Grijeh ranjava – ili, u slučaju smrtnog grijeha, prekida – naš odnos s Bogom i drugima. Međutim, važnije od „ne griješiti” je u svojim srcima čuvati mir „I mir će Božji koji nadilazi svaki razum čuvati srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu.” (Fil 4,7). Ovaj mir nam omogućuje da, uz Božju milost, napredujemo u svetosti za kojom toliko čeznemo, prenosi Svjetlo riječi.

Od ponosa do poniznosti

U Evanđelju po Mateju, dok Isus ulazi u Kafarnaum prilazi mu satnik koji ga moli da dođe i ozdravi njegovog bolesnog slugu. Kad Isus odgovori da hoće, satnik kaže: “Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo zapovjedi riječju te će ozdraviti sluga moj.” (Mt 8,8). Čuvši to, Isus se okreće onima koji ga slijede i kaže: “Zaista, kažem vam, na toliku vjeru ne namjerih se ni kod koga u Izraelu” (Mt 8,10).

Ne oslanja se na vlastitu moć da bi dobio ono što želi – ozdravljenje svog sluge. Umjesto toga, on pomoć traži od Gospodina.

Poniznost centuriona, časnika rimske vojske, zadivljuje Isusa. Iako ovaj stotnik ima veliki autoritet, osobito nad židovskim podanicima Rimskog Carstva, ipak priznaje da Isusov autoritet daleko nadmašuje njegov. Ne oslanja se na vlastitu moć da bi dobio ono što želi – ozdravljenje svog sluge. Umjesto toga, on pomoć traži od Gospodina. Zauzvrat iskazuje poniznost i zahvalnost za blagoslov Isusove prisutnosti u njegovu životu.

Od pohlepe do davanja

U Evanđelju po Marku čitamo kako je Isus sjeo nasuprot blagajne i promatrao mnoštvo koje polaže svoj novac. Primijetio je da bogati ljudi stavljaju velike svote, a da je jedna siromašna udovica došla i stavila dva sitna novčića. Isus tada reče svom učeniku: “Zaista, kažem vam, ova siromašna udovica ubaci više od svih koji su ubacivali u Blagajnu. Jer, svi ubaciše od svoga viška, a ona od svog siromaštva ubaci sve što je imala: sve svoje uzdržavanje.” (Mk 12,43-44)

Koliko god nam se činilo da su novac, imetak, odnosi ili status naši, sve što imamo u konačnici je Božji dar i nikada se ne trebamo bojati da ono što nam Gospodin daje neće biti dovoljno.

Kao i u priči o centurionu, ovdje vidimo kako jedan pojedinac živi u skladu sa svetošću. U ovom slučaju, siromašna udovica daje sve što ima kao dar Gospodinu. Ona ništa ne skriva od Boga, vjerujući da će On biti dovoljan i da će se pobrinuti za nju. Koliko god nam se činilo da su novac, imetak, odnosi ili status naši, sve što imamo u konačnici je Božji dar i nikada se ne trebamo bojati da ono što nam Gospodin daje neće biti dovoljno.

Od zavisti do zahvalnosti

U Evanđelju po Luki, Isus predstavlja prispodobu o čovjeku koji je imao dva sina. Jedan od sinova odlazi u svijet rasipajući svoje nasljedstvo na život u grijehu. Gladan i siromašan, konačno se vraća kući tražeći očevu milost. U međuvremenu, drugi sin ostaje vjeran ocu, naporno radeći dan za danom. Kad se svojeglavi sin vrati, otac ga grli i raširenih ruku dočekuje natrag. Poslušni sin postaje ljubomoran na toplu dobrodošlicu koju je primio njegov svojeglavi brat i ljutito kaže ocu: “‘Evo ti služim tolike godine i nikada ne prekrših ni jedne tvoje zapovijedi, a ti mi nikada ne dade ni jareta da bih se mogao veselo pogostiti sa svojim prijateljima. A kada ti se vrati taj sin, pošto je s bludnicama spiskao tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele!’ Nato mu otac odgovori: ‘Sine, ti si uvijek sa mnom. Sve je moje tvoje. Ali se ipak trebalo veselo pogostiti i proveseliti, jer ti ovaj brat bijaše mrtav i oživje; bijaše izgubljen i nađen je!'” (Lk 15,29-32).

Vjera u Božji plan za naše živote potiče zahvalnost i zahvaljivanje.

Često smo zavidni drugima – ponekad jer imaju nešto što mi nemamo, a ponekad zato što nam se čini da se prema njima postupa bolje ili s više ljubavi. U ovoj priči Isus nas podsjeća da nam je sve što trebamo naš Nebeski Otac već dao. Svoje darove i blagoslove trebamo slaviti ne uspoređujući ih s darovima i blagoslovima drugih jer ne možemo uvijek prepoznati načine na koje se Bog brine o svakom od nas i ne možemo uvijek znati zavidimo li nekome tko se u tom trenutku bori s nečim čega nismo svjesni. Vjera u Božji plan za naše živote potiče zahvalnost i zahvaljivanje.

