Nedavni prosvjedi protiv Hoda za život u Ottawi i protiv mogućeg poništavanja presude Roe protiv Wadea u Sjedinjenim Državama sadržavali su tri slogana koji predstavljaju srž stava za pobačaj: “Moje tijelo, “Moja budućnost” i “Moj izbor”. Realna analiza ovih slogana, međutim, otkriva njihovu prazninu. Ni na koji način ne opravdavaju pobačaj. Dapače, otkrivaju neznanje i očaj onih koji vjeruju da njihovi slogani imaju utemeljenje, piše dr. Donald Demarco s portala Catholic Exchange.

Julius Caesar Aranzi, anatom iz 16. stoljeća, prvi je otkrio da je krvni sustav fetusa neovisan od krvnog sustava trudnice. Oni koji tvrde da je fetus dio ženskog tijela su šest stoljeća iza vremena.

Moje tijelo

Julius Caesar Aranzi, anatom iz 16. stoljeća, prvi je otkrio da je krvni sustav fetusa neovisan od krvnog sustava trudnice. Oni koji tvrde da je fetus dio ženskog tijela su šest stoljeća iza vremena. Godine 1620. Paolo Zacchia u Italiji i Thomas Fienus u Belgiji, radeći neovisno jedan o drugome, odbacili su aristotelovsku teoriju odgođene animacije i pronašli znanstvene dokaze da život fetusa počinje začećem ili vrlo blizu nakon začeća. Godine 1644. papa Inocent X. dodijelio je Paolu Zacchiji titulu “Generalnog protoliječnika cijele rimske crkvene države”. Uzimajući u obzir postignuća Fienusa i Zacchie, Hary Blackmun je bio pet stoljeća iza vremena kada je u svojoj odluci Roe protiv Wadea iz 1973. izjavio da nema jasnih dokaza o tome kada život počinje. Znanost je pokazala, dosljedno i uvjerljivo, i na razne načine, da nerođeno dijete nije dio tijela trudnice, već samo boravi u njezinoj utrobi dok nije spremno za rođenje.

Nasilni i proizvoljni prekid trudnoće, koji je bit pobačaja, suprotan je prirodi i ne može se smatrati valjanim medicinskim postupkom koji čuva ženinu budućnost.

“Prebiva” je ključna riječ. Bolesna osoba može boraviti u bolnici neko vrijeme dok ne bude dovoljno zdrava da se vrati u vanjski svijet. Tijekom boravka, iako njegov nastavak života ovisi o njezi koju prima od bolničkog osoblja, on sigurno nije dio bolnice. Za vrijeme i nakon liječenja ostaje ista osoba. Nadalje, tijelo trudne majke ne može osigurati sjeme za oplodnju jajne stanice koja pokreće život novog ljudskog bića. Nerođeno dijete može biti muško, što ga dodatno razlikuje od njegovog ženskog domaćina. Da je fetus uistinu “dio” tijela trudnice, ostao bi tako dugo nakon rođenja. Nitko ne bi tvrdio da je tridesetogodišnja osoba još uvijek dio tijela svoje majke.

Moja budućnost

Nitko ne može točno predvidjeti svoju budućnost. Ipak, dobro je poznato da značajan broj žena koje su imale pobačaj doživljava razne štetne posljedice, tjelesne, psihičke i duhovne. Nasilni i proizvoljni prekid trudnoće, koji je bit pobačaja, suprotan je prirodi i ne može se smatrati valjanim medicinskim postupkom koji čuva ženinu budućnost. Pobačaj ostavlja trag i stvara fiziološke probleme koji utječu na buduće trudnoće. Pobačaj može utjecati na živote nerođene djece u generacijama koje dolaze.

Odluka o pobačaju se često donosi u moralnom vakuumu jer na osobu utječu stavovi kako nerođeno dijete nije čovjek, da je pobačaj bezopasan, da deset zapovijedi više nemaju značenje i težinu, da pobačaj ne utječe štetno ni na zdravlje, brak i obitelj.

Inzistirati na vlastitoj budućnosti na račun budućnosti nerođenog djeteta nije u skladu s obzirom na budućnost općenito, već samo na budućnost jedne osobe čiji pobačaj često prati žaljenje. Život i stvarnost nerođenog djeteta je nešto što je poznato i nepobitno. Ono je u utrobi i razvija se prirodnim tijekom. Nečija je budućnost, s druge strane, nepoznata. Dodijeliti veću vrijednost budućem životu koji je nepoznat nego stvarnosti koja je poznata u biti je nerealno. Filozofski, to je preferirati apstraktno nego konkretno. Napredujemo prema boljoj budućnosti brinući se za živote koji postoje u sadašnjosti. Sadašnjost je prolog, a ne budućnost.

Moj izbor

Živimo u kulturi koja propovijeda “Nemoj se drogirati”, “Nemoj piti i voziti”, “Nemoj voziti bez vezanja pojasa”, “Ne tretiraj druge kao seksualne objekte” “Nemojte osuđivati”, “Ne raspravljajte o vjeri ili politici” i tako dalje. Preplavljeni smo “ne treba”. Treba biti jasno da puki izbor nije nešto što se dosljedno i univerzalno preporučuje. Da biste odabrali abortus, moraju prethoditi mnogi negativni izbori: nerođeni fetus nije čovjek, deset zapovijedi više nisu relevantne, pobačaj je u osnovi bezopasan, stari moral ne vrijedi za postmoderni svijet, pobačaj nije štetan, ne utječe na brak ili obitelj, itd. Ti negativni izbori (ili poricanja) pružaju nihilističku platformu za odabir pobačaja. Stoga se odluka o prekidu često donosi u moralnom vakuumu. Štoviše, pritisak koji društvo vrši na ženu da izvrši pobačaj dovodi u pitanje koliko je ta žena slobodna u donošenju vlastite odluke. Nisu svi izbori dobri. Predmet izbora, iako je kritičan čimbenik, često je izostavljen iz slike. Pobačaj može biti manje od izbora, a više od pokušaja u mraku. Često u slobodno vrijeme žalimo za onim što smo u prošlosti učinili pod prisilom.

Zaključak

Burna galama koja skreće pozornost na “moje tijelo”, moju budućnost” i “moj izbor” je, kako je to Shakespeare izrazio, “puna zvuka i bijesa” (Macbeth). Ali to ne “znači ništa”, kako dalje kaže Bard. Označava neznanje i očaj od strane prosvjednika. Ali kao slogani, oni, doista, ne znače ništa.