Kao ljudi, imamo iskustvo darivanja. Neke darove znamo odložiti na policu i na njih se nikada ne vratiti. Ponekad ih proslijedimo drugima, jer smatramo da nam ne trebaju. Ipak, postoje darovi kojima se služimo i kojima se rado vraćamo, koji su nam draga uspomena. Vjerujem da svatko od vas ima jedan takav dar. 

Jedan od meni dragih darova koje sam primio kao đakon, a kojemu se uvijek iznova vraćam, jest križ. Poklon je to koji smo kao đakoni dobili od duhovnika. Izvanjski vrlo lijep, srebrn, s lijepim ukrasima, ugodan za oko. Razmišljajući o njegovoj ljepoti, nameće se pitanje ne promatramo li možda često križeve kroz njihovu ljepotu. Kao da gledamo izgled križa, veličinu, materijal od kojeg je načinjen i pritom se zadržavamo na njegovoj vanjskoj ljepoti, a ne gledamo što se nalazi u tome daru koji nam je Krist po ovoj noći ostavio. 

U Isusovu križu nalazi se sva Božja ljubav i milosrđe u koje se možemo pouzdati i vjerovati.

U ovoj večeri Isus nam ostavlja dar u svome križu. To je Božja ljubav koja se očituje na najuzvišeniji način. U ovoj noći Isus potvrđuje i ostvaruje svoje riječi: Veće ljubavi nema nitko od ove da tko život svoj položi za svoje prijatelje. U ovome se otkriva sjaj i ljepota križa, koji postaje, kako kaže papa Franjo – svjetionik nade. U Isusovu križu nalazi se sva Božja ljubav i milosrđe u koje se možemo pouzdati i vjerovati.

Prema tome, ako bismo kao kršćani tražili riječ koja bi suvremenom čovjeku ponudila smisao života, možda bi ta riječ trebala biti križ. Zašto? Zbog toga što je križ nešto s čime se susreće i vjernik i nevjernik. Svatko od nas ima svoj križ, svoju muku, trpljenje, bol. Ni u jednom križu ne možemo prepoznati njegovu ljepotu ako on nije oplemenjen Isusovim križem. Zbog toga je nama kršćanima puno lakše nositi križ jer u njemu pronalazimo sjaj i ljepotu koju mu je dao Krist. Iako nije lagan, iako ćemo možda zajedno s Isusom kriknuti: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio! nemojmo se obeshrabriti bježeći od njega, već se zarazimo Kristovom ljubavlju iz koje proizlazi ono veliko.  

Kad je preuzimao križ, Isus je znao da će iz njega proizići nešto veliko, a to je naše pomirenje s Bogom, oproštenje naših grijeha i novo stvaranje. I mi svoje križeve možemo promatrati u tom svjetlu gdje Bog izvodi veće dobro za nas i one oko nas. Ono što se nekoć smatralo znakom smrti sada se promatra znakom umiranja grijehu i života s Bogom.

Promatrajući Isusa na križu, ulazimo u njegovu školu ljubavi koja nas uči da ni u najtežim trenutcima života ne trebamo gubiti povjerenje i nadu. Ne trebamo sumnjati, jer križ nije kraj.

U križu prepoznajemo svoju krhkost i ograničenost, slabost i grešnost koju može otkloniti samo Bog iz čijega boka teče krv i voda. Sredstvo je to našega ozdravljenja. Ovdje se Isus objavljuje kao milosrdni Samaritanac koji se prigiba nad nama, povija naše rane zalijevajući ih svojom krvlju. U ovom događaju slušamo njegov poziv koji nam govori: Idi, pa i ti čini tako (Lk 10,37). Promatrajući Isusa na križu, ulazimo u njegovu školu ljubavi koja nas uči da ni u najtežim trenutcima života ne trebamo gubiti povjerenje i nadu. Ne trebamo sumnjati, jer križ nije kraj. Nismo li se toliko puta osvjedočili u ovu istinu? Koliko nam se puta znalo dogoditi da nismo vidjeli izlaz? Pomislili smo da ne možemo dalje. Činilo nam se kao da smo došli na rub svojega života pitajući se: Bože, što više želiš od mene?! Ipak, nakon nekog vremena, točnije, u Božje vrijeme, događa se iznenađenje. On nas izvodi iz naše situacije na svoj način, za koji svjedočimo da je puno bolji nego što bismo mi to izveli.

Prema tome, prihvatiti svoj križ znači prihvatiti i gledati Isusa koji visi na drvetu i prigiba svoju glavu kako bi nas poslušao, ali i kako bi nas utješio govoreći: U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet (Iv 16,33). Pobjeda koju nam Isus obećava događa se preko drveta križa. Na taj način Isus daje novo značenje križu u kojemu ostavlja dar svoje Božje ljubavi. Neka nam ova noć pomogne u tome da taj dar prepoznamo otkrivajući sjaj, ljepotu i veličinu križa koji i sami nosimo zajedno s Isusom. Vjerujem da će nam tada križ našega života postati dar nad kojim ćemo rado zastati, njemu se vraćati i njega nositi onako kako je naš Spasitelj nosio svoj križ po kojemu nam je otvorio vrata raja.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Marija Žigmana prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.