Župnik u Premanturi, Pomeru, Banjolama I Vinkuranu u Istri don Antun Nižetić u svome uskrsnom promišljanju osvrnuo se na potrebu za nadom koja nas uvijek gura prema naprijed, a osobito kada se nalazimo u težim životnim situacijama. U nastavku prenosimo razmišljanje don Nižetića.

Kako živjeti bez nade? Nikako! A svatko želi živjeti, nitko ne želi trunuti u nepokretnosti beznađa. Zato stalno gajimo neke nade, ali sve nas one prije ili kasnije iznevjere. Kažemo: nada umire posljednja. A što će mi nada koja umire? Promislimo na poznanike koji su iznenada umrli, ili na starca koji je ostao bez svih nada. Ako se na trenutak pokušam poistovjetiti s njima, razumjet ću strašnu istinu – nade koje me pokreću raspršit će se kao san. Sve ovosvjetske nade!

Kršćani imaju takvu nadu! Ona jest ”luda”, ali nas liječi od ludila ovoga svijeta.

Treba mi nada koja ne umire! Kršćani imaju takvu nadu! Ona jest ”luda”, ali nas liječi od ludila ovoga svijeta. Smiruje naša ludo uznemirena bića. I pisac ovih redaka, otkrio je, kao i mnogi drugi, da ga ”normalne” nade čine nenormalnim – ljutim, razdražljivim, nezahvalnim, nezasitnim, a da ga ova ”luda” nada ponormaljuje, smiruje, urazumljuje… U toj nadi počinje se prihvaćati da ovdje nije raj. Bez te nade, čovjek živi nerealno i stalno se ljuti što ovdje nije raj. Tako često postane(m) pakao i sebi i drugima.

Temelj joj je jedan čovjek po imenu Isus u kojem se pokazala iznenađujuća, nadnaravna (također luda) ljubav.

Iako je ”luda”, ta nada je jedina prava nada jer ne umire ni kad umru sve druge nade, pa ni u staračkoj ili bolesničkoj napuštenosti, ni kad umru moji bližnji. Ona nije nerealna jer je čvrsto utemeljena. Temelj joj je jedan čovjek po imenu Isus u kojem se pokazala iznenađujuća, nadnaravna (također luda) ljubav. Ako i prihvatim njegovo povijesno postojanje, zbog historiografije ili primjerice zbog čudesnih karakteristika Torinskog platna, tako ću samo zabaviti svoju znatiželju, ali se neće u meni roditi ta velika nada. Voditelj emisije ”Na rubu znanosti” nakon što je proučio Torinsko platno prihvatio je da je Isus stvaran i da se radi o nečemu nadnaravnome, ali se još nije otvorio velikoj nadi o kojoj govorimo.

Mnogi i danas gorko zaplaču nad svojim lažima, promatrajući ovu istinitu i čistu ljubav koja ne sudi nego spašava.

Međutim, kad netko povjeruje u tu ludu ljubav (prema neprijateljima) ulije se u njega i ta ludo velika nada. Mnogi i danas imaju iskustvo ove ljubavi, raspete i uskrsle. Mnogi i u ovo vrijeme kušaju da im je oprošteno i da mogu oprostiti. Mnogi i danas gorko zaplaču nad svojim lažima, promatrajući ovu istinitu i čistu ljubav koja ne sudi nego spašava.

Ako sada zastaneš i kažeš: Vjerujem!, odmah ćeš početi zadobivati tu veliku nadu. Duh Sveti će ulaziti u tvoju dušu i ispunjati je ljubavlju Očevom. Ta će te ljubav nanovo stvarati. Tvoje će se suze brisati. Nemir će postajati mir. Tama će nestajati.

Uskrsnuo je Krist jedina nada naša i nada čitavoga svijeta! Uistinu, stvarno je uskrsnuo!