Župnik u Premanturi, Pomeru, Banjolama i Vinkuranu u Istri, don Antun Nižetić na svojim je društvenim mrežama objavio promišljanje o milosti koju nam pruža sakrament ispovijedi. Njegovo promišljanje prenosimo u cijelosti.

Sakramenti su vidljivi znakovi nevidljive ljubavi Božje. Tako nas uči majka Crkva. Sve što je bilo u Kristu vidljivo, čujno i opipljivo, prešlo je u sakramente. Doživljaji koje su imali ljudi u susretu s Njim – tjelesnim, po djelovanju Duha Svetoga, prelaze u sakramente. Sadržaj je isti, samo je način drukčiji.

Čujmo u tom kontekstu prispodobu o izgubljenom sinu i milosrdnom Ocu. Ono što je sin doživljavao postaje, pod djelovanju Duha Svetoga, prisutno u sakramentu pokore – ispovijedi. Sin se vratio Ocu. Kad ga je Otac ugledao, ganuo se, potrčao i bacio mu se u zagrljaj. Otac i sin su se izgrlili.

U sakramentu ispovijedi svatko od nas može doživjeti iste osjećaje, po djelovanju Duha Svetoga.

Doživljaj je bio pun slatkoće i miline. Zagrljaj milosrdnog Oca i raskajanog sina – koja divota. U sakramentu ispovijedi svatko od nas može doživjeti iste osjećaje, po djelovanju Duha Svetoga. Očeve ruke grle moju dušu, mene – a moja duša grli Njega. Otac i sin su jedno. Ništa ih više ne dijeli. Zlo iščezava. Grijeh se topi. Odvojenost nestaje.

Toliko mi je rana nanio ovaj svijet – došao sam k sebi i otkrio sam bezbrojne, neizlječive, rane.

Otac me grli. Osjećam bat Njegova uzbuđenoga srca. Onu ljubav kojom me je ljubio od postanka svijeta. Bezuvjetnu ljubav. Cijeloga me prihvaća. Ništa ne prigovara. Ništa ne cjepidlači. Čitav sam Njegov. I On je čitav moj. Njegova se dobrota kao balzam prelijeva u moju dušu i liječi je. Toliko mi je rana nanio ovaj svijet – došao sam k sebi i otkrio sam bezbrojne, neizlječive, rane. Samo ih blaga ljubav Očeva može do kraja izliječiti i učiniti da se ponovno, zdrav, veselim.

Njegovi su poljupci najbolje što mogu doživjeti. U njima je sâm Duh Sveti. U njima je spokoj. Mir. Cjelovitost (od cjelova). Raj. Vječnost. U njima su svi užici koje sam tražio na drugim mjestima, a najviše u plaćenim poljupcima plaćenih stvorenja. Čitav sam se potrošio, a ništa nisam dobio. Štoviše, ispraznio sam se. Ovako osiromašen, odrpan, nečist, smrdljiv, došao sam Ocu i On me je zagrlio, izljubio, obukao, namirisao, najeo i napio. Sada mi srce igra. Duša mi pleše.

Ti si se odrekao Sebe da bi ja mogao živjeti u slobodi, daj mi da se i ja mogu odreći sebe da bi bio sav Tvoj.

O, dobri moj Oče. Milosrđe je tvoje bolje od vina. Zagrljaj je Tvoj dublji od oceana. Sve bogatstvo ovoga svijeta kao trun je prašine pred Tvojim bićem. Povuci me za Sobom. Ne daj da se nikada više odijelim od Tebe. Ti si moj izvor i uvir. Ti si se odrekao Sebe da bi ja mogao živjeti u slobodi, daj mi da se i ja mogu odreći sebe da bi bio sav Tvoj. Sav si se dao meni i sve si mi dao – daj mi, po djelovanju Duha Svetoga, da se i ja sav dam Tebi i da budem jedno s Tobom kao što si Ti jedno sa svojim jedinorođenim Sinom. Onim, po kome sam se vratio i dobio Tvoj poljubac – Duha Svetoga. Drži me čvrsto. Ne puštaj me.