Od požude do ljubavi

U Evanđelju po Mateju navodi se kako su neki farizeji pristupili Isusu s pitanjem: “‘Je li dopušteno otpustiti ženu s kojeg mu drago razloga?’ On im odgovori: ‘Zar niste čitali da ih Stvoritelj od iskona učini muškom i ženskom, i da je rekao: Zato će čovjek ostaviti oca svojega i majku svoju te će prionuti uz ženu svoju, pa će oboje postati jedno tijelo? Prema tome, nisu više dva, nego jedno tijelo. Dakle: što je Bog sjedinio, neka čovjek ne rastavlja!'” (Mt 19,3-6).

Naše strasti i želje su darovi od Boga koji su najsvetiji kada su usmjereni na željno iščekivanje, traženje i proživljavanje kroz bračne veze.

Ovaj citat jedan je od najljepših opisa bračne ljubavi koji govori da između muškarca i žene postoji božanska sudbina koja ih povezuje u novi život u kojem više nisu dvoje, već jedno. Ova veza treba trajati zauvijek, jer ono što je Bog spojio nikada ne smije biti razdvojeno. Svako ljudsko biće stvoreno je da voli i bude voljeno. Naše strasti i želje su darovi od Boga koji su najsvetiji kada su usmjereni na željno iščekivanje, traženje i proživljavanje kroz bračne veze.

Od ljutnje do mira

U Evanđelju  po Ivanu, opisuje se trenutak u kojem farizeji, usred Isusova učenja, izvode ženu uhvaćenu u preljubu i govore Isusu i okupljenom mnoštvu: “Mojsije nam je u Zakonu naredio takve kamenovati. A ti što veliš?” (Iv 8,5) Razularena gomila, potaknuta bijesom protiv ove žene i njezinih grijeha, spremna je za kamenovanje, međutim Isus ih izaziva riječima: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!” (Iv 8,7) Jedan po jedan, svi odlažu kamenje iz ruku i odlaze. Isus navodi ženu da prizna svoj grijeh i opominje je da više ne griješi.

Ljutnja nas može izjesti i udaljiti od drugih, zato nas Isus poziva da izaberemo ljubav i oprost.

Tijekom života ćemo iskusiti ljutnju nebrojeno puta. Ponekad će ta ljutnja biti usmjerena na onoga tko nam čini zlo i prerast će u želju za osvetom – u  želju za uspostavljanjem onoga što smatramo pravdom. Ljutnja nas može izjesti i udaljiti od drugih, zato nas Isus poziva da izaberemo ljubav i oprost. U svom odnosu prema ženi koja je zgriješila, Isus ju je opomenuo na miran način pun ljubavi; nije dozvolio da ljutnja i nasilje imaju posljednju riječ. Svojim postupkom i nas poziva da djelujemo tako u našim najtežim danima – poziva nas da uvijek tražimo mir.

Od pretjeranog uživanja i lijenosti do skromnosti i pažnje 

Zajedničko smrtnim grijesima proždrljivosti i lijenosti je to da oba imaju veze s krajnostima; jedan jer njime uzimamo za sebe više nego što bismo trebali, a drugi jer njime nižemo neuspjehe zbog stalnog nerada i manjka truda.

U Evanđelju po Luki, Isus upozorava na rizike pretjeranog uživanja: “Čuvajte se da vam srca ne otupe od razuzdanosti, pijanstva i tjeskobnih briga za život (…) Bdijte i molite svaki čas, da biste mogli umaknuti svemu onomu što se ima dogoditi i opstati pred Sinom Čovječjim!” (Lk 21,34-36)

Zaokupljenost prejedanjem, prekomjernim pijenjem i ekstravagantnim životom udaljavaju nas od Gospodina i želje da mu dobro služimo u ovom životu.

Ovdje nas Isus podsjeća da je život ispunjen mnogim iskušenjima koja nas odvlače od onoga što je uistinu važno – našeg odnosa s Bogom i drugima. Zaokupljenost prejedanjem, prekomjernim pijenjem i ekstravagantnim životom udaljavaju nas od Gospodina i želje da mu dobro služimo u ovom životu.

Ako smo pasivni i samo čekamo pomoć od Boga tada ćemo najvjerojatnije ostati praznih ruku jer nas Gospodin poziva da pitamo, tražimo i kucamo. Tek kada to učinimo, naći ćemo i dobiti odgovor.

Isus nam također govori i o tome kako se trebamo boriti protiv lijenosti: “I ja vama velim: Ustrajno molite, i davat će vam se! Tražite, i nalazit ćete! Kucajte, i otvarat će vam se!” (Lk 11,9) Ako smo pasivni i samo čekamo pomoć od Boga tada ćemo najvjerojatnije ostati praznih ruku jer nas Gospodin poziva da pitamo, tražimo i kucamo. Tek kada to učinimo, naći ćemo i dobiti odgovor.