Na misi su koncelebrirali predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić, riječki nadbiskup i metropolit Ivan Devčić, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Dražen Kutleša, gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, generalni tajnik HBK preč. Krunoslav Novak i brojni svećenici.

U pozdravu prije mise biskup Križić istaknuo da su se okupili u svetištu na Udbini moliti i Bogu prikazivati sve žrtve Drugog svjetskog rata i poraća napose žrtve Bleiburga i Križnog puta.

„Hrvatska biskupska konferencija odlučila je da komemoracija ovih žrtava i ove godine bude na Udbini. Mogla bi biti i na mnogim drugim mjestima jer nema dijela naše domovine koji nije obilježen križnim putem tih žrtava. U kojem god dijeli naše domovine bi se obilježavao ovaj spomen ne bi bilo neprikladno. Za sada je to u svetištu koje nosi naziv Crkva hrvatskih mučenika. Naš narod ima više mučenika koje je Crkva službeno proglasila svetim ili blaženim, ali sve nevine žrtve ljudske povijesti se s pravom mogu nazvati mučenicima“, rekao je biskup Križić.

Tumačeći da ni jedan narod ne smije zaboraviti svoje žrtve, pa ni naš, mons. Križić poručio je „da nas sjećanje na žrtve ne smije nikada ispunjati mržnjom prema ikome. Mržnja nikada ne jača život, ona ga truje“.

„Okupljamo se na ovaj dan na ovom mjestu kao vjernici da molimo za sve žrtve koje su stradale u tome vremenu od kojih se mnogima nikada nije saznalo za grobno mjesto. Ali mi znamo da Bogu ništa nije nepoznato. Ovim žrtvama našeg naroda će najviše koristiti naša molitva i to je ono najplemenitije što za njih možemo učiniti. To je jedini razlog okupljanja na ovome mjestu. Zato je važno da sve bude pobožno i dostojanstveno, da ne bude ni jedne osobe koja je ovdje došla, a iz čijeg srca se ne bi vinuo Bogu neki vapaj, neki uzdah u obliku molitve za sve te žrtve. Žrtve će nam zato biti zahvalne jer samo to od nas i očekuju“, istaknuo je biskup Križić, zaključivši da žrtve nikada ne bi smjele biti uzrokom razdora i podjela, nego jedinstva i zajedništva u suosjećanju i osudi svakog nasilja gdje god se događalo i odakle god ono dolazilo.

Uvodeći u misno slavlje biskup Ćurić rekao je da su se okupili na Udbini „da se u krilu svoga naroda zajednički spomenemo događaja koji su duboko urezani u povijesni hod našeg naroda, obilježavajući 77. obljetnicu od kad je nepregledna kolona izbjeglica, vojnika i civila, koja je iz naših gradova i sela na samom kraju 2. svjetskoga rata krenula put Austrije, nadajući se zaštiti tadašnjih zapadnih savezničkih snaga, bila predana partizanskoj vojsci Jugoslavije 15. svibnja 1945. nadomak austrijskog gradića Bleiburga, nedaleko granice sa Slovenijom. Bili su tu jednim dijelom i pripadnici drugih naroda. Za tisuće i tisuće naših sunarodnjaka bio je to početak novih tragičnih događaja. Započelo je ono što naša povijest pamti kao ‘Hrvatski križni put’“.

Izrazio je zahvalnost što ih, „nakon višedesetljetne zabrane i nametnute šutnje, smijemo spominjati, ostajući zgranuti načinom i silinom kojom su bili pogubljeni i do kraja obespravljeni i što danas možemo slobodno i naglas za njih moliti, kako nas na to pred smrću svakog čovjeka trajno potiče kršćanski poziv“.

Biskup Ćurić spomenuo je i prvog gospićko-senjskoga biskupa Milu Bogovića, preminuloga 19. prosinca 2020. godine, koji se s izvanrednim zanosom trudio upravo na Udbini oblikovati jedinstven prostor – pogodan za „memoriju“ onih najtežih razdoblja i događaja iz hrvatske povijesti, a još više da ovo mjesto bude odgojna riznica novim naraštajima – da bi u zahvalnosti i s ljubavlju mogli graditi zajedništvo svoga naroda.

Podsjetio je da je upravo mons. Bogović s velikom osjetljivošću i ljubavlju kroz više godina 30. travnja, na obljetnicu stradanja Zrinskoga i Frankopana na Udbini dočekivao i članove Hrvatskog društva političkih zatvorenika iz razdoblja komunističke vlasti. Oni su svoje godišnje okupljanje pridružili ovome susretu na Udbini.

