No, Terezija u štovanju Isusovog Presvetog Srca nije bila nadahnuta da se usredotoči na davanje zadovoljštine za grijehe i nije shvaćala Presveto Srce samo kao nacionalni simbol svoje domovine Francuske, piše Karmel.hr.

Terezija je gledala samo Isusa. Prisvojila je Srce Isusovo kao jedan vrlo osoban put između nje i Krista. Za Tereziju, Presveto Srce je ono koje je uvijek “samo za nju” i uvijek ga je promatrala kao odgovor na želje njenog srca. Kao petnaestogodišnjakinja, Terezija naziva Isusa: “Onaj čije Srce kuca u sjedinjenju s mojim srcem.”

Kao sedamnaestogodišnjakinja napisala je svojoj sestri Celini koja je hodočastila u Paray-le-Monial povodom dvjestogodišnjice smrti bl. Margarete Marije Alacoque: “Moli Presveto Srce: ti znaš da je ne promatram Njegovo Srce kao što ga drugi shvaćaju. Mislim da Srce moga Zaručnika pripada samo meni, jednako kao što i moje pripada samo Njemu i razgovaram s Njim u osami ovog divnog Srca s mojim srcem dok iščekujem gledati Ga jednog dana licem u Lice…”

U lipnju 1895, “godini Presvetog Srca” Terezija je imala novo iskustvo o Božanskom Srcu: Mislila sam na duše koje same sebe prinose kao žrtve Božjoj pravednosti da odvrate i na sebe uzmu kazne određene za grešnike, i ta mi se žrtva ičinila velika i plemenita, ali ni izdaleka nisam osjećala da me vuče da je učinim. “O Bože moj! – zavapih u dnu srca – zar će samo tvoja pravednost primati duše koje se prinose kao žrtve?… Zar ih ne treba i tvoja milosrdna ljubav?… Ona je svuda nepriznata, odbačena; Zar će Tvoja prezrena ljubav ostati u Tvom Srcu? Čini mi se, kad bi Ti našao duše koje bi se prikazale kao žrtve paljenice Tvojoj ljubavi, da bi ih Ti ubrzo spalio; čini mi se da bi Ti bio sretan da ne moraš obuzdavati plimu svoje neizmjerne ljubavi koja je u Tebi…

Terezija ne proživljava iskustvo Boga kao povrijeđene Pravednosti koja zahtijeva pomirenje od nje. Naime, neuzvraćena Božja ljubav je ona koja pobuđuje njenu sućut i poziva ju da bude kanal Božje neizmjerne ljubavi prema čovječanstvu. U svojoj poemi “Presvetom Srcu” napisanoj između lipnja i listopada 1895. za njenu sestru Mariju od Presvetog Srca, Terezija se vraća na mnoge od tema koje spominje u svom “Prikazanju same sebe kao žrtve paljenice Milosrdnoj ljubavi.”

Terezija ne oklijeva promatrati svu dubinu simbola Kristovog ranjenog Srca probodenog kopljem. Ona ide ravno u bit stvarnosti: voljeti Isusa, suosjećati s Njim, ljubiti ga onakvom ljubavlju kojom je ispunjeno njegovo Božansko Srce.

Ona govori o tome koje su čežnje njenog srca:

“Trebam srce nježnošću što gori,

što svojom sveđ me drži moću,

svu me ljubeć, pa i slabost moju,

ne ostavlja danju me ni noću.”

Pronašla je ovakvo srce u čovjeku Isusu i u Euharistiji:

“Ti me ču, o mili Zaručniče!

Da mi otmeš srce iz njedara

smrtnik posta, svoju Krcu proli,

i još za me živiš sred oltara.”

Lišena vidljive utjehe, ona se može odmoriti na Presvetom Srcu:

“Ja ne vidim sjajnoga ti lica

i ne čujem slatkoga ti glasa,

ali živim od milosti tvoje

i počivam na Srcvu svog Spasa.”

Ovo Srce nije za nju daleki simbol: ono je sva njen radost:

“Milje moje, Srce Isusovo,

sva mi nado, srećo željkovana,

mladosti mi blagoslovljen čaru

ostaj sa mnom do zadnjeg mi dana.”

Ona ne treba umilostiviti ovo Srce, samu sebe vidi uvijek “u Njemu”:

“U dobroti beskrajnoj Ti želim,

izgubiti se, Srce Isusovo…”

Srce Isusovo ne zahtijeva pomirenje; ono jednostavno izgara ljubavlju. Suočena sa svojim ljudskim slabostima i zakonom koji zahtijeva pravednost, Terezija uzima utočište (štit) u ovom Srcu, koje ne samo da ju štiti nego također jest njena krjepost (usporedi njeno prikazanje same sebe milosrdnoj ljubavi: Molim te, o moj Bože, da ti budeš moja svetost).

