U Crkvi ne manjka zvanja. Isti Isus, koji je rođen u jaslicama prije 2000 godina, sa svoga euharistijskog prijestolja na zemlji nastavlja pozivati ​​duše da Ga slijede. Međutim, nedostaje duša koje slušaju Njegov glas. Mnogi pozvani i ne znaju da je Zaručnik ovdje, osobno prisutan i čeka ih u Presvetom Sakramentu, proseći ih u ljubavi, piše Catholic exchange.

Kada je sveta Majka Terezija iz Kolkate osnovala Misionarke ljubavi, bila je suočena i s nedostatkom zvanja i s mnoštvom ljudi za služenje. Onda se nešto dogodilo i mlade žene su izašle da provedu život za Isusa u gomilama.

Majka piše:

Svaki dan molim Svetu uru u prisutnosti Isusa u Presvetom Sakramentu. Sve moje sestre Misionarke milosrđa također mole svaki dan Sveti sat, jer otkrivamo da kroz našu svakodnevnu Svetu uru naša ljubav prema Isusu postaje intimnija, naša ljubav jedna prema drugoj više razumijevanja, a naša ljubav prema siromasima sve suosjećajnija. Naša Sveta Ura je naša svakodnevna obiteljska molitva u kojoj se prvih pola sata okupljamo i molimo krunicu pred izloženim Presvetim Sakramentom, a drugih pola sata molimo u tišini. Naše klanjanje udvostručilo je broj naših zvanja. Godine 1963. zajedno smo molili tjedni Sveti čas, ali tek 1973. godine, kada smo započeli naš dnevni Sveti čas, naša zajednica je počela rasti i cvjetati. (Meditacije krunice Majke Terezije iz Kalkute: Ljubiti Isusa Srcem Marijinim)

Svjedočanstva zvanja s vremena na vrijeme otkrivaju da su ljudi, kada znaju da je Isus uistinu prisutan u Svetoj Euharistiji i kada im je dana prilika iskusiti snagu Njegove prisutnosti kroz euharistijsko klanjanje, otvoreni za nevjerojatnu mogućnost da svoj život u potpunosti provedu u Njegovoj službi. Zato se u župama i biskupijama u kojima se osobni odnos s Isusom u euharistiji naviješta i doživljava kroz klanjanje, mladi velikodušno javljaju da Mu predaju svoje živote.

Na prvu, ovo bi moglo izgledati pomalo začuđujuće. A zapravo, ne bi nas trebalo šokirati – ako pogledamo Evanđelja. Kako je rekao papa sv. Ivan Pavao II.: “Korijeni našeg poziva da budemo apostoli utemeljeni su u osobnom iskustvu s Kristom.” (Homilija na misi sa svećenicima i redovnicima salezijancima, 23. srpnja 2000.). Euharistijsko klanjanje osobni je susret s istim Isusom iz Evanđelja. Kad su apostoli imali osobni susret s Isusom, pa makar to bilo samo na nekoliko trenutaka ili ako im je rekao samo jednu riječ, ostavili su sve da bi Ga slijedili.

To je ilustrirano na početku Ivanova evanđelja kada apostoli čuju svetog Ivana Krstitelja kako propovijeda Krista: “Evo Jaganjca Božjega!” (Iv 2, 36b). Dvojica od njih, koji nikada prije nisu vidjeli Isusa, krenula su za njim. Isus ih upita: “Što tražite?” A oni su rekli: “Učitelju, gdje stanuješ?”, na što je Isus odgovorio: “Dođi i vidi!” (Iv 2, 38-39a). Ova objava nadahnula je apostole da slijede Isusa; nakon što su imali osobni susret s Kristom, više Ga nikada nisu htjeli napustiti.

