U ratu, u pukovnijama i bataljunima, muškarci raspravljaju o svojim željama. Što je bolje: zauzeti položaj napadom ili organizirati i zadržati već zauzeti položaj?
Čast sigurno pripada onima koji trče prema opasnosti. Čast pripada i onima koji je se, ne trčeći prema njoj, ne boje kad joj prijeti. Prvi oblik hrabrosti ima više izvanjske slave i iz tog razloga je možda lakši. Drugi oblik je skromniji. Ne podrazumijeva manju hrabrost nego hrabrost druge kvalitete. Jer hrabrost je “umijeće bojati se, a da to ne pokazuješ” i znači ponašati se kao da je netko hrabar unatoč unutarnjim protestima. Ali ustrajati u iskušenju, pogotovo kada suđenje traje i kada mu svakim danom teret postaje sve teži, pokazuje još jednu hrabrost, piše Catholic Exchange.

Ustrajati unatoč vremenu koje se beskrajno proteže, usprkos sve većim neimaštinama, usprkos uvjetima koji se pogoršavaju, sve dubljim nedoumicama i neizvjesnom sutra; ustrajati u povjerenju u poziv svoje zemlje, ne zato što mislimo da se ona ne može spasiti bez našeg truda, nego da bismo se ohrabrili i dali sve svoje snage za zajedničku stvar; ustrajati kako bi naš primjer učvrstio bližnjega; ustrajati ne s praznim pričama nego s odlučnošću; ustrajati, a da se ne damo prevariti vijestima koje previše laskaju našim nadama; ustrajati čak i ako nas snađe najmračnija noć i najstrašnije oluje; ustrajati do trenutka kad će svanuti.

Evo pisma koje je jedan časnik napisao svojoj mladoj supruzi 1939. na početku Drugog svjetskog rata, čovjeku koji će kasnije poginuti dok je branio svoju diviziju u povlačenju. 13. rujna 1939. napisao je: “Budimo iskreni: pomisao na žrtvu koju je možda potrebno podnijeti za dobrobit i mir čovječanstva nije bila izvor radosti. Ne mogu vam sakriti da sam imao nekoliko razdoblja, na sreću kratkih, u kojima su me napadale misli obeshrabrenja.” Vidimo da se kapetan ne želi hvaliti niti ispovijedati osjećaje koje ne osjeća. On je odan; on je skroman. Zatim, bolje razmislivši i pomolivši se, može dodati: „Sada je uz Božju pomoć, koju sam ja, kao i vi, sretan svaki dan primati, žrtva prihvaćena u cijelosti. Predstavljene su mi različiti aspekti žrtve. Gledao sam ih iskreno i s Božjom milošću, više se ne bojim.”

Što reći o takvim riječima? Dokle god iz tla izviru ljudi koji su sposobni tako govoriti, osjećati se i tako se žrtvovati, moramo se osjećati oživljeni uzvišenijim nadama. Izvan sumnje, ovdje postoji primjer odabrane duše. Ali u našem vremenu, ne bi li sve duše trebale biti izabrane duše ili postati takve?
Ne smijemo forsirati svoju snagu i ne smijemo se smatrati hrabrijim i izdržljivijim nego što jesmo. Ispitajmo svoju savjest: ako smo još kukavice, trebali bismo to biti spremni priznati. “Misao na žrtvu nije bila izvor radosti.”

Ne smijemo pristati ostati u toj fazi. Moramo razumjeti velike interese koji su u pitanju, što naša zemlja traži od nas i što Bog traži od nas. Ako imamo vjere, molimo; jer da bismo prihvatili žrtvu, milost je potrebna. Zamolimo to za one koji nemaju tu sreću vjerovati ili koji imaju samo mlaku vjeru.
Neka svi uspiju sami sebi izgovoriti lijepe riječi: “Žrtva je prihvaćena u cijelosti. . . Gledao sam ih iskreno i s Božjom milošću, više se ne bojim.”