Svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije vlč. Miro Tomas u službi je 36 godina i trenutno upravlja svetištem Božjeg milosrđa na Ovčari pored Đakova, prvim hrvatskim svetištem Božjeg milosrđa, mjestom utjehe i izvorom snage za brojne hodočasnike. Svetište je nastalo 2010. godine oduševljenjem tada mladoga svećenika vlč. Marina Kneževića koji je pobožnost Božjem milosrđu donio iz Poljske, gdje se Isus objavljivao sv. Faustini Kowalskoj. Svetište je do danas raslo i brojem pohađanja hodočasnika, kao i uređenjem vanjskog prostora, a od duhovnih gibanja koja su se razvijala vlč. Miro ističe Isusovu želju da se ispravi slika gledanja našega Boga.

„Trebamo gledati Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, na način kako on hoće – kroz Božje milosrđe. Naš Bog je svemoguć, istinit, pravedan, a nadasve dobar i milosrdan i njegova je želja da mu se na taj način ljudi obraćaju. Vjernici diljem svijeta polako usvajaju tu sliku da je Bog onaj koji nas najprije voli, suosjeća s nama, želi nam pomoći u svakoj situaciji, da mu se uvijek možemo obratiti, da nam želi dobro čak i onda kada mi nismo dobri. Ta ispravna slika o Bogu je nešto što možemo posebno istaknuti, a onda je tu i obnova vjere. Živimo u vremenu velikog pada vjere, osobito na Zapadu, i Isus znajući unaprijed kakvo će vrijeme doći zahtijevajući da se izradi njegova slika tražio je da ispod njegove slike pišu riječi ‘Isuse, uzdam se u tebe’“.

U svetište dolaze ljudi koji su u velikim potrebama

Čuvar svetišta na Ovčari pojasnio je da naša vjera ima dvije stepenice. „Prva stepenica je prihvaćanje vjerskih istina koje su temelj, ali je potrebno ići na drugu stepenicu a to je osobno pouzdanje u Boga, u Isusa koji nam je došao otkriti pravo Božje lice, ponuditi spasenje, učiniti sve ono što mi nikada ne bismo mogli učiniti za sebe. Dakle, Pokret Božjeg milosrđa želi pomoći Crkvi u toj novoj evangelizaciji – obnovi vjere u Boga koja započinje najprije obnovom slike o Bogu, jer kad shvatimo koliko nas Bog voli onda možemo ići korak dalje i njemu sve predati u ispovijedi, njemu se predati u sakramentima, njemu biti poslušan u Crkvi i svijetu“.

Pokret Božjeg milosrđa proširio se prije 12 godina i na područje Đakovačko-osječke nadbiskupije, i od tada sve dublje ulazi u praksu i duhovnost vjernika, istaknuo je vlč. Miro te posvjedočio o snazi Božjeg milosrđa u konkretnim u konkretnim životnim situacijama ljudi koji svakodnevno dolaze u svetište. „Svećenik sam 36 godina i znam koliko Bog želi dobro ljudima, a opet se iznenadim i zadivim kada svaki dan mogu vidjeti Božje djelovanje u ljudima. Svetište je mjesto gdje dolaze ljudi u velikim životnim potrebama. Kada ih potaknemo da se otvore Božjem milosrđu kroz sakramente i molitvu, kada im potaknemo vjeru, tada odmah možemo vidjeti Božje djelovanje koje se očituje kroz mir i rasterećenje i nutarnje ozdravljenje, a onda se i sve izvanjske stvari počnu popravljati na bolje“.

Različiti oblici djelovanja Božjeg milosrđa

Od raznih oblika djelovanja Božje milosti u životu ljudi vlč. Miro na prvo mjesto stavlja obraćenja. „Najvažnije je to produbljenje vjere koja je možda bila uspavana, koja je možda ostala na razini tradicionalne, na razini nekoga više straha prema Bogu nego ljubavi, obraćenje koje je potaknuto iskustvom Božjeg milosrđa, prihvaćanja i razumijevanja u tim situacijama u kojima se ljudi nalaze. Ako se ne događa nutarnje obraćenje, iskustvo Božje dobrote, snage, djelovanja, obnove i pouzdanja u njega onda i oni izvanjski pomaci koji se događaju mogu se kasnije opet vratiti na staro. A, što se tiče različitih oblika djelovanja Božje milosti u životu ljudi možemo istaknuti ozdravljenje srca, pomirenje među ljudima, očuvanje brakova, očuvanje brakova koji su bili u bezizlaznim situacijama, rađanje djece u obiteljima koje ih nisu mogle imati, i razne druge oblike Božjeg djelovanja u skladu s čovjekovim stanjem u kojem se nalazi i potrebama“.

“Svakodnevno gledam Boga na djelu”

Vlč. Miro svjedoči da i njega kao svećenika jako obogaćuje osvjedočenje Božje ljubavi na djelu. „Moja osobna vjera je najviše ojačala upravo u iskustvu Božjeg djelovanja u životima ljudi koji su dolazili tražiti pomoć od Boga… Bilo je trenutaka kada sam se ‘uplašio’ kada sam vidio koliko je Bog dobar, a koliko ja njemu premalo još uvijek uzvraćam. Shvatio sam da mu nikada ne mogu uzvratiti onoliko koliko je on spreman dati. Svakodnevno gledam Boga na djelu. To je ojačalo moju vjeru i to me kao svećenika održava. Kroz rad u svetištu Božjeg milosrđa često sam puta doživio da odrasle osobe oplakuju svoje grijehe. Dok sam njih gledao, dok sam se divio njihovim dušama znao sam se upitati kada sam ja oplakao svoje grijehe. Iako nije najvažnije vanjsko izražavanje osjećaja, ali kod tih ljudi su doista stajali dublji duhovni stavovi zahvalnosti i ljubavi prema Bogu“.