Veliki apostol Euharistije, sveti Petar Julian Eymard, navijestio je stvarnu Kristovu prisutnost u Presvetom Sakramentu, rekavši: “Evo Jaganjca Božjega. Gle samoga Boga! Klanjaj mu se!” i “Isus Krist je tamo! Stoga svi Njemu!” Sveti Petar Julijan znao je da samo kroz euharistijsko klanjanje duše razvijaju istinski osobni odnos s Isusom i nadahnjuju se da Mu predaju svoj život u potpunosti.

Osobni odnos — čujemo protestante kako govore o tome cijelo vrijeme. Brakovi se raspadaju bez ovog zajedništva, a veza između roditelja i djece, braće i sestara i prijatelja spojena je osobnim susretima. Privlačnost i potreba da znamo i budemo poznati, voljeti i biti voljeni jedan je od najvećih darova koje nam je Bog dao. Kako je sveti Ivan Pavao II. objasnio: “Potaknuti od Boga, već smo svjesni Njegove prisutnosti, ozračeni svjetlom koje je iza nas, i uključeni u taj glas koji nas izdaleka zove. I tako počinjemo tražiti Boga koji traži nas. Traženi, počinjemo tražiti: voljeni, počinjemo voljeti.”

Isus je pozvao svoje apostole da čuju Njegov glas i iskuse osobni susret s Njim kada je rekao: “Dođite i odmorite se malo” (Mk 6,31). Bivajući u Njegovoj prisutnosti bili su pozvani, formirani i pripremljeni da postanu svećenici. Isto tako, zahvaljujući snazi ​​Njegove prisutnosti, svete žene dobile su milost da se zaljube u Njega, da žive u zajedništvu s Njim i da ga slijede – čak do podnožja Križa. U svojoj sjajnoj knjizi Moć šutnje protiv diktature buke kardinal Robert Sarah razmišlja da se “moramo tiho baciti u Božje naručje” (str. 40). Moramo ići na to udaljeno mjesto, to tiho mjesto – da budemo s Isusom gdje On s nama prebiva u Presvetom Sakramentu – ako želimo čuti Njegov glas i imati hrabrosti reći DA Njegovom pozivu na ljubav. Neprekidno euharistijsko klanjanje daje nam priliku da dođemo k Isusu, da budemo s Isusom, da se mirno provedemo s Isusom koji nas čeka dan i noć. Neprekidno klanjanje daje nam priliku za istinski osobni odnos s Njim, tako što svaki tjedan odvajamo jedan poseban, specifičan sat da budemo s Njim, bilo kada – danju ili noću – kako bismo mogli čuti Njegov glas i odgovoriti na Njegov poziv ljubavi.

U svojoj knjizi Dar i otajstvo sveti papa Ivan Pavao II. piše da “bez euharistije nema svećeništva, a bez svećeništva nema euharistije”. Zašto bi mladić želio svoj život provesti za Isusa, ako ne zna da je Isus doista ovdje u Svetoj Euharistiji, pa stoga nije mogao razviti prisan, osobni odnos i odnos ljubavi s Njim? Zašto bi se mlada žena htjela odreći muža i djece kako bi postala redovnica, ako nije čula poziv na supružnički odnos s Isusom Euharistijskim, koji uči transcendentnoj ljepoti duhovne plodnosti?
Sveta Terezija iz Lisieuxa napisala je da je njezino poslanje dvostruko – spašavati duše i moliti za svećenike. Tereze pred euharistijskim Srcem Isusovim pustio je pljusak ruža. Dobila je milost da se mladići odazovu na Božji poziv da budu svećenici. Dobila je milost za misionare da naviještaju Isusovu ljubav u dalekim zemljama. Dobila je milost da mladići i djevojke posvete svoje živote Bogu kao braća, sestre, laici i djevice.

