Kroz tri prispodobe Isus poziva Crkvu da nikada nikoga ne otpisuje, nego da uvijek bude spremna ostaviti sve kako bi tražila izgubljene, piše vlč. Tomislav Šagud u svome promišljanju nad nedjeljnim evanđeljem 24. nedjelje kroz godinu koje je objavljeno na njegovoj mrežnoj stranici.

Čudne prispodobe

Ne znam je li tko od vas ikada izgubio ovcu, ali nekako sumnjam da, kada se to dogodi, nakon što je pronađe, vlasnik zove „prijatelje i susjede” na gozbu (Lk 15,6). Vjerojatnije je da, živčan i umoran od svega, želi što prije leći u krevet i zaboraviti cijelu priču, a ne slaviti dugo u noć. Zato su ove prispodobe pomalo čudne. Isus pita: „Tko to od vas” ne čini tako? Odgovor je – nitko. Takve stvari nitko ne radi. Upravo je to poanta Isusovih prispodoba: mi ljudi tako ne radimo, ali Bog da!

Bogu je svatko važan

A što to Bog radi? Raduje se svakom čovjeku, svatko mu je važan i svakoga želi pod svaku cijenu dovesti u svoje Kraljevstvo, koliko god ga to koštalo. Mislim da ponekad Boga uzimamo zdravo za gotovo: on je tu, moj najbolji prijatelj, on me voli, umro je za mene. Možda zaboravljamo na činjenicu da je svatko od nas samo jedan mali čovjek između nebrojenih milijarda ljudi koji su živjeli kroz povijest, dok je Bog onaj koji je sve stvorio i daje da sve postoji.

No Bog nije čovjek: on u sebi ima nešto što nitko od nas ne može pojmiti, nešto zbog čega svakoga čovjeka toliko ljubi da je spreman cijeloga sebe žrtvovati i poništiti kako bi ga doveo u svoju kuću, na vječnu gozbu.

Ako bismo radili usporedbu u poretku stvari, mogli bismo reći da smo mi naspram Boga bjedniji nego što su za nas dvije mrvice kruha u džepu. No Bog nije čovjek: on u sebi ima nešto što nitko od nas ne može pojmiti, nešto zbog čega svakoga čovjeka toliko ljubi da je spreman cijeloga sebe žrtvovati i poništiti kako bi ga doveo u svoju kuću, na vječnu gozbu. To je uistinu beskrajna ljubav. Milijarde anđela nisu mu dovoljne: njegovo srce tuguje za onim tko nije na njegovoj gozbi – za palim Adamom. Zato se spušta na zemlju i „stavlja na ramena” (usp. Lk 15,5) križ na kojem nosi sve ljude ovoga svijeta prema nebeskoj domovini, gdje će se s njima radovati kroz cijelu vječnost.

Poziv Crkvi

Današnje je evanđelje dosta dugo, stoga nećemo ulaziti u detalje prispodobe o razmetnom sinu, koju smo već obrađivali u 4. korizmenoj nedjelji. Općenito, sve tri prispodobe treba promatrati kao Isusov poziv onima koji se u vjeri smatraju samodostatnima. One su odgovor na mrmljanje farizeja i pismoznanaca, koji su se brinuli samo za sebe. Njima je u životu bilo dovoljno da se oni sami drže Božjih zapovijedi i da Bog bude na njihovoj strani, a nije ih zanimalo hoće li se netko drugi spasiti ili propasti. No Isus u prispodobama daje drukčiji primjer.

Ali zapravo ne postoji osoba na ovome svijetu koju Krist ne zanima, jednostavno zato što smo svi stvoreni da bismo živjeli u zajedništvu s njime.

