Nedavno sam s prijateljem i kolegom sjemeništarcem razgovarao o neprijateljstvu koje Crkva proživljava u naše sve sekularnije doba. Razgovarali smo o mogućnosti budućih progona, pa čak i mučeništva. Moj prijatelj, mlad i entuzijastičan koji će uskoro postati đakon, uzviknuo je: “Zar ne bi bilo slavno biti mučenik za Crkvu!” Odgovorio sam: “Ako budem ubijen, to će svakako biti ruta sv. Tome Morea – ići ću svim putevima koje mi savjest dopušta, a vjerojatno i nekima zabranjenim, da izbjegnem tu sudbinu.” Nasmijao se, iako iznenađen mojom “bezbožnošću”, piše Paul Kucharski s portala Catholic Exchange.

Ignacije ne prihvaća mučeništvo kao neplaniranu i nesretnu sudbinu – on za njom žudi.

Na ovaj sam razgovor pomislio dok sam čitao pisma koja je sveti Ignacije Antiohijski pisao početkom 2. stoljeća na putu do mjesta svojeg pogubljenja. Ono što Ignacije kaže o mučeništvu, pretpostavljam, zvučat će ekstremno većini modernih ušiju, čak i katoličkim. Jer Ignacije ne prihvaća samo mučeništvo kao neplaniranu i nesretnu sudbinu – on za njom pozitivno žudi. Razmotrite sljedeći odlomak iz njegovog pisma Rimljanima:

Pišem svim crkvama i inzistiram svima da umirem za Boga svojom voljom – osim ako me ne ometate. Preklinjem vas: ne budite neumjereno ljubazni prema meni. Neka budem hrana divljim zvijerima, preko kojih mogu doći do Boga. Neka mi bude zadovoljstvo divljih zvijeri koje su mi pripremljene; i molim se da se pokažu brzima sa mnom. Čak ću ih nagovoriti da me brzo prožderu, a ne kao što su to učinili s nekima, koje su bili previše plahi da bi ih dotakli. A ako ja budem voljan i spreman, a oni ne budu, ja ću ih prisiliti.

Ignacije ne mrzi ni svoje tijelo ni svijet. Umjesto toga, on jednostavno pokazuje kako izgleda biti odvojen od svih dobara osim Boga.

Govoreći svojim prijateljima da ga ne odvraćaju od crvene krune, pa čak i sugerirajući da će izazvati životinje koje nisu spremne na napad, Ignacije jasno daje do znanja da bi odbio svaku priliku za bijeg, unatoč nepravdi svoje situacije. Netko bi mogao gledati na njegov entuzijazam sa sumnjom, kao na odaziv latentnog maniheizma ili mržnje prema tijelu. Međutim, ovo bi bilo pogrešno tumačenje. Ignacije ne mrzi ni svoje tijelo ni svijet. Umjesto toga, on jednostavno pokazuje kako izgleda biti odvojen od svih dobara osim Boga.

U svom pismu Traljanima Ignacije piše: “Dok silno želim patiti, ne znam jesam li dostojan.” Opet, čak bi i katolicima ova tvrdnja mogla biti čudna. Crkva uči da je patnja nesretna posljedica pada; stoga, mogli bismo pretpostaviti, patnja je nešto što treba izbjegavati kada je to moguće i izdržati kada nije.

Zašto sam u lancima? A zašto se želim boriti s divljim zvijerima? Ako je [Krist patio samo naizgled], ja umirem bez razloga.

Ali patnja kao posljedica grijeha je daleko od patnje kao nagrade ili nečega što treba cijeniti i težiti. Bolje razumijemo što Ignacije misli u različitim odlomcima iz istog pisma, kada piše: „Imam mnogo dubokih misli u jedinstvu s Bogom, ali uzimam svoju mjeru da ne poginem hvalisanjem. Jer sam, iako u okovima i mogu razumjeti nebeske stvari, još nisam učenik. Jer još nam mnogo toga nedostaje, dok nam ne nedostaje Bog.” Ovdje vidimo da je za Ignacija patnja protuotrov ponosu i važan podsjetnik na našu potpunu ovisnost o Bogu. Sav grijeh, u korijenu, oblik je ponosa – želje da odbacimo svoj status stvorenja, postignemo neovisnost od Boga i sami odredimo ispravno od lošeg. Za borbu protiv grijeha, dakle, potrebna nam je poniznost, koju patnja bilo koje vrste promiče stavljajući pred nas naša inherentna ograničenja.