Sv. Zélie i Louis Martin, roditelji sv. Terezije, oboje su se razmišljali o redovničkim zvanjima prije braka i rečeno im je da to nije njihov poziv. Ipak, njihova vjernost u vođenju svetog bračnog života iznjedrila je pet redovničkih poziva, čiji se mnogi životi zajedno s roditeljima sada ispituju radi svetosti. Iako je Zélie umrla kada je sv. Terezija imala samo četiri godine, poučila je svetu Tereziju kako moliti riječju i primjerom. Čak i kada je njezino zdravlje bilo jako slabo, Zélie se mogla naći na dnevnoj misi i u molitvi pred Isusom u Presvetom Sakramentu. Kad je Zélie bila toliko bolesna da nije mogla ni otvoriti vrata Crkve, čekala je vani dok netko drugi ne bi otvorio vrata kako bi mogla ući na misu i klanjanje. Louis je bio dio društva noćnog klanjanja u svojoj Crkvi i provodio je mnogo vremena noću u molitvi pred našim euharistijskim Gospodinom. Svako poslijepodne vodio bi sv. Terezu u šetnju i svaki dan je dovodio u drugu crkvu da posjeti Isusa u Svetoj Euharistiji. Vidimo plodnost molitava, klanjanja i primjera gospodina i gospođe Martine njihovoj djeci, koja su iznjedrila pet zvanja unutar vlastite obitelji, ali i toliko drugih za koje i ne znamo.

Sveti Ivan Pavao II. je izjavio da “svatko tko se moli našem Spasitelju u Presvetom Sakramentu privlači cijeli svijet sa sobom i uzdiže ga Bogu” (pismo biskupu Liegea iz 1991. na obljetnicu Tijelova). To me podsjeća na redak u Pjesmi nad pjesmama: “Privuci me i pobjeći ćemo” (Pjesme 1,4a). Neprekidnim klanjanjem Isusu u svetoj euharistiji približavamo svoju braću i sestre Bogu kako bi čuli Kristov glas i odgovorili na njegov poziv ljubavi.

Danas živimo u kulturi koja promiče nestanak zvanja. Kardinal Sarah je rekao da je kriza s kojom se danas suočavamo to što “središte Crkve više nije Bog i klanjanje Njemu, nego muškarci i njihova navodna sposobnost činiti nešto kako bi bili zauzeti”. Naša trenutna kriza ima neke zapanjujuće sličnosti s Prvom knjigom Makabejaca. Nakon gubitka vjere i uništenja Kruha prisutnosti, svećenici su bili proganjani ili izgubljeni, a ljudski životi uništeni (vidi 1. Makabejcima 1,20-61). Naši napori u molitvi i radu za zvanja trebaju biti upravo suprotni. Vraćanjem Kruha prisutnosti – Isusa u Presvetom Sakramentu – na Njegovo prijestolje kroz neprestano klanjanje, vidjet ćemo ponovno oživljavanje zvanja u Crkvi.

U crkvama, biskupijama i sjemeništima u kojima se održava trajno euharistijsko klanjanje, dramatično se povećava broj zvanja za svećeništvo i redovnički život. Na primjer, u sjemeništu St. John Fisher u Stamfordu u Connecticutu – samo unutar prve godine uvođenja trajnoga klanjanja – upis u sjemenište porastao je za 50 posto. U biskupijama u kojima ima mnogo kapelica trajnog euharistijskog klanjanja ima obilje zvanja. U Eireu u Irskoj broj svećeničkih zvanja utrostručio se nakon ustanove trajnog euharistijskog klanjanja. Ovi izraziti rezultati objašnjavaju zašto je kardinal Ricardo Vidal, nadbiskup emeritus Cebua, Filipini, uzviknuo: “Neprestano klanjanje Presvetom Sakramentu rješenje je za naše probleme opadanja zvanja.”