U prispodobi o ženi koja traži izgubljenu dragocjenost, trebali bismo prepoznati lik Crkve koja traga za svojim izgubljenim članovima. Puno se piše i govori o katolicima koji su se udaljili od Crkve, ali mislim da mi u svojim srcima prelako odustajemo od potrage za njima. Otpisujemo one koji nedjeljom nisu pored nas u klupama služeći se vrlo površnim izgovorima da to njih ne zanima, da žive u svome svijetu, a nekima su i tzv. „crveni kvartovi” još uvijek jedan od omiljenih izgovora. Ali zapravo ne postoji osoba na ovome svijetu koju Krist ne zanima, jednostavno zato što smo svi stvoreni da bismo živjeli u zajedništvu s njime. Zašto se netko udaljio od Boga, to nije ni važno; naša je dužnost, kao što piše u Evanđelju, ostaviti po strani one pravedne i krenuti tragati za izgubljenima.

Možemo si postaviti pitanje koliko ima smisla i koliko imamo pravo organizirati tolika događanja, aktivnosti i slavlja u Crkvi na koja dolaze uvijek isti kada se skoro 90 posto župljana na njima nikada ne pojavi. Žena iz prispodobe ostavila je 9 drahma da nađe jednu izgubljenu, a mi pazimo i mazimo ovu jednu, dok se na onih devet izgubljenih trudimo što manje misliti, ne znajući ni gdje bismo ih tražili.

Što činiti?

Kako doći do tih „izgubljenih”? Odgovor piše u Evanđelju (usp. Lk 15,8): najprije treba upaliti svjetiljku, odnosno postaviti Božju riječ kao vodilju u životu. Evanđelje nam omogućuje da bolje vidimo stvari oko sebe. Potom je potrebno počistiti kuću. Kuća je neuredna kada stvari nisu na svome mjestu: čarape na kauču, posuđe svuda po stolu, a smeće naslagano u ormaru.

Velika je vrlina znati baciti smeće. To ponekad u pastoralu znači imati hrabrosti ukloniti neplodne aktivnosti, neplodne strukture i neplodne upravitelje kako bi se ono izgubljeno moglo lakše naći.

Puno toga u Crkvi nije na svome mjestu, a ono sporedno često zauzme glavna mjesta. Sve stvari treba staviti u zdrave okvire, a smeće bez sažaljenja izbaciti van, a ne gomilati ga i skupljati iz tko zna kojeg razloga. Velika je vrlina znati baciti smeće. To ponekad u pastoralu znači imati hrabrosti ukloniti neplodne aktivnosti, neplodne strukture i neplodne upravitelje kako bi se ono izgubljeno moglo lakše naći. No ako pritom ne držimo upaljeno svjetlo evanđelja, moglo bi nam se dogoditi da u mraku sa smećem bacimo i izgubljeno blago. Zato razmatranje Božje riječi ostaje prvi i nužni korak za bilo kakvu reformu Crkve.

Zaključak

U našem duhovnom rastu nastaje velik problem kada sebe vidimo na mjestu onog starijeg sina ili vjerne ovce koja nije odlutala te svoje molitve upućujemo iz te pozicije: „Bože, daj mi snage da ljubim one koji su odlutali!” No prava je istina to da je svatko od nas odlutala ovca, izgubljena drahma i razmetni sin.

Kaže da je toga dana naučio jednu važnu lekciju: ponekad trebamo dopustiti Bogu da on pronađe nas i ne boriti se toliko grčevito da mi dođemo do njega.

Pričao mi je jedan slijepi svećenik kako se nekom prilikom hodajući gradom jako zamislio i ubrzo shvatio da više ne zna gdje se nalazi. Polako ga je počela hvatati panika, sve dok u jednom trenutku nije čuo nježan Božji glas kako mu govori da sjedne točno tu gdje se nalazi. U prvom autu koji je naišao bili su njegovi poznanici, koji su ga odvezli kući. Kaže da je toga dana naučio jednu važnu lekciju: ponekad trebamo dopustiti Bogu da on pronađe nas i ne boriti se toliko grčevito da mi dođemo do njega.

Krist je prvi krenuo tražiti nas, uzeo nas je na svoja ramena i doveo u Očevu kuću na gozbu. Dopustimo mu da nas hrani i vodi u pravi život.