Pogažena istina

U hrvatskoj javnosti, posebno medijskoj, iznimno velik prostor dan je odluci privremenoga upravitelja biskupije Gurk-Klagenfurt da ove godine uskrati dopuštenje za pontifikalnu misu u svibnju na Bleiburgu te je pritom izneseno mnoštvo potpuno suprotstavljenih mišljenja i stajališta. Premda je u suvremenoj legalnoj, legitimnoj i dobrodošloj pluralnosti razumljivo da se mišljenja i stajališta radikalno suprotstavljaju, ipak pritom ne bi smjela biti, ni pod kojom izlikom, žrtvovana ili pogažena istina.

A upravo je istina žrtvovana već u obrazloženju takve odluke privremenoga upravitelja u Klagenfurtu u kojoj se doslovno navodi: »Misa na polju pokraj Bleiburga postala je dio priredbe koja je politički instrumentalizirana te je dio političko-nacionalnoga rituala koji služi selektivnu doživljavanju i tumačenju povijesti«. Takvo stajalište nema ništa zajedničko s istinom jer najveća većina ljudi koji dolaze na tu misu u Bleiburg dolazi zaista jer želi moliti i iskazivati pijetet svojima kojima su bez ikakva suđenja nasilnički oduzeti životi te su i kao mrtvi ostali bez minimalnoga ljudskoga dostojanstva jer im nije dopušten ni individualizirani grob, a stradali su jer britanske vojne vlasti u svibnju 1945. nisu imale ni minimum humanističkoga osjećaja i jer revolucionarna jugoslavenska komunistička vlast nije prezala ni od čega, pa ni od likvidacije nevinih žena i djece.

Katolička Crkva utjelovljena je u svakom narodu i izdala bi svoje poslanje kad ne bi sudjelovala u patnjama naroda u kojem živi i djeluje i to je razlog zašto biskupske konferencije u Hrvatskoj i BiH, kao i Islamska zajednica, sudjeluju u komemoraciji na Bleiburgu, a ne nekakvo izmišljeno i kukavički podmetnuto sudjelovanje u »političko-nacionalnom ritualu«.

Oni koji dolaze moliti za svoje stradale nipošto ne sudjeluju ni u kakvoj političkoj instrumentalizaciji, premda i tu molitvu, kao što se to čini u citiranoj rečenici, može interpretacijom manipulirati, što upravo često sa svojih jugokomunističkih pozicija čine neki političari i neki mediji u Hrvatskoj. Takvom interpretacijom manipuliraju i neki političari i mediji u Srbiji, Austriji, pa i šire, a sada je vidljivo da je tomu podlegao i dijecezanski upravitelj u Klagenfurtu. Tu molitvu mogli bi svojom interpretacijom manipulirati i desni ekstremisti, no to se ipak ne događa jer u Hrvatskoj desni ekstremisti nisu do sada oblikovali čak ni relevantnu organizaciju, a kamoli da bi mogli imati ikakav relevantan utjecaj na široke krugove hrvatskih građana.

Činjenica je da zločini počinjeni u NDH nakon ni jedne komemoracije u Bleiburgu nisu u Hrvatskoj postali manje zločini niti je ustaški režim za dlaku ikomu postao draži. Činjenica je također da u Hrvatskoj ima znatno manje desnoga ekstremizma nego u drugim europskim zemljama, osobito zemljama stabilne demokracije, ali u Hrvatskoj ima više propagande, povika i pretjerivanja negoli u ikojoj drugoj zemlji, što je djelo i program političkih neprijatelja Hrvatske.

Stajalište u toj citiranoj rečenici iz obrazloženja odluke nema ništa zajedničko s istinom ni zbog činjenice da ni Hrvatski sabor ni Hrvatska biskupska konferencija u zajedništvu s Biskupskom konferencijom Bosne i Hercegovine i Islamskom zajednicom, kao pokrovitelji komemoracije, molitvom na Bleiburgu niti izigravaju ikakav »političko-nacionalni ritual« niti »služe selektivnu doživljavanju i tumačenju povijesti«. Premda je u suvremenom svijetu, pa uvelike i u Austriji, na valu ideologije globalizma sve što je nacionalno postalo nacističko, dakle potpuno neprihvatljivo, negativno, zaostalo, više je nego tužno kad takvu stajalištu nasjedaju ili se za njega svjesno opredjeljuju i hijerarhijski članovi Crkve poput dijecezanskoga upravitelja u Klagenfurtu.

Katolička Crkva utjelovljena je u svakom narodu i izdala bi svoje poslanje kad ne bi sudjelovala u patnjama naroda u kojem živi i djeluje i to je razlog zašto biskupske konferencije u Hrvatskoj i BiH, kao i Islamska zajednica, sudjeluju u komemoraciji na Bleiburgu, a ne nekakvo izmišljeno i kukavički podmetnuto sudjelovanje u »političko-nacionalnom ritualu«. Ne kaže se slučajno u priopćenju HBK-a, kojim se odgovara na objavu dijecezanskoga upravitelja u Klagenfurtu, doslovno: »Uskraćivanje mogućnosti molitve za žrtve te velike tragedije hrvatskoga naroda znači nepoštivanje žrtve i gubitak osjećaja za patnju nedužnih.«

Nevjerojatna je smjelost pripadnika crkvene hijerarhije iz Klagenfurta da za Hrvatski sabor, HBK i BKBiH s Islamskom zajednicom ustvrdi da sudjelovanjem u komemoraciji na Bleiburgu »služe selektivnu doživljavanju i tumačenju povijesti«. Takvo stajalište nečuveno je političko predbacivanje i najvažnijemu političkomu tijelu, dakle parlamentu u drugoj državi, i što je još gore i nečuvenije, i dvjema biskupskim konferencijama i Islamskoj zajednici. Takvo političko stajalište svojstveno je dijelu ideološke i političke ljevice u Austriji, svojstveno je dijelu antihrvatskih političkih snaga u Hrvatskoj, ali više je nego začuđujuće da se s takvim stajalištem formalno poistovjećuje dijecezanski upravitelj u Klagenfurtu, očito previđajući koliko je duboko zagazio u politiku, i to stranačku politiku koja nema u prvom planu opće dobro, dostojanstvo ljudskih osoba, nego partikularne interese. Srećom, baš nitko i ništa ne može, niti će ikada moći, dok bude Hrvata, spriječiti poniznu molitvu za sve žrtve goleme bleiburške tragedije, najstrašnije tragedije u povijesti hrvatskoga naroda.

Komentar glavnog urednika mons. Ivana Miklenića objavljen je u novom broju Glasa Koncila, 11. u tekućoj godini s nadnevkom od nedjelje 17. ožujka.