Dok sam bio u Francuskoj na Svjetskom danu mladih 1997., imao sam blagoslov posjetiti Baziliku Presvetoga Srca u kojoj je neprestano euharistijsko klanjanje trajalo više od stotinu godina. Sveta Terezija iz Lisieuxa odigrala je malu ulogu u uspostavljanju tamošnjeg Vječnog klanjanja. Nakon hodočašća u Rim kod Svetog Oca darovala je svoju zlatnu narukvicu koja je pretopljena i korištena za monstrancu u kojoj se Presveti Sakrament uzdiže u ljubavi, sve do danas. Isus želi da znamo da je svaki Sveti sat koji provedemo u Njegovoj euharistijskoj prisutnosti vrjedniji od dara te narukvice koja je pomogla napraviti monstrancu. Naše klanjanje osvaja milosti da Isus bude uzdignut u ljubavi i klanjanju diljem svijeta, privlačeći srca Njegovom Živom Srcu, uključujući srca budućih svećenika, redovnica i posvećenih djevica. Kako je poučavao sveti Ivan Pavao II., Euharistija je izvor, potpora i vrhunac svih zvanja.

Kad je sveti Ivan Pavao II. otvorio Euharistijski kongres, rekao je: “Došli smo do srca velikog jubileja” i proglasio godinu “trojstvenom i euharistijskom”. Upravo u ova dva velika otajstva nalazimo Srce svećeništva i redovničkog života, kako piše:

Pozvani smo dopustiti da nas Bog sustigne i otvoriti Mu vrata svog života… [Jer On nam kaže] Gledajte, stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori mi vrata, doći ću k njemu, večerati s njim i on sa mnom” (Otk 3,20) … Moramo otvoriti vrata, da Ga imamo za našim stolom, u zajedništvo života i ljubavi… [Jer] iz zagrljaja božanske i ljudske ljubavi izvire spasenje, život i vječna sreća.

Euharistija je izvor svake svjetlosti, svega života i svake ljubavi. Bez svjetla, slijepi smo, bez smjera; bez života, mrtvi smo, suhe i isušene kosti; bez ljubavi, mi smo bez Boga i stoga živimo bez trajnog sjedinjenja, ispunjenja ili nade. Moramo piti iz ovog Izvora kroz klanjanje Njegovom Presvetom Srcu u Presvetom Sakramentu ako želimo vidjeti Milosrdnog Spasitelja koji nas čeka raširenih ruku. Samo kroz euharistijsko klanjanje čut ćemo glas Dobrog Pastira koji nas poziva da Ga “dođemo i slijedimo” i živimo živote koje nas je pozvao živjeti. Uistinu, u ovom sakramentu naš Stvoritelj postaje naš suprug, naš Stvoritelj naš zaručnik, a Bog naša ljubav.

U svojoj enciklici Mulieris Dignitatem (O dostojanstvu i pozivu žene), sveti Ivan Pavao II piše: “Ne može se ispravno razumjeti djevičanstvo – posvećenje žene u djevičanstvu – bez pozivanja na bračnu ljubav.” Zapravo, on potvrđuje: “Upravo kroz ovu vrstu ljubavi osoba postaje dar za drugoga. Štoviše, čovjekovo posvećenje u svećeničkom celibatu ili u vjerskom stanju treba shvatiti analogno.” Vječno djevičanstvo je suštinski euharistijsko jer nam je Isus dao bit ovog otajstva na Posljednjoj večeri, kada nam je ponudio potpuni dar samoga sebe u svom tijelu i krvi, duši i božanstvu.

Primanjem i klanjanjem Isusa u Svetoj Hostiji, duša pozvana na život djevičanstva biva privučena zaljubiti se i svoj život potpuno predati Njemu.

Tako često čujemo da je “krizu” zvanja u Crkvi nemoguće popraviti. Ipak, prije 2000 godina postojala je Djevica koja je začela i rodila Sina, jer se pouzdala u snagu Božje prisutnosti. U svakom Svetom času koji činimo, Duh Sveti dolazi na nas i sila Svevišnjeg nas zasjenjuje. Kroz euharistijsko klanjanje molimo s Majkom u Gornjoj sobi i pridružujemo se pjevanju Pjesme nad pjesmama, Marijinog Veliča. S apostolima iziđimo naviještati Božju veličinu!