Hercegovački franjevac fra Tomislav Pervan osvrnuo se na evanđelje dana u svome promišljanju za portal Radija Mir Međugorje poručivši da Crkva od nas ljudi danas traži i moli jedino slobodu – slobodu vjerovanja, naviještanja i služenja Bogu, a isto to Isus je tražio od apostola. Zašto nam je potrebna sloboda i kako je možemo ostvariti, pročitajte u nastavku.

Isus odašilje svoje učenike na njihovo prvo pokusno misionarsko putovanje. Odašilje ih dajući im svu svoju punomoć. Bez njegove punomoći i poslanja ono ne može nikako uspjeti. Isus ih odašilje ponajprije da propovijedaju Radosnu vijest, a potom da njihovu riječ prate čudesa koja on sam čini. Nemoguće je misliti na ovlast propovijedanja bez Učiteljeve punomoći. Ona potvrđuje istinitost njihove riječi, a popratna čudesa samo su vanjska potvrda nutarnje zbilje koja se događa dolaskom Isusa na svijet. Djelovanje učenika u najužoj je povezanosti s djelovanjem Učitelja. I oni kao i on uskrisavaju mrtve, liječe gubavce, slijepe, sakate, gluhe, svaku bolest i nemoć u narodu.

Riječi su to koje im Duh kroz molitvu nadahnjuje.

Isus učenike osposobljuje za evangelizaciju. U njihovoj riječi nastavlja Isus svoje djelo. Njihova ovlast ima svoj izvor u njegovoj ovlasti, njihova misija u njegovoj. Njihova riječ nije tek puko ponavljanje niti tumačenje Isusovih riječi. Riječi su to koje im Duh kroz molitvu nadahnjuje. U njihovoj riječi događa se spasenje ili sud. Njihova riječ nije puko predavanje ili teološki traktat. Da bi bila učinkovita, navjestitelj mora biti vjerodostojan.

Poziv na razboritost nije poziv na diplomatsku taktiku, political correctness, nego na čistoću života, neprijetvornost, bez obrazina, krivotvorina, lažnih kovanica ili valuta. Nemaju se koga ili čega bojati. Ponajmanje đavla i njegovih spletki. Upravo je njemu naviješten totalni rat do uništenja.

Ako već Pavao, koji je učenik drugoga naraštaja, jer nije izravno s Gospodinom ophodio, sa zahvalnošću priznaje kako njegov navještaj nije uslijedio kao obična ljudska riječ, već je prihvaćen kao Božja riječ (1 Sol 2,13), koja je snažno očitovala svoju silu u vjerničkoj zajednici, što je tek moralo biti s Isusovom riječi i riječi onih prvih učenika koje je Isus osobno nadzirao i odašiljao. On se sam utjelovljuje u svojoj riječi, a Bog koji se objavljuje govori kroz njega osobno. Stoga mnoštva i grnu k njemu da ga čuju i nahrane se tom riječi. Zato odašilje učenike kako bi do što više ljudi doprla radosna vijest i riječ spasenja.

Učenici nisu nikakav povlašteni rezervat unutar ovoga svijeta, nisu oni izdvojena grupica, nikakav geto, u koji se čovjek može skloniti od svijeta, nego oni moraju u svijet. Svijet nesigurnosti, neprijateljstva, patnje, progona.

Učenici moraju biti siromašni, tj. slobodni od svega, ni na što navezani, iznutra i izvana moraju biti miroljubivi i mirotvorci. Donositi mir svojim pojavkom. U riječi apostola događa se sami Bog, on se spušta i blagoslivlja. Isus ih šalje kao ovce među vukove. Učenici nisu nikakav povlašteni rezervat unutar ovoga svijeta, nisu oni izdvojena grupica, nikakav geto, u koji se čovjek može skloniti od svijeta, nego oni moraju u svijet. Svijet nesigurnosti, neprijateljstva, patnje, progona. Moraju biti izvornici, originali, ničija preslika, ničije krivotvorine, ne smiju nositi nikakve obrazine, oni su jednostavno Isusovo zrcalo i preslika u svijetu. Kakav Učitelj – takvi i učenici.

Poruka i vjera koju je donio Isus jest u bitnome otkupljenje, oslobađanje, čovjekova sloboda. Isus naviješta blizinu Boga, svoga Oca, on djeluje kao Spasitelj.

I njih mora resiti sućut s ljudskom bijedom. Kao što je Učitelj bio savršeno siromašan, tako trebaju biti u svemu i učenici. Evanđelje je Božja ponuda, i tko njih prima, prima samoga Gospodina, prima dar i milost mira. Nije to samo puka učtivost ili stvar pristojna ponašanja. Tko odbije učenika, odbija i Učitelja. Uz čudesa njih ovjerovljuju jasnoća riječi, način nastupa. Ne koristoljublje, ne pomama za novcem. Odgovornost za to hoće li poruka stići do slušatelja zavisi i od navjestitelja i od slušatelja.

