Kao kršćani pozvani smo se se pouzdati u Boga u svim trenucima koje nam život nosi da bismo ostali na pravom putu. U nastavku prenosimo priču objavljenju na blogu Duh i duša koja govori upravo o pouzdanju u Boga, i onda kada ga možda ne vidimo ili ne osjećamo njegovu blizinu.

Jedna sretna obitelj živjela je u kući na rubu grada. Jedne je noći u kuhinji izbio požar. Dok se vatra rasplamsavala, roditelji i djeca istrčali su iz kuće.

Iznenada su u paničnom strahu otkrili da nema najmlađeg člana obitelji, petogodišnjeg dječaka. On se, uplašen vatrom i zbunjen gustim dimom popeo na kat.

Što da rade? Otac i majka su se očajnički gledali, dvije su sestre počele vikati. Vratiti se u kuću zahvaćenu vatrom bilo je nemoguće… Vatrogasci još ne bijahu stigli.

Iznenada, gore u potkrovlju, otvori se prozor. Dječak proviri i stade vikati: “Tata! Tata!” Otac priđe i poviče: “Skoči!”

Dječak je pred sobom vidio samo vatru i crni gusti dim, a kad je čuo glas odgovorio je: “Tata, ja te ne vidim…”

“Vidim ja tebe, slobodno skoči!” vikao je otac. Dječak je skočio i začas se, živ i zdrav, našao u snažnom očevu zagrljaju.

Priča ističe pouzdanje koje treba imati naša molitva. Dijete na prozoru kuće koja gori – zar to nije slika kršćanina pred Bogom? Kad se nađe u opasnosti, on može čuti kako mu se Bog obraća: “Pouzdaj se u mene, baci se u moje ruke.”

Kršćanin je često u napasti da odgovori: “Oče, ja te ne vidim…” Naš hod zemljom je zamraćen, no Bog nas vidi i to je najvažnije. Bog nas nikad ne ostavlja, ni na trenutak. On nas drži za ruku i onda kada mi toga nismo svjesni.