Misijski duh Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi može se iščitati iz duhovne ostavštine utemeljiteljice službenice Božje Majke Franziske Lechner koja je još od djetinjstva osjetila misijski zov, piše Katolički tjednik Nedjelja.ba.

U okružnicama koje je slala jasno se vidi njezin misijski idealizam s čežnjom i vrućom željom približiti Božju ljubav svim ljudima, a posebno najsiromašnijima i onima koji ne poznaju ljubav Isusa Krista.

Boga žedna zemlja

U arhivu Družbe u Beču postoji dopis iz 1905. u kome je austrijski Konzulat sa sjedištem u Skadru tražio ove redovnice da preuzmu odgojno-obrazovni apostolat. Iz nepoznatih razloga to se tada nije ostvarilo, ali jest nakon stotinjak godina.

Raspadom komunističkog režima, 1990-ih, otvorile su se mnoge nove mogućnosti za misijsko djelovanje, posebno redovnicama.

Dolaskom demokracije, 1992., Albanija je započela novu stranicu svoje povijesti u kojoj su i sestre Kćeri Božje ljubavi napravile veliki iskorak i započele u njoj svoje djelovanje. Iščitavajući znakove vremena i slušajući poticaje Duha, provincijalna uprava u kolovozu 1992. poslala je prve osposobljene četiri sestre misionarke u nepoznatu i zagonetnu zemlju koja je od 1944. do 1985. bila pod diktaturom Envera Hoxhe: s. Jeronimu Juroš, s. Svjetlanu Rezo, s. Nikolinu Gegić i s. Francisku Kolu. One su zaorale prvu brazdu i posijale sjeme Božje ljubavi u tu duhovno suhu i Boga žednu zemlju.

Plamen vjere i slobode

Bila je to duhovna avantura Kćeri Božje ljubavi i albanskog naroda započeta u Lacu, prožeta osjećajem duboka misijskog žara i nepokolebljiva pouzdanja u Božju providnost.

Albanija je zemlja natopljena krvlju mučenika. Osim 38 proglašenih blaženih mučenika ima ih puno više za koje se ne zna, a koji su vjerno svjedočili albansku Crkvu koja je dugo vremena bila potpuno izolirana i gdje su vjera i vjernici bili izloženi najtežim progonima. No, po njihovim patnjama i zagovoru ponovno je upaljen plamen vjere i slobode.

Desetljećima hermetički zatvorena zemlja, najednom je otvorila svoje granice, a progonjena Crkva zajedno sa svojim vjernicima izišla je iz katakombi, doduše s mnogim ranama i ožiljcima iz prošlog vremena, koje misionari i danas liječe.

Nakon 30 godina

Na svim područjima trebalo je početi ispočetka. Većina naroda bila je nekrštena i crkveno nevjenčana, takoreći svi koji su rođeni poslije 1945. Poteškoće su bile s onima srednje dobi, posebno muškarcima koji su odgojeni u vrijeme komunizma i, otrovani tim idejama, postali pomalo mlaki i ravnodušni. Sestre, ne samo da su ih poučavale vjeronauku, nego su s njima radile u raznim tečajevima jezika, računala, kuharskim i šivaćim umijećima kao i drugim aktivnostima. Preko redovnica rađala se povezanost s Crkvom.

Sestre, ne samo da su ih poučavale vjeronauku, nego su s njima radile u raznim tečajevima jezika, računala, kuharskim i šivaćim umijećima kao i drugim aktivnostima.

Nakon 30 godina djelovanja postavlja se pitanje: što su sestre Kćeri Božje ljubavi ponudile albanskom narodu? Ono što im nisu ponudili ulagači iz cijelog svijeta koji su se natjecali da budu prvi, jeftiniji, privlačniji i povoljniji. Nudilo se sve: roba, pamet, tehnika, novac… Ali nisu narodu ponudili ono bitno, nisu donijeli svjetlo evanđelja u albansku kulturu i bezboštvom opustošeno društvo, nisu donijeli slobodu i Boga. Sestre su donijele Radosnu vijest spasenja, nadu u Božje kraljevstvo ljubavi, dobrotu i pravednost.

Čovječniji svijet

Dolaskom sestara polako se počela buditi nada, nada u bolje sutra i u čovječniji svijet. Bio je to spas za albanski narod, toliko žedan Božje prisutnosti i blizine. Dijeleći neimaštinu i težinu svakodnevnog života s narodom, sestre su svjedočile živu vjeru utemeljenu na Radosnoj vijesti koju žele donijeti svakom čovjeku.

Iz dana u dan jačala je vjera naroda koji se otvarao Bogu. Plodovi sestarskog rada ubrzo su bili vidljivi na svim područjima, ali i u prvim duhovnim zvanjima iz Albanije.

Kad se osvrnemo unatrag 30 godina, znamo da život i djelovanje sestara u Albaniji nisu bili nimalo lagani, osobito prvih godina kad nitko nije bio siguran ni u vlastitoj kući, a pogotovo ne na putovanju. To je uvijek put misionara i svih onih koji žele Krista slijediti. Sestre su često putovale kako bi izvršile svoje pastoralne obveze.

U tom procesu rasta i razvoja, prije svega duhovnog i materijalnog, sestre Kćeri Božje ljubavi ostavile su neizbrisiv trag.

Albanija je relativno mala zemlja, bogata prirodnim ljepotama: more, jezera i planine, kulturna baština i bogata povijest. Kad je doživjela slobodu, brzo se razvila u modernu zemlju, slobodna i živa vjerskog života, u kojoj, istina, ima još i danas velikih razlika između siromašnih i bogatih, onih koji su imali priliku primiti svjetlo Božje riječi i onih koji to još čekaju. U tom procesu rasta i razvoja, prije svega duhovnog i materijalnog, sestre Kćeri Božje ljubavi ostavile su neizbrisiv trag.

Svjetlo evanđelja

Dok se obilježava prošlost, ona uči kako živjeti sadašnjost, kako izgrađivati bolju sadašnjost i još bolju budućnost. Stablo Družbe koje je zasađeno u ponosnu albansku zemlju izraslo je danas u pet zajednica u kojima djeluje 20-ak sestara u misijskom žaru, vodeći dva djevojačka internata i dva dječja vrtića uz sav drugi pastoralni rad na župama, u Gospinu svetištu i u skadarskoj katedrali. Sve to ostalo je trajno zapisano u monografiji Srebrni jubilej, 25. obljetnica rada sestara Kćeri Božje ljubavi u Albaniji 1992. – 2017. Ona je svojevrstan hvalospjev Božjoj ljubavi i providnosti pokazujući kako Bog čini velika djela po malim i jednostavnim ljudima.

Plodno djelovanje sestara kroz 30 godina obilježeno je molitvom i zanimanjem cijele Družbe.

Svim srcem ove redovnice zahvaljuju Bogu što je po njihovim susestrama albanskom narodu donio svjetlo evanđelja.