Moramo imati na umu: Poruka i vjera koju je donio Isus jest u bitnome otkupljenje, oslobađanje, čovjekova sloboda. Isus naviješta blizinu Boga, svoga Oca, on djeluje kao Spasitelj. Isto čine i učenici. Kroči, stupa među ljude kao liječnik duše i tijela, cjelovita čovjeka. Ne govori Isus mnogo o bolesti ili naravi bolesti, nego ih liječi. To trebaju činiti i učenici. Žao mu je čovjeka! Ni pred kojom bolešću ne uzmiče niti preže, ni on ni učenici. Njegovo su društvo potrebnici, bolesnici, grješnici i carinici, nikakva mu bolest nije odveć kužna ili ogavna.

Isus naskroz mijenja njihove životne perspektive. Otvara im oči za dubinu i poruke Božjeg stvorenja.

U društvu s Isusom učenici su upućeni u tajne kraljevstva Božjeg. On ih uči kako moliti. Kroz drugovanje s Isusom njihova se nutarnja struktura svijesti mijenja. Daje im udjela u svojoj posvemašnjoj svijesti uronjenosti u Boga Oca. Isus naskroz mijenja njihove životne perspektive. Otvara im oči za dubinu i poruke Božjeg stvorenja. On ih šalje navješćivati. Bez igdje ičega.

Kolika samo razlika spram suvremenih promidžbenjaka, ideologa, nasilnika s televizijskih zaslona ili sa stranica dnevnih novina! Isus apelira na čovjekovo srce, kuca tu, dok suvremeni navjestitelji probijaju ušne bubnjiće i pune uši kojekakvih demonskim ideologijama od kojih se ledi krv u žilama. Isus je tjelotvorio istinu, kako nije moguće utjerivati u čovjeka istinu silom. Jer sila i strah rađaju, plode protusilom i protustrahom. Treba pristupati čovjeku s povjerenjem i ljubavlju.

Učenici su se na svakom koraku suočavali i nakon Isusova uskrsnuća s demonima. Nastupali su kao izgonitelji zlih sila, kao osloboditelji čovjeka.

U svijetu prepunu jada i bijede, prljavštine i odbačenosti, on je čist i ljude čisti i liječi. Oko njega je društvo spašenih koji naviještaju spasenje. On je onaj koji čupa ljude iz bezdana nakon životnih brodoloma, a ljudi pored njega crpe iz nepresušnih izvora zdravlja i istinskoga života. U sebi je utjelovljivao slobodu i samo Nebo. Po tome se zamjerio svima u ondašnjem društvu, stoga je i otišao onako mlad u smrt. Učenici su se na svakom koraku suočavali i nakon Isusova uskrsnuća s demonima. Nastupali su kao izgonitelji zlih sila, kao osloboditelji čovjeka. I to bijaše jedan od razloga za brzo širenje kršćanstva koje je nastupilo u bitnome kao terapeutska religija, ona koja liječi, spasava i otkupljuje cijela čovjeka. Krist naspram Eskulapu, grčkome bogu medicine.

Što od vas traži današnja Crkva, od vas koji vršite svjetovnu moć i službu? … Traži i moli samo jedno: slobodu!

Poruka koju su uputili koncilski oci na završetku Drugoga vatikanskoga sabora bijaše: “I navješćujte im: ‘Kraljevstvo je Božje blizu’. Što od vas traži današnja Crkva, od vas koji vršite svjetovnu moć i službu? … Traži i moli samo jedno: slobodu! Slobodu vjerovanja, slobodu navještaja, slobodu ljubiti Boga i njemu služiti, slobodu živjeti i donositi ljudima njegovu poruku života. I ne bojte se toga: Ova poruka jest preslika svoga Učitelja čije tajanstveno djelovanje ne poništava vaše obveze, nego svako ljudsko biće liječi od njegove sudbinske krhkosti i prolaznosti, preobražava ga, ispunja ga nadom, istinom i ljepotom.

Ne priječite Krista da djeluje na pročišćavajući način na društvo. Nemojte ga iznova razapinjati: Bilo bi to svetogrđe, jer on je Sin Božji. Bilo bi to ravno samoubojstvu, jer je on i Sin Čovječji. Dopustite nam stoga, njegovim poniznim službenicima, da posvuda naviještamo Radosnu vijest, Evanđelje mira, o kome smo promišljali za vrijeme rada Sabora.

Crkva vas na kraju ovoga 21. općega sabora zaključno i usrdno moli da prihvatite njezino prijateljstvo, njezine službe, njezine duhovne i moralne snage.

Vaši će narodi uživati plodove tih dobročinstava jer Crkva od njih stvara lojalne građane, prijatelje društvenoga mira i napretka. Crkva vas na kraju ovoga 21. općega sabora zaključno i usrdno moli da prihvatite njezino prijateljstvo, njezine službe, njezine duhovne i moralne snage. Upućuje vam svima svoju poruku spasenja i blagoslova. Prihvatite je radosna i iskrena srca i prenesite je svojim narodima…“