Mons. Ćurić rekao je da s poštovanjem i zahvalnošću uključuju u ovaj susret i spomen 100. obljetnice rođenja dr. Franje Tuđmana, prvoga predsjednika suvremene Republike Hrvatske.

Obraćajući se vjernicima na Udbini okupljenima iz mnogih krajeva Hrvatske te Bosne i Hercegovine, i svima koji prate televizijski ili radijski prijenos, biskup Ćurić u homiliji je istaknuo da se bez ljubavi prema bližnjima, a to je u Kristovu pozivu bez iznimke svaki čovjek, vjera izvitoperi.

Mons. Ćurić protumačio je znakovitost da se ispred Crkve hrvatskih mučenika nalazi kip svetoga pape Ivana Pavla II. „U njemu smo i kao narod u mnogo navrata iskusili, i to veoma osjećajno, svjedočanstvo ljubavi Crkve. Kako da se ne sjetimo kako nas je s ljubavlju i razumijevanjem susretao, od prvih dana svoga pontifikata. Tko može zaboraviti njegove riječi sa slavlja Branimirove godine 30. travnja 1979. u Rimu: ‘u ovom susretu nad grobom svetoga Petra kao da se sabrala sva vaša povijest (…) vaše davne i sadašnje vjernosti i tjeskobe’. Srdačnim je riječima pred sve nazočne stavio i zahtjeve: biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama – ‘da vjerni svom pozivu budu na izgradnju svima, da ne skrenu ni na jednu krivu stranu, nego da naviještaju Evanđelje Kristovo kao radosnu poruku spasenja, poruku istine, ljubavi i sloge’; obiteljima, svim mladima i starima, radnicima i intelektualcima – ‘gajite obiteljski duh, poštujte život, odgajajte brojniju djecu i sačuvajte dobri običaj obiteljske molitve’ i, na kraju, mladima – ‘upoznajte i uzljubite Isusa Krista, jedinog Otkupitelja čovjeka i budite ponosni na svoje kršćansko ime!’ A kako smo se tek obradovali završnim riječima: ‘Dragi moji Hrvati! Papa vas voli, Papa vas grli i prima!’ Sjećam se da smo čuvali te riječi i u svojim kućama, otiskane na tvrdom kartonu. Bile su to riječi poput ‘melema na ranu’, u vremenu u kojem smo još uvijek doživljavali snažna protivljenja komunističkog sustava prema hrvatskom narodu i Crkvi u njemu. I ja sam to osjetio, makar sam tada bio tek dječak, pri kraju osmogodišnje škole“, iznio je svoja sjećanja biskup.

U homiliji se osvrnuo i na obilježavanje obljetnice smrti kardinala Alojzija Stepinca 10. veljače 1981. kada je narod dupkom ispunio zagrebačku katedralu. „Njegov je primjer, životni put i povijesne prilike polagano i razgovjetno tumačio tadašnji nadbiskup Franjo Kuharić. Zapazio sam tada i jednu posebnu rečenicu: ‘Ima grobljâ na kojima nema spomenika, ima žrtava pokrivenih šutnjom’. Nisam tada mogao dokučiti njezino značenje. Puno toga tada, kao gimnazijalac 2. razreda, još nisam mogao razumjeti, ali sam s nekom dubokom, makar do kraja neobjašnjivom sigurnošću osjećao da sam uključen i da slijedim bĭlo života i povijesnoga hoda svoje Crkve i svoga naroda. Tek sam kasnije mogao razumjeti što se događalo neposredno poslije 2. svjetskoga rata kad se 15. svibnja 1945. dogodio Bleiburg i započelo novo tragično razdoblje, teška i masovna stradanja na ‘Hrvatskom križnom putu’. U spomenutoj misi na Stepinčevo ’81. sluga Božji kardinal Franjo jasno je naznačio da je riječ o izvanredno složenom tragičnom vremenu, naglašavajući da ‘za Crkvu i za narod, nije bilo težega razdoblja nego što je bilo baš vrijeme prije 2. svjetskog rata, za vrijeme rata i neposredno poslije rata’. To je vrijeme – veli nam kardinal Franjo, ‘u koje su se ubacili suprotni računi i ambicije, sile i interesi, stare nepravde i nove osvete, vrijeme u kojem su se hrvali svjetovi.’ (usp. F. Kuharić, Stepinčevo 1981.), istaknuo je biskup.