Duhovni i materijalni rad u svetištu

Vlč. Miro djeluje u svetištu od 2014. godine te uz duhovni rast ulaže nastojanja i na njegovoj materijalnoj obnovi. Tako su uređene staze oko svetišta. Postavljeno je pet kipova na vanjskom području svetišta počevši od malog trga posvećenog Milosrdnom Isusu, zatim malog trga posvećenog sv. Papi Ivanu Pavlu II., parka milosrđa u kojem je smješten kip sv. Faustine čije se relikvije nalaze u svetištu, pa veliki Gospin kip pored vanjskog oltara i na kraju kip anđela koji podsjeća da se ulazi u svetište, u duhovni prostor iako je sve to na otvorenom. Čuvar svetišta ujedno je i misnik sestara karmelićanki u samostanu u Đakovačkoj Breznici, čija je prisutnost posebna milost za mjesnu Crkvu.

Doživljeni brojni milosni trenuci u susretu s ljudima

Prije dolaska u župu Levanjska Varoš vlč. Miro je djelovao Nijemcima i Slobodnici, a prva svećenička iskustva prikupljao je kao župni vikar pod Gospinim okriljem u župi i svetištu Gospe Brze pomoći u Slavonskome Brodu. U toj župi gdje se događaju brojni susreti svećenika s ljudima doživio je, kako ističe, puno milosnih trenutaka. Obilazio je obližnju gradsku bolnicu i starački dom i iz te župe nosi naviku rada s ljudima što mu je u kasnijem radu na drugim župama bilo od velike pomoći.

“Do mature nisam pomišljao da bih bio svećenik”

Na put ka svećeništvu krenuo je iz svoje rodne župe sv. Franje Asiškog u Žeravcu u Bosanskoj Posavini. Odrastao je u obitelji koja je imala petero djece od kojih su dvije starije sestre prije vlč. Mire posvetile svoj život Bogu. „Moje dvije starije sestre pošle su u redovništvo. Neki su možda pomišljali da su one utjecale na mene međutim od toga nije bilo ništa. Ne može se duhovni poziv nekome nametnuti, ili učiniti nešto što nije u Božjem planu. Ja do mature nikada nisam pomišljao da bih bio svećenik, iako sam bio aktivan u vjeri, iz obitelji koja je živjela vjeru i čija je kuća bila prva do crkve te smo sa svećenicima franjevcima i redovnicama bili kao jedna obitelj. Pred maturu sam dobio Božji poziv, i tada sam prihvatio taj jedan veliki Božji dar koji se ne može zaslužiti, ni mjeriti po tome koliko je netko dobar ili pametan. Ja nisam bio ni previše dobar, niti previše pametan u školi, ali Isus je htio pozvati mene i na tome sam mu zahvalan. Kad sam osjetio duhovni poziv razmišljao sam o tome kako je u tradiciji našega puka bilo razmišljanje da je svećenička škola najteža na svijetu. Onda sam razmišljao kako ću završiti tu školu kada je moj prosjek bio vrlo dobar. Dobio sam nutarnji odgovor da kada me Bog poziva da će se on za to pobrinuti. Odgovor na poziv je jedan čin predanja Bogu, a ne nekakvo razmišljanje mogu li ja to, je li to isplativo i teško“.

U bogosloviji kao riba u vodi

Vlč. Miro se u bogosloviji osjećao kao riba u vodi. „Ulaskom u bogosloviju imao sam jedan duboki mir i osjećaj kao da dolazim kući. Otišao sam od obiteljske kuće, napustio sam čak i jedan posao koji sam radio u firmi, dolazim u Đakovo i imam osjećaj kao da se vraćam kući. A u bogosloviji sve novo.“ Đakonsko ređenje bilo je 1986. godine u Srijemskoj Mitrovici, kako bi se dala podrška katolicima u Srijemu, a svećeničko je bilo na Petrovo 1987. godine u đakovačkoj katedrali. „Tada je bila donesena odluka – Bože ako ti to hoćeš, hoću i ja. A, kako će biti to se ti Bože moraš pobrinuti, jer sam svjestan da bez tebe to neće ići.

“U Bogu je moja sigurnost, stabilnost i zaštita”

Svećenički hod započet je s geslom: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“. Vlč. Miro ističe da mu te Isusove riječi do danas daju mir i sigurnost da njegova sigurnost, stabilnost i zaštita ne dolazi od nekog njegovog osobnog izbora u životu, nego od Boga. Stoga poručuje svima da njeguju osobni odnos s Bogom, i da paze da ne izgube vjeru. „Zahvalimo Bogu na daru vjere koju nam je dao, a neka vjera bude izražena u osobnom pouzdanju u Isusa koji nikada nikoga nije napustio. Ako je Isus bio spreman za nas poći na križ onda ne postoji to zbog čega bi on nas danas napustio. Naša sigurnost nije u našoj snazi i stabilnosti, nego u Bogu“, ističe čuvar svetišta Božjeg Milosrđa na Ovčari.