkve, ud Krista koji je Otkupitelj. A mladima kažem isto tako. To je najveća čast i dostojanstvo ljudske osobe biti dijete Božje. Biti vjernik i biti kršćanin znači biti radostan. Najveća radost je biti svećenik, redovnik i misonar jer svećenik je dar Božji Crkvi, a Krist po svojoj Crkvi svakom svećeniku, redovniku i redovnici daje posebnu misiju. I onda odgovoriti na tu misiju snagom Duha Svetoga posebna je radost, izvor radosti i razlog da budemo sretni. Nećemo biti sretni nakon smrti, ako sada nismo svjesni da smo djeca Božja i da smo sjedinjeni s Bogom i to je već sada naša sreća”.