Mons. Ćurić primijetio je da se polagano to poglavlje naše povijesti i rasvjetljuje, s mnogim zanosnim entuzijastima, no još uvijek prilično sporo, bez prepoznatljive snažne i sustavne podrške.

Kao da trajno stojimo pred oštricom ideologijâ koje uvijek iznova vrebaju i uvijek imaju izgovor za nova nasilja i sijanje smrti.

„Tako se teško probija i pred našom i pred svjetskom javnošću. Zašto su toliki morali skončati, svi jednako označeni kao ‘neprijatelji’? Tolika poslijeratna stratišta, jame, putovi smrti, deportacije; tolike ‘tamne noći’ koje su odmah po završetku rata jednostavno ‘gutale’ ljude, gotovo po svim našim gradovima i selima, a među njima i velik broj svećenika, redovnika i redovnica! Mnogi još i danas ostavljeni sakriveni; još uvijek groblja ‘koja nemaju spomenika’. A od vremena njihova stradanja dogodila su se tolika nova – Domovinski rat, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. I rat u Ukrajini koji upravo traje. Kao da trajno stojimo pred oštricom ideologijâ koje uvijek iznova vrebaju i uvijek imaju izgovor za nova nasilja i sijanje smrti“, rekao je biskup.

Rekao je da o potrebi spomena na žrtve zločina, naglašavajući i važnost opraštanja, piše u svom pastirskom nauku papa Franjo, točnije u enciklici „Fratelli tutti“ o bratstvu i socijalnom prijateljstvu iz 2020. godine. U njoj izrijekom navodi primjer naših hrvatskih biskupa iz njihova pisma 1995., s jasno istaknutim načelom: „Svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje.“

„S takvim naukom i mi danas možemo stajati pred svakim auditorijem, jer nas Kristovo evanđelje nadahnjuje za jasne, osobne i zajedničke stavove osude zločina i nepravdi, ne samo deklarativne, nego iskrene i životne, nošene svom širinom vjere i kršćanske duhovnosti, koja u svakom čovjeku, bez razlike, prepoznaje brata i sestru, udaljujući se od svakog oblika nasilja i nepravde, jer zna da ga ‘zlo učinjeno drugom čovjeku, odvaja i od zajedništva s Bogom’“, kazao je mons. Ćurić.

Potaknuo je da ovaj spomen na Udbini „nadahne za ljubav i zajedništvo našeg hrvatskoga naroda, istodobno i za povezivanje i suradnju među narodima i kulturama, kao i za još produbljeniji i plodniji ekumenski dijalog. A kad je u pitanju rodoljublje, da ono uvijek zrači slobodom i otvorenošću, nikad ‘zatrovano’ ni osvetom ni bilo kakvom ideologijom; da ga na lijep način i s vedrinom, bez ikakve uskoće i zatvaranja u prošlost, uspijemo mudro ugrađivati u prilike suvremenoga života, na osobnom i društvenom planu“.

A kad je u pitanju rodoljublje, da ono uvijek zrači slobodom i otvorenošću, nikad ‘zatrovano’ ni osvetom ni bilo kakvom ideologijom; da ga na lijep način i s vedrinom, bez ikakve uskoće i zatvaranja u prošlost, uspijemo mudro ugrađivati u prilike suvremenoga života, na osobnom i društvenom planu.

Homiliju je zaključio dijelom „Molitve za dar ljubavi i oproštenje“ koja je moljena i prije nekoliko godina na Bleiburškom polju, neposredno prije misnoga slavlja, riječima: „Gospodine, ratna su nas stradanja duboko ranila. Ti nas bez prestanka nadahnjuj svojom ljubavlju! Jedino ona će nam pokazivati pravi put – kako nam je zahvalno cijeniti žrtvom stečenu slobodu i kako nam je iskrenim opraštanjem čistiti duh; kako nam je pružati ruke na pomirenje i, ištući od tebe mudrost, graditi istinski mir“.

Liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti župni zbor „sv. Ante“ s Humca.

Među brojnim vjernicima na misi su bili i predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković te drugi visoki dužnosnici.

Program komemoracije počeo je molitvom križnog puta koju je predmolio župni upravitelj u Krašiću vlč. Ivan Vučak sa svojim župljanima.

Obilježavanje 77. obljetnice Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda u svibnju 1945. godine organizirao je Počasni bleiburški vod, suorganizator u liturgijskom dijelu je uime Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, pokrovitelj je Hrvatski sabor, a supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine. Komemoracija će se 29. svibnja održati i u Bosni i Hercegovini.