Ignacije ne mrzi ni svoje tijelo ni svijet. Umjesto toga, on jednostavno pokazuje kako izgleda biti odvojen od svih dobara osim Boga.

Međutim, dublji razlog Ignacijeve čežnje za patnjom i mučeništvom može se pronaći u njegovu pismu Rimljanima: “Dopusti mi da budem nasljednik patnje moga Boga.” Patnja koju Ignacije želi sredstvo je za sudjelovanje u Kristovoj otkupiteljskoj patnji i, kroz taj proces, da se više suobliči s Njim. Ovdje se čuje odjek sv. Pavla: „Sada se radujem svojim patnjama poradi vas i u svom tijelu dovršavam ono što nedostaje u Kristovim mukama radi njegova tijela, to jest Crkve“ (Kološanima 1,24). ).

Za Ignacija patnja protuotrov ponosu i važan podsjetnik na našu potpunu ovisnost o Bogu.

Protiv doketista, Ignacije inzistira da je Krist doista bio čovjek i da je doista patio. Nije li to bio slučaj, on pita: „Zašto sam u lancima? A zašto se želim boriti s divljim zvijerima? Ako je [Krist patio samo naizgled], ja umirem bez razloga.” Ignacijevo obrazloženje ovdje pokazuje da on ne traži patnju radi hvalisanja ili kao cilj sam po sebi, već isključivo kao put do uobličavanja Kristu. Kako kaže u svom pismu Magnezijancima, Kristov život “nije u nama osim ako dobrovoljno ne odlučimo umrijeti u Njegovoj patnji”.

Raspeti/ Foto: Dario Zürchauer

Na sličan način, Ignacije gleda na patnju i mučeništvo kao na ispit vjere. Želja za mučeništvom nudi opipljive dokaze ne da se mrzi tijelo ili stvari svijeta, već da je njegova ljubav pravilno uređena. Kad Ignacije kaže: “Jer, iako sam još živ, strastveno sam zaljubljen u smrt”, on ne kaže da mrzi svoj život, nego da voli Boga do te mjere da mu njegov život ne znači ništa osim Boga.

Duh odvojenosti zahtijeva se od svih kršćana. To ne znači suzdržavati se od ljubavi prema stvarima svijeta, nego staviti ljubav prema Bogu ispred svega, bez kojega su stvari svijeta ionako besmislene.

To je, zapravo, vrsta odvajanja od ovozemaljskih dobara koju su pozvani njegovati svi kršćani, a ne samo sveci. Ako smo zatečeni Ignacijevim strastvenim riječima, kao što sam bio kad sam prvi put pročitao njegova pisma, onda je to možda znak da smo previše vezani za dobra svijeta – nismo spremni prekinuti veze s osobama, mjestima, i stvari koje ometaju našu ljubav prema Bogu ili da prihvatimo siromaštvo, bolest i smrt ako su to nužno sredstvo za suobličavanje Kristu.

Molitva/ Foto: Paulo Marcio Dos Santos/ Pexels

O Ignacijevoj teologiji trpljenja i mučeništva moglo bi se, naravno, reći mnogo više, ali nadam se da ovo gore nudi točan pregled. Počeo sam s kontrastom između sv. Tome Morea i sv. Ignacija. Čineći to, nisam htio sugerirati da Moreu nedostaje odgovarajuća kršćanska odvojenost od svijeta. Činjenica da je prihvatio mučeništvo radije nego da ugrozi svoju odanost Crkvi govori drugačije.