Često nas opterećuje što će tko misliti o nama, hoćemo li ostaviti dobar dojam na druge, hoćemo li se drugome svidjeti. Jednostavno rečeno, volimo da u očima drugoga budemo savršeni, baš onako kako drugi to (ne) očekuju od nas.

Isus je često razgovarao sa svojim učenicima jer im se htio u razgovoru samodarivati. Nije im htio darivati samo svoje vrijeme i svoj nauk, nego i ovozemna razmišljanja. Tako u današnjem evanđeoskom odlomku vidimo kako je i njega zanimalo što to ljudi u ovome svijetu govore o njemu. Učenici mu odgovaraju ono što su čuli uokolo – jedni kažu da je Ivan Krstitelj, drugi da je Ilija, treći, pak, da je jedan od proroka. Hoteći ispitati njihovu vjeru i ljubav prema njemu, Isus od njih traži odgovor na pitanje „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“

Što ja mislim, tko je Isus? Je li on za mene Bog?

Ovo pitanje upućuje i svakome od nas. Što ja mislim, tko je Isus? Je li on za mene Bog? Jesam li spreman uvijek tako misliti i vjerovati ili samo kad to meni odgovara? Zatajim li Isusa svojim mislima, riječima i djelima? Ovo Isusovo pitanje učenicima često si možemo uzeti kao svojevrsni ispit savjesti. Tek tada ćemo, u dubini svoga srca, moći doći do odgovora i vidjeti koliko je jaka naša vjera u Isusa, a koliko vjerujemo onome što drugi kažu o njemu.

Dok Isus govori, učenici pozorno slušaju njegove riječi u kojima im se otvara do kraja nagovješćujući kako će završiti njegov ovozemaljski život. Mnogo će pretrpjeti, svećenički glavari i pismoznanci će ga odbaciti, bit će ubijen i treći dan će uskrsnuti. Stavimo li se u poziciju učenika koji ovo slušaju, sigurno bismo pomislili kako se Isus šali i kako se to neće dogoditi. No, navještajući kraj svoga života, Isus je svima nama navijestio kakav će biti život onoga tko ga bude slijedio. Da svatko treba proživjeti i patnju, i bol, i križeve, ali da nakon svega toga dolazi zora uskrsnuća u kojoj će svaka patnja imati smisao, svaka bol svoj lijek, i svaki križ svoju proslavu. U tome se ogleda smisao života svakoga od nas. I ne trebamo bježati od takva života, nego se hrabro i odvažno suočiti i nositi sa svojim ograničenostima, strahovima i manama te tako svoj život uobličavati Isusovu životu.

Isus nas ne prisiljava, već nam nudi način kako da budemo njegovi učenici – da ga slijedimo

Nadalje, Isus nas ne prisiljava, već nam nudi način kako da budemo njegovi učenici – da ga slijedimo. Pri tome nam ne obećava da će na tome putu biti lako, već da će to biti put na kojem će svatko od nas morati uzeti i nositi svoj križ. Pod pojmom ‘križ’ Isus ne misli na vertikalnu i horizontalnu gredu, već na probleme, brige, bolest, patnju, nerazumijevanje, odbacivanje i neprihvaćanje. Misli na ono što tišti svakoga od nas i što daje težinu našem životu. Taj križ nam ponekada zbog svoje veličine i težine prijeći da prođemo kroz vrata sreće, zadovoljstva, ljubavi, ali, s druge strane, predstavlja most preko kojega možemo prijeći provaliju koja prekida naš odnos s Bogom. Koliko puta smo čuli od ljudi koji su bolesni kako im je križ težak, ali sladak. Težak, jer ponekada moraju i trpjeti, a sladak jer su u tom trpljenju upoznali Boga.

Svaki puta kada padnemo pod teretom toga križa, Bog je tu da nam priskoči u pomoć i da nam pomogne

Nema čovjeka koji nema križa. I kad mislimo da je nama najteže i da više ne možemo nositi svoj križ, pogledajmo u križ na zidu svoje sobe i vidjet ćemo da križ nije samo mjesto muke i boli, nego i mjesto ljubavi. I samo ako shvatimo koji je smisao križa, naučit ćemo ga lakše nositi. Isto tako, puno puta smo čuli kako nam Isus daje da nosimo onoliki križ – ne po zasluzi! – koliki smo u stanju nositi. Svaki puta kada padnemo pod teretom toga križa, Bog je tu da nam priskoči u pomoć i da nam pomogne. Zato se i često znamo začuditi kako smo nešto mogli napraviti bez imalo muke. Kao što se i mi nekada bojimo zagrliti svoj križ, bojao ga se zagrliti i Isus, ali prevladala je ljubav i vjera da ga Otac nebeski neće iznevjeriti. Znao je da će se na križu očitovati najveća ljubav za nas ljude. Tako je i bilo. Isus se odrekao samog sebe da bi spasio sve nas.

Preko križa poziva i nas da ga slijedimo u odricanju od sebe samih: od vlastite samodostatnosti, sebeljublja, sebičnosti, želje za užitcima, da i druge uključimo u svoje živote, da nesebično dijelimo ljubav ugrađujući ju u druge. Kad Isus na kraju evanđelja kaže „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti“, ne misli da ne trebamo voljeti svoj život i da se ne trebamo za njega boriti kako bismo se spasili, već da svoj život gradimo na vrijednostima koje nadmašuju ovozemne vrijednosti i tako si osiguramo život u kojem će svaki naš križ biti proslava Isusova križa.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Darija Hrge prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.