“Ja znadem, sve nam pravednosti

pred tobom se kao ništa broje:

da bi žrtve vrijediti mi mogle

bacit njih ću ja u Srce tvoje.”

Mrlje vidiš i na anđelima,

s bljeskom zakon dao sinajski si,

u Srce Ti ja se skrivam, Spase,

i ne dršćem: moja snaga Ti si!”

Terezijino pouzdanje doseže vrhunac u odvažnoj molitvi u kojoj odabire Božansko Srce kao svoje čistilište, tražeći Ga da ide ravno u Nebo :

“Da ti mogu slavu promatrati

proć` je posred mora ognjenoga,

a ja sebi čistilištem iz `brah

Tvoju vatru – Srce mojeg Boga.

S činom čiste ljubavi mi duša

želi ovaj život ostavljati,

u raj letjet, u Srce Ti ući,

iz Njega se nikad ne vraćati.”

U pjesmi “Isuse moj dragi, sjeti se…” napisanoj u listopadu 1895, ona smiono moli Isusa da ga voli Njegovim Srcem:

“Sjeti se da na zemlji želim tješiti Te

umjesto nezahvalnih grješnika.

Moja jedina Ljubavi, usliši moju molitvu.

Daj mi tisuću srdaca da te volim;

Ali, i to bi još bilo premalo,

Isuse, Ljepoto najveća,

da te ljubim daruj mi samo svoje Božansko Srce. “

Nekoliko mjeseci kasnije ona iznova očituje da je predana Srcu svoga Zaručnika: “kako bi ga ga ljubila većom nježnošću”. Svojoj sestri Leoniji, redovnici Pohođenja Marijina piše: Draga sestro, volim te tisuću puta većom nježnošću nego što rođene sestre vole jedna drugu jer te mogu ljubiti Srcem našeg nebeskog Zaručnika.

Srce Isusovo (koje je “više nego majčinsko”) daleko je od toga da zahtjeva od nas naknadu za povrijeđenu božansku pravednost već Ono samo nadoknađuje za nas. Godine 1896. Terezija je u pjesmi “Isus jedini” zapisala da Srce Isusovo vraća nedužnost:

“O ti što srce majčino sazda,

nanježniji si Otac meni vazda!

Moj mili Spase, ljubav Srca tvog

nad ljubavlju je srca majčinog….

Obnovitelj čistoće i moj štit – Srce Tvoje,

iznevjeriti neće pouzdanje moje.”

Terezija često piše o “odmoru” i “snu” na Isusovom Srcu.

“Ako ponekad Isus sniva,

odmorit ćeš se pored Njega.

Njegovo božansko Srcekoje uvijek bdije;

služit će kao tvoj mili oslonac…

“…Malo dijete, snivaj uvijek na Srcu Isusa.

U blizini Njegovog Srca učimo se hrabrosti

i nadasve – pouzdanju”.

Tri mjeseca prije svoje smrti, pišući Mauricu Bellière, bogoslovu koji je postao njen duhovni brat, Terezija daje snažno svjedočanstvo svog iskustva Isusovog Srca:

“Kada gledam kako se Magdalena približuje pred mnogobrojnim uzvanicima, da natopi svojim suzama noge božanskog Učitelja, kojega se po prvi put dotiče, osjećam da je njeno srce shvatilo bezdane ljubavi i milosrđe Isusova Srca, i da, da toj grešnici kakva je već bila, ovo Srce ne samo da je spremno oprostiti, već ju je još obdarilo dobrima svoje božanske blizine, da bi ju uzdiglo do najviših stupnjeva sjedinjenja. Ah, dragi moj Brate, otkad mi je bilo dano da i ja shvatim ljubav Srca Isusova, priznajem da je ono rastjeralo iz moga srca svaki strah. Sjećanje na moje pogreške me ponizuje, sili me da se nikada ne oslanjam na svoju vlastitu snagu koja je u stvari sama slabost; ali to sjećanje mi još više govori o milosrđu i ljubavi. Kada netko baca svoje pogreške sa posve sinovskim pouzdanjem u uništavajući oganj Ljubavi, kako da ne budu uništene zauvijek?” (Pismo 21. 6. 1897.)

Sedamnaestog srpnja 1897. u svom posljednjem pismu upućenom sestri Leoniji, ona joj obećaje da će biti njena glasnica kod Presvetog Srca: “Tražila si od mene da se u Nebu molim za tebe Presvetom Srcu. Budi sigurna da neću zaboraviti prenijeti tvoju poruku Njemu i zamoliti Ga za sve što će bti potrebno da postaneš velika svetica.”

Sljedećeg dana ( 18. srpnja 1897.) Terezija je pisala Mauricu Bellière o Isusovom Srcu. Pred više od jednog stoljeća, ova njena poruka je odjeknula u srcu čovječanstva, kao što i danas odjekuje svima nama: “Koliko bih voljela da vam mogu pojasniti nježnost Isusovog Srca i što Ono očekuje od vas?”