“Idi i čini tako” (Luka 10,37). Tako završava perikopa prispodobom o dobrom Samaritancu. U srcu poruke priča o Otkupljenju. U središtu priče o iskupljenju je obraćenje, metanoja, doslovno “nadilaženje (meta) nečijeg mentaliteta, nečijeg uma”. U središtu tog obraćenja je molitva. Majka Terezija iz Kalcutte podsjeća nas na četiri “koraka” molitve: 1) šutnja, 2) dobre misli, pune ljubavi 3) dobra djela, 4) unutarnji mir. Ne zaboravimo se osamiti u tišini, ostati u svojim sobama. No, neka to ne bude samo izvanjska tišina, nego tišina u našoj nutrini. Uostalom, ako se ne možemo povezati sami sa sobom, ne možemo se povezati ni s drugima, piše vlč. Francesco Giordano.

Ako želimo činiti dobra djela koja se odnose na druge, prvo moramo biti ispunjeni Božjim nadahnućima jer Bog je dobrota, a ta je dobrota raspršena Njegovom voljom, posvjedočenom u Njegovom stvaranju i otkupljenju. Međutim, Bog želi surađivati sa stvorenjima koja su ga sposobna razumjeti i voljeti kako bi doveli do ovog Otkupljenja. Kako nas podsjeća sveti Augustin, Bog koji nas je stvorio bez našeg pristanka i ne spašava nas bez našeg pristanka. Dakle, naš pristanak, naše sudjelovanje u volji Božjoj, presudno je za naše Otkupljenje. I mi trebamo “ići i činiti tako”, oponašajući Boga u nadahnućima koja nam je dao u molitvi.

Prispodoba o dobrom Samaritancu u osnovi je podsjetnik na to što ovo Otkupljenje znači. Nakon što je naš Gospodin nasamo podsjetio svoje učenike na sljedeće: “Blago očima koje vide što vi vidite. Jer kažem vam da su mnogi proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi vidite, ali nisu vidjeli, i čuti što vi čujete, ali nisu čuli.” (Lk 10,23-24). Zakonoznanac Isusa pita što treba učiniti da baštini život vječni. Zvuči poput bogatog mladića u Mateju 19. Riječ je o temeljima moralnog života, tj. temeljima nečijeg moralnog djelovanja. Kad se pak taj zakonoznanac nađe iznenađen Gospodinovim učenjem o ljubavi prema Bogu cijelim sobom i bićem i bližnjemu kao samome sebi, želi se dodatno opravdati pitanjem tko je njegov bližnji. Ovdje naš Gospodin počinje prispodobom o dobrom Samaritancu.

Parabola počinje s čovjekom koji ide iz Jeruzalema u Jerihon i biva napadnut od strane razbojnika. “Svukli su mu odjeću, pretukli ga i otišli, ostavivši ga polumrtvog” (Luka 10,30). Metaforički, ovo je čovječanstvo lišeno svoje slave zbog istočnog grijeha. Čovjek u prispodobi, poput Adama, svojevoljno je sagriješio jer se okrenuo od Boga, predstavljenog Jeruzalemom, Davidovim gradom, Božjim gradom i Njegovim Hramom, dok putuje u Jerihon – grad Grijeha. Ostavljen uz rub ceste, nesposoban za kretanje, ali ne i potpuno mrtav, čovjek ipak ima nade. Dok bi Martin Luther rekao da je čovjekova priroda potpuno mrtva i uništena, Sveto pismo ovdje uči da čovjek nije potpuno mrtav, već poluživ, semivivo. Njegova je narav dobra i može se iskupiti, čak i ako je ozbiljno hendikepiran na rubu ceste. Važna su i tri lika koja se pojavljuju. Također svi idu u Jerihon. Svećenik predstavlja duhovnost općenito. Budući da je samo čovjek, ne može pomoći čovjeku na rubu ceste. Levit predstavlja filozofiju. Opet, budući da je to samo objašnjenje stvarnosti iz perspektive same prirode, ne može pomoći čovjeku sa strane ceste. Ovdje mislimo na znanosti poput društvenih znanosti psihologije i sociologije. Oni mogu imati pozitivan stav o nekim pojavama, ali često nemaju duboka rješenja kakva može imati dobra ispovijed s milošću sakramenta. Svakako, oni imaju svoje mjesto, ali čuvajmo se da ne zamijene Boga. U Paraboli samo onaj tko dolazi izvana može istinski pomoći. U tom smislu, on je predstavljen Samarijancem, “autsajderom” u židovskom svijetu. Jasno je da je ovaj Samarijanac sam Isus. Bog je taj koji preuzima našu prirodu, zadržavajući svoju božansku prirodu. On može spasiti čovjeka jer je i čovjek i Bog. To je otajstvo utjelovljenja, otajstvo posredovanja, tj. otajstvo mosta između Boga i čovjeka u Isusu Kristu. Bog se spustio u ono što je poznato kao Kenoza, pretpostavljajući našu prirodu da nas otkupi iz đavoljih kandži. “Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!” (1 Kor 6,20) podsjeća sveti Pavao Korinćane, a sveti Petar nas podsjeća na početku svoje Prve poslanice: “…predragocjenom Krvlju Kristove smrti” ( 1. Petrova 1,19).

Isus susreće svoju majku/Foto: Dario Zürchauer

Sveukupno, ono što vidimo u prispodobi o dobrom Samarijancu jest Božja ljubav prema našoj paloj prirodi. Bog može iznenaditi tijek povijesti, kao što vidimo sa samim Utjelovljenjem, dolazeći u kontekst velike složenosti: helenistički, židovski i rimski. Ljudi se danas pitaju gdje su čudesni Božji zahvati koji spašavaju čovjeka na cesti. Ovdje vidimo da je povijest Crkve prepuna takvih svetačkih zahvata. Nitko ne može zanijekati da nedavno obraćenje Shie LaBeoufa, vrlo artikulirano objašnjeno biskupu Robertu Barronu, nije samo takvo čudo, ovoga puta od strane velikog čudotvorca, svetog Pija iz Pietrelcine, sveca koji je stvarno živio misu, najviši vjerski čin pravde. Shie LaBeoufa bio je u devastiranom stanju sa suicidalnim mislima. Zamoljen je da pristane glumiti u novom filmu o životu Padre Pija. Preuzeo je taj zadatak i otišao živjeti s franjevcima kapucinima. Ondje je mnogo naučio uranjajući u život pokore i molitve.

Ovo je katolička vjera, ona koja integrira ne samo ljudsko i Božje, već ona koja integrira različite kulture u jednu kršćansku civilizaciju ljubavi. To je vidljivo u europskoj povijesti, a Christopher Dawson radi izvrstan posao u iznošenju toga. Gostioničar iz parabole o milosrdnom Samarijancu je svećenik, a svratište je Crkva. Sve dok naš Gospodin ponovno ne dođe da dovrši plaćanje računa na onome što znamo kao posljednji sud, Crkva nastavlja raditi u njegovo ime, čuvajući se kroz oluje vjekova.